Masovni prosvjedi ne nastaju spontano – Iza svake mase stoji ruka koja zna što radi

Ideja da se deseci ili stotine tisuća ljudi jednoga dana jednostavno probude s istom mišlju, u isto vrijeme izađu na ulice, nose slične poruke, koriste iste slogane i prate gotovo identičan ritam događaja zvuči romantično, ali nema mnogo veze sa stvarnošću. Spontani bijes postoji, nezadovoljstvo je često stvarno i duboko, ali masovni prosvjedi kakve gledamo na naslovnicama ne događaju se bez organizacije. Iza svake mase stoji netko tko vuče konce, planira, financira, usmjerava i, što je najvažnije, ima vrlo konkretne ciljeve. To ne mora nužno biti zlo, ali gotovo nikada nije neutralno.

Prva korisna činjenica koju treba jasno reći jest da logistika masovnih prosvjeda nije mala stvar. Ozvučenje, pozornice, dozvole, prijevoz ljudi iz drugih gradova, sigurnosni timovi, pravnici spremni reagirati u slučaju uhićenja, koordinacija na društvenim mrežama i komunikacija s medijima koštaju novac i zahtijevaju iskustvo. To ne organizira grupa ljudi u WhatsApp chatu tijekom pauze za kavu. To rade strukture koje već postoje, koje imaju resurse i koje znaju kako pokrenuti i održati energiju mase kroz dane ili tjedne.

Druga činjenica, često zanemarena, jest da masovni prosvjedi gotovo uvijek imaju jasno definiranu poruku koja se ponavlja do razine slogana. Slogani nisu slučajni. Oni se testiraju, pojednostavljuju i prilagođavaju kako bi bili emocionalno jaki, lako pamtljivi i dovoljno neodređeni da u njih stane što veći broj ljudi. Kada tisuće ljudi ponavljaju iste riječi, to nije rezultat kolektivne inspiracije nego svjesne komunikacijske strategije. Netko je te riječi smislio s jasnom namjerom da izazove određenu reakciju.

Treća važna stvar jest uloga medija. Masovni prosvjed bez medijskog prostora jednostavno ne postoji. Vidljivost je valuta, a valuta se rijetko dijeli besplatno. Organizatori koji stoje iza velikih prosvjeda znaju kako tempirati događaje da bi odgovarali medijskom ciklusu, znaju kome poslati priopćenja, kako oblikovati poruke i kako stvoriti slike koje će završiti na naslovnicama. To ne znači da su svi novinari dio zavjere, nego da su informacijski tokovi predvidljivi i da ih iskusni akteri znaju koristiti.

Financijski aspekt često se gura pod tepih jer zvuči neugodno, ali je neizbježan. Tiskanje transparenata, letaka, majica, održavanje internetskih platformi, oglašavanje na društvenim mrežama i logistika putovanja ne plaćaju se dobrim namjerama. Novac dolazi od negdje i gotovo uvijek dolazi s očekivanjima. Ponekad su to donacije simpatizera, ponekad fondovi, ponekad interesne skupine, a ponekad politički ili poslovni akteri koji u prosvjedu vide priliku za promjenu odnosa snaga. Ideja da velik novac dolazi bez ikakvih uvjeta lijepa je, ali naivna.

Često se radi o mrežama aktivista, nevladinih organizacija, političkih stratega ili ekonomskih interesa koji djeluju otvoreno, ali čije stvarne dugoročne ciljeve većina sudionika prosvjeda nikada ne vidi. Ljudi na ulici često iskreno vjeruju u ono za što se bore, ali istovremeno služe kao pogonsko gorivo za planove koje nisu sami oblikovali.

Evo jedan primjer

Upravo na svim mrežama vidimo žene koje pale fotografiju iranskog vjerskog vođe. Ne pale upaljačem, nego cigaretama, a dobro znamo da sve mreže brane reklamiranje cigareta. Ovo je klasična manipulacija duhanskog lobija, koji je iskoristio priliku da progura cigaretu kao emancipaciju žena, a ustvari se radi o vulgarnosti. Umjesto da ženu prikažu kao uzornu i vrijednu majku, s djecom i suprugom, lobiji čine društveni zločin, prikazujući žene kao “zapuštene rospije” sklone porocima koji se predstavljaju kao otpor političkoj vlasti.

Na što vas ovo podsjeća? Da vidimo…

Duhanski lobi u SAD-u tijekom 20. stoljeća svjesno je instrumentalizirao emancipaciju žena kako bi proširio tržište cigareta. Ključni primjer bila je kampanja „Torches of Freedom“ iz 1929., osmišljena za American Tobacco Company i brend Lucky Strike. Kampanju je vodio Edward Bernays, pionir modernog odnosa s javnošću i nećak Sigmunda Freuda.

