Napustila Francusku kako bi živjela u Rusiji: izdaleka sa zabrinutošću promatra francusku “zdravstvenu diktaturu”

Bilo je to umjetničko, duhovno i političko putovanje prilikom kojeg  je Laurence Guillon napustila toplinu rodne Provanse i preselila se u pokrajinu Jaroslavlj, nedaleko od Moskve. Porazivši neke unaprijed stvorene ideje, ona tvrdi da je u Rusiji udahnula zrak slobode koji joj je nedostajao u Francuskoj. Svjedočanstvo.

Ponekad čujete francuski jezik u gradiću Pereslavlj-Zalessky, 150 km sjeveroistočno od Moskve.

Laurence Guillon ostavila je iza sebe rodni Jug. Ona sada živi u brvnari i odlazi kupati se u kristalno čisto jezero, gdje je Petar Veliki nekoć bio iniciran u pomorske bitke. Za ovu Provensijalku, “zabrinutu za Zapad koji će propasti”, život u Rusiji znači i bijeg od “zdravstvene diktature koja se pretvara u elektroničku diktaturu”.

Pravoslavka, Laurence je osjetljiva na rusku kulturu. Sprijateljila se s Kozacima i s njima pjevala drevne pjesme, popraćene instrumentima predaka.

Odlazak s “bolom u srcu”

Laurence Guillon živjela je i radila kao učiteljica u Rusiji 16 godina. Prisiljena vratiti se u Francusku iz osobnih razloga, “smrti u duši”, više se nije osjećala ugodno u rodnoj Provansi. Ovoj je pobožnoj pravoslavkinji,  savjet oca Placidea, svećenika u samostanu Solan u Vercorsu, bio okidač za povratak u Rusiju. I sada, prije pet godina, preselila se natrag u ruske zemlje, u provinciju Jaroslavlj, prodavši svoju francusku kuću i otišavši sa samo nekoliko kofera.

„Kad ste pravoslavac i hodate okolo na sutani, imate muslimansko neprijateljstvo, ali i neprijateljstvo ne od katolika, već od antiklerika. Ima ih više u Francuskoj nego u Rusiji”, podvlači Laurence, misleći na svakodnevni život svećenika samostana Solan.

Laurence primjećuje da se u Rusiji “ljudi križaju na ulicama i prave povorke” te da na svom blogu rijetko pronalazi neprijateljske komentare. Ali kad smo već kod Francuske, ona promatra transformaciju pojma “sekularne države” od 1960-ih, kada je išla u školu i “kada smo službeno imali božićne i uskrsne praznike”.

“Sekularizam nije bio govoriti o religiji u školi, već tolerirati sve. Trenutno se tolerancija sastoji u nametanju određenih ideja koje jedine imaju državljanstvo. Ako nemate ove ideje, ako se držite svoje baštine, reaktist ste i fašist”, jada se Laurence.

Preokret generacije “šezdeset i osmih godina”, obojen Laurenceovom vizijom “trockizmom”, ostavio je na nju snažan dojam tijekom studija na sveučilištu. Tamo je jedva pronašla put.

Povratak “u pravi kamp”

Svaki put kad se vrati u Rusiju i tijekom svojih brojnih boravaka, Laurence Guillon osjeća trnce u srcu. Višestruki koncerti s “Kozačkim krugom” u režiji Vladimira Skounceva, umiruju je i uznemiruju: “Osjećala sam se isključeno, rekla sam sebi: ‘Više nisam tamo’.” U srcu ove egzistencijalne krize koja je slomila deve je izvještavanje francuskog medija o sukobu na Donbasu.

„Kad sam živjela u Moskvi, vidjela sam nepovezanost između života kojeg sam promatrala oko sebe i onoga što se o tom životu govorilo u Francuskoj ili na Euronewsu. Postoje stvari koje me živciraju u Rusiji, kukam kao i svi Francuzi. Ali kad ovdje govore o nedostatku slobode izražavanja, vidim sasvim suprotno”, protestirala je Laurence Guillon.

Vidjevši u Rusiji [[televizijske, ed] rasprave sa suprotnim mišljenjima, Laurence potvrđuje ideju da su “ruske rasprave iskrenije od francuskih”. Posebno cijeni što tijekom rasprava o Ukrajini pozivamo i Ukrajince: “Vičemo, ali se i izražavamo”, naglašava francuska Ruskinja u srcu.

“U Francuskoj su to popularni sudovi: pozivamo nekoga, navodno, da mu damo riječ, ali činimo sve da mu ne dopustimo da govori i učinimo da izgleda poput kretena ili dosadnjaka. Koliko za maske, toliko i za bilo koju drugu temu”, kaže Laurence.

“Laži”, želja za “ocrnjivanjem naroda Donbasa kako bi opravdali ono što im činimo” još uvijek toliko revoltiraju Laurenceu. U izvještavanju o sukobu na sjeveroistoku Ukrajine, “Bila je samo jedna francuska novinarka koja je učinila nešto iskreno, Vincent Morelli!” “Vukli smo je kroz blato”, prisjeća se. Laurence je u to uvjerena: Rusija je “dobar tabor”.

“Desničarski anar” koji glumi vrtoglavicu

Ne podržavajući zapadnu politiku “ni na koji način”, pitajući se o vanjskim kritikama ruskih odluka o unutarnjoj politici, Laurence nas uvjerava da se “osjeća psihološki ugodnije” u Rusiji.

„Zamislimo da Putin ostaje trideset godina […] Ali majka Merkel tamo je već 18 godina! To nikoga ne šokira. Iako u Rusiji nije sve savršeno, tamo živim slobodno, nitko me ne ljuti”, naglašava Laurence.

Tu slobodu Laurence Guillon pronalazi i u umjetničkom izrazu. Spisateljica i pjevačica pobjegla je iz “snobizma” zapadnjačke umjetnosti, s njezinim “nišama” i “ideologiziranim” svemirom, gdje joj je bilo “nemoguće napraviti rupu”. Laurence tvrdi da ima desničarske “anar” ideje, poput Célinea ili Audiarda “, ali ostaje ortodoksna praktičarka i fina poznavateljka francuskog i ruskog folklora. The hurdy-gurdy, srednjovjekovni instrument uvezen iz Francuske, stenje i drhti u rukama u ritmu religioznih pjesama ruskih starovjeraca.

“Politika, ne vjerujem! Ja se brinem o tome, jer u ovom zabrinjavajućem svijetu moramo donijeti političke izbore. Ali umjetnost i ortodoksnost, vrlo usko povezani za mene, su ti koji me održavaju na životu”, naglašava Laurence Guillon.

Duhovnost umjetnosti, kojoj se Laurence suprotstavlja “intelektualnoj umjetnosti, raširenijoj u Francuskoj nego u Rusiji”, učinila je da joj je dobrodošlica u Pereslavlj-Zalesski roj umjetnika “tolerantnih na suprotne ideje”. U ovom krugu bliskih prijatelja, ova Francuskinja koja je postala Ruskinja može se baviti umjetnošću onako kako je ona razumije: “ona koja dopušta kultiviranje duše”.

„To je prirodna funkcija ljudi. Imam tradicionalno poimanje umjetnosti. Lika sam srednjovjekovna. A ja jako volim rusku narodnu umjetnost”, zaključuje Laurence Guillon.

Jedini nedostata, Laurence mora redovito putovati u Moskvu kako bi produžila dozvolu boravka. Toliko bi voljela imati rusku putovnicu!