Istina o nafti Venezuele i lažima SAD koje podupiru hrvatske podguzne mušice

Sve što vam danas govore u mainstream medijima o boljitku koji će donijeti SAD Venezueli nakon što su oteli legalnog predsjednika Nikolu Madura, su obične laži i manipulacije. Amerikanci su već imali punu vlast nad naftnim poljima u Venezueli, ali je tada gotovo 100% bogatstva odlazilo u SAD. Narod je bio ostavljen ulici, djeca su bila nepismena, a bolnice nisu postojale za obične ljude.

Venezuela, koja posjeduje najveće rezerve nafte na svijetu, već je nacionalizirala svoju naftu zakonima 1943. i 1975. godine. Međutim, tijekom 1990-ih, u okviru neoliberalnih reformi koje su promicale socijaldemokratske ili socijalno-kršćanske vlade pod utjecajem Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i velikih američkih naftnih kompanija, naftna industrija bila je uvelike reprivatizirana. Nakon toga se pojavio Hugo Chavez.

Godine 2001., Chávez je donio Zakon o organskim ugljikovodicima, koji je potvrdio državno vlasništvo nad svim rezervama nafte i plina, zadržao istraživačke i eksploatacijske aktivnosti za državna poduzeća, ali dopustio privatnim tvrtkama, uključujući strane, sudjelovanje u rafiniranju i prodaji. Da, dobro ste čuli, nije zabranio, nego je dopustio strancima da rade ali da plaćaju akcize Venezueli.

Kada je Chávez proglasio svoj novi zakon, država je ponovno preuzela kontrolu nad naftnom industrijom (čiji je izvoz predstavljao 80% deviznih prihoda zemlje). Ta situacija izazvala je bijes američkih naftnih kompanija, posebice ExxonMobila i Chevrona, koje su izvršile pritisak na administraciju predsjednika Georgea W. Busha da poduzme mjere protiv Cháveza.

Sjedinjene Američke Države (i Španjolska) organizirale su državni udar kako bi ga svrgnule 2002. godine. Taj pokušaj propao je nakon dva dana. Sjedinjene Države izvršile su pritisak na korumpirano vodstvo venezuelanske nacionalne naftne tvrtke da pokrene štrajk i naškodi gospodarstvu zemlje (na kraju su radnici bili ti koji su branili tvrtku i ponovno preuzeli kontrolu).

Chávez se odupro pokušaju državnog udara i američkom lockoutu zahvaljujući širokoj narodnoj potpori. Ultradesničarska oligarhinja María Corina Machado, dobitnica Nobelove nagrade za mir, tada je stvorila grupu Sumate (“Pridruži nam se”), koja je organizirala opozivni referendum.

Oko 70% registriranih birača izašlo je na glasačka mjesta 2004. godine, a velika većina (59%) glasovala je za ostanak Cháveza na predsjedničkom položaju.

Ali ni Machado ni njezini američki podržavatelji (uključujući naftne kompanije) nisu namjeravali stati na tome. Od 2001. do danas, pokušavali su srušiti bolivarski proces kako bi de facto vratili moć američkim naftnim kompanijama.

Venezuelsko pitanje stoga nije toliko pitanje “demokracije” (izlizani termin koji gubi svoje značenje), već međunarodna klasna borba između prava venezuelanskog naroda na slobodnu kontrolu svoje nafte i plina i prava američkih naftnih kompanija da dominiraju venezuelanskim prirodnim resursima.

Bolivarski proces

Kada se Hugo Chávez pojavio na političkoj sceni 1990-ih, zarobio je maštu većine Venezuelanaca, posebice radničke klase i seljaštva. To desetljeće obilježile su zvučne izjave predsjednika koji su obećavali zaštititi naftom bogatu zemlju od mjera štednje koje je nametnuo MMF, prije nego što su primijenili iste te mjere.

Bilo da su bili socijaldemokrati (kao Carlos Andrés Pérez, iz Demokratske akcije, predsjednik od 1989. do 1993.) ili konzervativci (kao Rafael Caldera, iz Demokršćana, predsjednik od 1994. do 1999.), to nije bilo važno.

Licemjerje i izdaja obilježili su političku scenu, dok su velike nejednakosti (s koeficijentom od 48,0) potkopavale društvo. Chávezovo predsjedništvo (koji je pobijedio na izborima s 56% glasova, naspram 39% za kandidata starih stranaka) predstavljalo je zauzimanje stava protiv tog licemjerja i izdaje.