U vrijeme kada ženama nije bilo društveno prihvatljivo pušiti u javnosti, Bernays je angažirao mlade žene da na Uskršnjoj paradi u New Yorku javno zapale cigarete, predstavljene kao „baklje slobode“. Mediji su o događaju bili unaprijed obaviješteni, čime je pušenje namjerno prikazano kao čin pobune, ravnopravnosti i moderne ženstvenosti. Oslanjajući se na psihoanalizu, cigareta je simbolički predstavljena kao znak moći, autonomije i otpora patrijarhatu.

Kasnije kampanje otišle su još dalje, povezujući pušenje s vitkošću, modom i glamourom, primjerice sloganom „Reach for a Lucky instead of a sweet“. Ova strategija kulminirala je 1960-ih s brendom Virginia Slims i porukom „You’ve come a long way, baby“, kojom je feminizam sveden na potrošački izbor.

Dugoročne posljedice bile su dramatične: nagli porast pušenja među ženama i značajan rast karcinoma pluća. Zbog toga se ovaj slučaj danas smatra jednim od najučinkovitijih, ali i etički najproblematičnijih primjera marketinške zlouporabe društvenog pokreta u modernoj povijesti.

Manipulacija masama – glavno oružje

Psihologija mase dodatno objašnjava zašto je organizacija ključna. Kada se pojedinac nađe u velikoj skupini, spremniji je slijediti smjer, ritam i emocije koje netko drugi postavlja. Organizatori to znaju i koriste. Glazba, govornički raspored, simboli i vizualni elementi nisu slučajni, nego dizajnirani da pojačaju osjećaj zajedništva i hitnosti. To je tehnika stara koliko i javni skupovi, samo danas potpomognuta tehnologijom.

Društvene mreže često se prikazuju kao alat spontanosti, ali u praksi služe kao savršeno sredstvo kontrole narativa. Algoritmi nagrađuju emocionalan sadržaj, jasne poruke i polarizaciju. Oni koji znaju kako algoritmi funkcioniraju mogu relativno lako pogurati određene teme, potisnuti druge i stvoriti dojam masovnog konsenzusa. Kada vidite da se ista poruka pojavljuje istovremeno na tisućama profila, vrlo je rijetko riječ o čistoj slučajnosti.

Povijesno gledano, gotovo svaki veliki prosvjed koji je doveo do značajnih promjena imao je organizacijsko jezgro. To jezgro često ostaje u sjeni jer je tako učinkovitije. Kada se fokus prebaci isključivo na emocije mase, manje se pita tko ima korist od konačnog ishoda. A korist uvijek postoji. Politička, financijska, geopolitička ili ideološka, ali nikada nula.

Mnogi problemi zbog kojih ljudi izlaze na ulice vrlo su stvarni i često ignorirani godinama. No razlika između opravdanog nezadovoljstva i smjera u kojem će se to nezadovoljstvo kanalizirati ogromna je. Upravo tu razliku oblikuju oni koji stoje iza kulisa.

Korisno je zapitati se tko ima najviše za dobiti ako prosvjedi uspiju, tko gubi ako ne uspiju i zašto se određeni zahtjevi guraju, dok se drugi ignoriraju. Zašto se neke teme naglašavaju, a neke nikada ne dolaze na red. Ta pitanja nisu cinizam, nego osnovna pismenost u svijetu u kojem informacije i mase imaju vrijednost.

Prosvjedi u budućnosti – 100% manipulacija

U budućnosti će masovni prosvjedi postajati sve sofisticiraniji. Tehnologija omogućuje preciznije ciljanje emocija, bržu mobilizaciju i bolju kontrolu poruka. Umjetna inteligencija, analiza podataka i automatizirane kampanje dodatno će zamagliti granicu između spontanog i organiziranog. To ne znači da ljudi trebaju prestati izlaziti na ulice, nego da trebaju biti svjesniji uloge koju igraju.

Najveća snaga građana nije u slijepom praćenju mase, nego u razumijevanju konteksta. Kada znate da iza masovnih prosvjeda uvijek stoji neki organizator s određenim idejama, postajete otporniji na manipulaciju. Možete i dalje podržavati ono u što vjerujete, ali s otvorenim očima i zdravom dozom skepticizma.

Na kraju, masovni prosvjedi nisu bajka o spontanom buđenju kolektivne svijesti. Oni su kompleksan spoj stvarnog nezadovoljstva i vrlo konkretne organizacije. Tko to razumije, ne gubi vjeru u promjene, nego dobiva moć da ih sagleda realno. A realnost, koliko god bila manje romantična, uvijek je bolja osnova za budućnost od lijepo upakirane iluzije.

Sada znate zašto portal Logično rijetko piše o prosvjedima. Mi ne želimo participirati u manipulaciji.