Fra Mario Knezović opet uhvaćen s upaljačem u ruci, a trebao je gasiti vatru

Ova priča počela je kao rasprava o glasovanju Hrvatske i Srbije na Eurosongu, ali je vrlo brzo prerasla u  primjer kako se javna riječ može iskoristiti za raspirivanje nacionalnih podjela. Fra Mario Knezović objavio je status u kojem je sugerirao da je Hrvatska Srbiji dala 12 bodova, dok je Srbija Hrvatskoj dala “šipak”. Problem je što je pritom prešutio ključnu činjenicu kako je narod Srbije dao Hrvatskoj maksimalnih 12 bodova.

Prije objave ovog članka fra Mariju Knezoviću ponudili smo pošten intervju. Bez podmetanja, bez skrivanja, bez montiranja. Dobio je priliku jasno reći što misli, objasniti svoje stavove i odgovoriti na pitanja. Ignorirao je poziv. A kada je tekst objavljen i kada je manipulacija postala očita, nije se ispričao. Umjesto toga, naknadno je dopisao upravo ono što je prethodno prešutio.

U prvoj verziji objave

Knezović je tvrdio da je Srbija Hrvatskoj dala “šipak”, dok je Hrvatska Srbiji dala 12 bodova. Time je stvorio dojam da postoji jasna civilizacijska, nacionalna i moralna razlika između “nas” i “njih”. Poruka je bila prozirna: Hrvati su plemeniti, Srbi nezahvalni.

Problem je što to nije bila cijela istina

Narod Srbije dao je Hrvatskoj 12 bodova. Baš kao što je narod Hrvatske dao Srbiji 12 bodova. Dakle, obični ljudi s obje strane granice pokazali su više normalnosti, širine i ljudskosti nego oni koji od svake teme pokušavaju napraviti rov.

Nakon što je na to upozoren, Knezović nije povukao manipulaciju. Samo ju je zakrpao. U novoj verziji objave dodao je rečenicu: “A narod Srbije suprotno od svog žirija dade Hrvatskoj bodove.”

I tu je stvar ogoljena do kraja

Ako je to znao, zašto to nije napisao odmah? Ako nije znao, zašto je tako samouvjereno presuđivao cijelom narodu? A ako je naknadno shvatio da je izostavio ključnu činjenicu, zašto se nije ispričao nego nastavio napadati one koji su ga raskrinkali?

To nije hrabrost. To nije istina. To je uređivanje vlastite pogreške nakon što je šteta već napravljena.

Bilo je dovoljno reći: “Nisam shvatio način glasovanja i tek sada vidim da su nam Srbi dali 12 bodova. Ovo mijenja sve.” i mi bismo ga pohvalili na portalu Logično.

Još je poraznije ponašanje njegovih sljedbenika na Facebooku. Umjesto da pročitaju, usporede dvije objave i shvate što se dogodilo, mnogi su krenuli vrijeđati, etiketirati i pljuvati. Bez argumenta. Bez provjere. Bez trunke samostalnog mišljenja.

Jedni viču da je “istina napadnuta”, drugi vrijeđaju autore, treći u svemu vide Udbu, četvrti bi najradije cijele narode držali u vječnom neprijateljstvu. A nitko da stane i kaže: čekaj, čovjek je stvarno izostavio podatak koji mijenja smisao cijele objave.

Kršćani to ne bi smjeli raditi, jer izvorno kršćanstvo ne poznaje mržnju.

To je problem

Ne samo jedna objava. Problem je mentalitet u kojem se svećeniku vjeruje automatski, a činjenice se tretiraju kao smetnja ako ne služe unaprijed zadanoj mržnji.

Knezović pita u kojoj rečenici širi mržnju. Odgovor je jednostavan u onoj konstrukciji u kojoj od glasovanja žirija pravi sliku naroda. U onom trenutku kada “Srbija” postaje krivac, iako je narod Srbije Hrvatskoj dao maksimalne bodove. U toj podvali leži manipulacija.

Svećenik bi trebao gasiti vatru. Ovdje ju je zapalio, pa kad je uhvaćen s upaljačem u ruci, naknadno je dodao kantu vode u opis događaja.

Narod je pokazao da može normalno gasovati. Žiriji su odradili svoje. A Fra Mario Knezović pokazao je kako se poluistina pretvara u nacionalnu optužnicu.

I zato ovo nije priča o Eurosongu. Ovo je priča o odgovornosti javne riječi. Pogotovo kada dolazi od čovjeka u habitu. Jer kad svećenik manipulira činjenicama, onda problem nije samo u njegovoj objavi. Problem je u svima koji mu plješću, a nisu ni shvatili čemu plješću.

Poruka redakcije portala Logično Fra Mariu Knezoviću

Nismo neprijatelji fra Mariju Knezoviću. Ne pišemo ovo zato da bismo ga rušili, nego zato da upozorimo koliko je javna riječ danas opasna kada se koristi neodgovorno.

Živimo u vremenu u kojem se na Planetu gotovo svakodnevno stvaraju novi sukobi, osobito međunacionalni i religijski. Ako narodi na ovim prostorima ne budu pametni, opet ćemo postati žrtve tuđih i vlastitih zapaljivih riječi, a čitava jedna generacija mogla bi biti izgubljena.

Upravo zato uloga svećenika mora biti smirujuća, a ne huškačka. Svećenik mora hladiti glave, graditi povjerenje i širiti mir među svojim narodom, ali i prema svim susjedima koji nas okružuju. Jer vjera koja ne smiruje čovjeka, nego ga gura u prijezir prema drugome, prestaje biti lijek i postaje još jedna iskra u već presuhoj šumi.