Chávez i bolivarski proces imali su koristi od održavanja visokih cijena nafte od 1999. (kad je stupio na dužnost) do 2013. (godine njegove prerane smrti u 58. godini).

Nakon što je osigurao naftne prihode, Chávez ih je posvetio ostvarivanju izvanrednog društvenog napretka. Prvo je razvio niz opsežnih socijalnih programa (misija) koji su preusmjerili naftne prihode prema zadovoljavanju osnovnih ljudskih potreba, kao što su primarna zdravstvena zaštita (Misión Barrio Adentro), opismenjavanje i srednjoškolsko obrazovanje za radničku klasu i seljaštvo (Misión Robinson, Misión Ribas i Misión Sucre), prehrambena suverenost (Misión Mercal, zatim PDVAL) i stanovanje (Gran Misión Vivienda).

Država je reformirana kao nositelj socijalne pravde, a ne kao instrument isključivanja radničke klase i seljaštva iz dobrobiti tržišta. Kako su se te reforme odvijale, vlada je počela jačati narodnu moć kroz participativne mehanizme poput komuna.

Te komune nastale su iz savjetodavnih narodnih skupština (komunalna vijeća) i kasnije postale narodna tijela odgovorna za upravljanje javnim sredstvima, lokalno razvojno planiranje, stvaranje komunalnih banaka i uspostavu lokalnih zadružnih poduzeća (poduzeća za društvenu proizvodnju).

Komune predstavljaju jedan od najambicioznijih doprinosa bolivarskog procesa: napor – svakako neujednačen, ali povijesno značajan – za izgradnju narodne vlasti kao održive alternative oligarhiji.

Hibridni rat koji su Sjedinjene Američke Države nametnule Venezueli

U 2013.-2014., dva događaja ozbiljno su ugrozila bolivarski proces: s jedne strane, prerani odlazak Huga Cháveza, neosporno pokretača revolucionarne energije; s druge strane, postupni a zatim stalni kolaps naftnih prihoda.

Cháveza je na mjestu predsjednika zamijenio bivši ministar vanjskih poslova i sindikalni vođa Nicolás Maduro, koji je pokušao popraviti situaciju, ali se suočio s velikim izazovom: vrtoglavim padom cijena nafte. Nakon što je dosegla vrhunac od oko 108 dolara po barelu u lipnju 2014., cijena se srušila 2015. (ispod 50 dolara), a zatim opet u siječnju 2016. (ispod 30 dolara).

Za Venezuelu, koja je uvelike ovisila o izvozu sirove nafte, taj pad bio je katastrofalan. Bolivarski proces nije uspio riješiti problem preraspodjele bogatstva vezanog uz naftu (ne samo unutar zemlje, već i u regiji, posebno putem PetroCaribea); zemlja je ostala zatočenik svoje ovisnosti o izvozu nafte i, posljedično, kontradikcija inherentnih njezinom statusu rentijerske države.

Slično tome, bolivarski proces nije izvlastio vladajuće klase, koje su nastavile vršiti značajan utjecaj na gospodarstvo i društvo, sprječavajući tako potpuni prijelaz na socijalistički projekt.

Prije 2013., Sjedinjene Američke Države, njihovi europski saveznici i latinoameričke oligarhijske snage već su pripremile teren za hibridni rat protiv Venezuele.

Nakon prvog izbora Cháveza u prosincu 1998. i prije njegovog stupanja na dužnost sljedeće godine, Venezuela je doživjela masovni bijeg kapitala, s venezuelanskom oligarhijom koja je prebacivala svoje bogatstvo u Miami.

Tijekom pokušaja državnog udara i naftne blokade, pojavili su se drugi znakovi bijega kapitala, što je oslabilo monetarnu stabilnost zemlje. Američka vlada tada je počela pripremati diplomatski teren za izolaciju Venezuele, predstavljajući vladu kao problem i stvarajući međunarodnu koaliciju protiv nje.

To je 2006. dovelo do ograničenja pristupa međunarodnim financijskim tržištima. Agencije za kreditni rejting, investicijske banke i multilateralne institucije postupno su povećavale troškove zaduživanja, otežavajući refinanciranje mnogo prije nego što su Sjedinjene Države službeno nametnule sankcije Venezueli.

Nakon Chávezove smrti i pada cijena nafte, Sjedinjene Američke Države pokrenule su hibridni rat protiv Venezuele. Hibridni rat odnosi se na koordiniranu upotrebu ekonomske prisile, financijskog gušenja, informacijskog rata, pravne manipulacije, diplomatske izolacije i ciljanih nasilja, raspoređenih za destabilizaciju i svrgavanje suverenih političkih projekata bez pribjegavanja velikoj invaziji.

Njegov cilj nije teritorijalno osvajanje, već političko podjarmljivanje: prisiliti države koje pokušavaju preraspodjelu, nacionalizaciju ili neovisnu vanjsku politiku.

Hibridni rat djeluje kroz militarizaciju svakodnevnog života. Monetarni napadi, sankcije, nestašice, medijski diskursi, pritisci nevladinih organizacija, pravno uznemiravanje (pravni rat) i umjetno izazvane krize legitimiteta svi ciljaju na eroziju državnih kapaciteta, iscrpljivanje narodne potpore i lomljenje društvene kohezije. Patnje koje iz toga proizlaze zatim se predstavljaju kao dokaz unutarnjeg neuspjeha, time maskirajući arhitekturu vanjske prisile.

Upravo se s tim Venezuela suočila otkako su joj Sjedinjene Američke Države nezakonito nametnule financijske sankcije u kolovozu 2017., pogoršale ih sekundarnim sankcijama 2018., poremetile sve platne sustave i trgovinske kanale te nametnule prekomjerno pridržavanje američkih propisa.

Zapadni mediji sustavno su umanjivali sankcije, istovremeno naglašavajući inflaciju, nestašice i migracije kao čisto unutarnje fenomene, time jačajući diskurs o promjeni režima. Kolaps životnog standarda u Venezueli između 2014. i 2017. neodvojiv je od ove višeslojne strategije gospodarskog gušenja.

Napadi plaćenika, sabotaže električne mreže, stvaranje sukoba između Gvajane i Venezuele u korist ExxonMobila, fabriciranje lažnog predsjednika (Juan Guaidó), dodjela Nobelove nagrade za mir osobi koja poziva na rat protiv vlastite zemlje (Machado), pokušaj ubojstva predsjednika, bombardiranje ribarskih brodova uz venezuelanske obale, zapljena naftnih tankera koji napuštaju Venezuelu i jačanje mornaričke prisutnosti uz obalu: svaki od tih elemenata ima za cilj stvoriti psihološku napetost u Venezueli, vodeći do napuštanja bolivarskog procesa u korist povratka na 1998. i, nakon toga, ukidanja bilo kojeg zakona o ugljikovodicima koji jamči suverenost zemlje.

Ako bi se zemlja vratila na 1998., kako obećava María Corina Machado, sva demokratska postignuća ostvarena kroz socijalne misije i komune, kao i Ustav iz 1999., bili bi uništeni. Zapravo, Machado je izjavila da bi američko bombardiranje njezinih venezuelanskih sunarodnjaka bilo “čin ljubavi“. U suštini, slogan onih koji žele svrgnuti vladu je “Naprijed u prošlost”.

Krajem 2025., Maduro se obraćao publici u Caracasu na engleskom: “Poslušaj me, narode Sjedinjenih Američkih Država: ne ratu, da miru.” Te večeri, tijekom radijskog obraćanja, uputio je upozorenje: “Ne promjenama režima, koje nas toliko podsjećaju na beskrajne i osuđene na propast ratove u Afganistanu, Iraku, Libiji, itd.

Ne državnim udarima koje organizira CIA.” Slogan “ne ratu, da miru” širio se društvenim mrežama i bio preuzet u pjesmama. Maduro se više puta pojavljivao na skupovima i sastancima, s glazbom na najjače, pjevajući “ne ratu, da miru”, a barem jednom prilikom nosio je šešir s tom porukom.

To nije bilo dovoljno. Sjedinjene “agresivne” države ne poznaju riječ milost, empatija ili solidarnost. Njihov Bog je novac do kojeg dolaze ne birajući sredstvo.

Interesanto je vidjeti naše domaće pudlice iz javnog života Hrvatske koje su do jučer govorile da je Donald Trump kreten, a Biden prava osoba za Ameriku. Sada te iste beskarakterne osobe brane Trumpa. Podupiru otmicu, govore o boljoj budućnosti nakon vojne agresije i slikaju se pred Trump Towerima.

Političari, mediji, stručnjaci, pravnici i drugi šute o činjenici da je ovo slom međunarodnog prava. Sve ćemo ih popisati i staviti na našu stranicu znase.com, da ih podsjetimo što su i koga podupirali.