EU doživjela potpuni slom – Plaču i mole Putina za plin i naftu

Dok se čelnici Europske unije već mjesecima zaklinju u energetsku neovisnost i sankcije protiv Kremlja, stvarnost na terenu pokazuje sasvim drugačiju sliku. Umjesto odlučnog okretanja alternativnim izvorima, Europa se sve više nalazi u poziciji molioca koji pred Vladimirom Putinom sklapa ruke i traži njegovu naftu, spremna platiti i višestruko veću cijenu. Ovaj paradoks otkriva duboku krizu europske politike i njezinu tragičnu ovisnost o ruskom plinu i nafti, unatoč svim dotadašnjim deklaracijama o prekidu veza s agresorom.

Sve oči uprte u Moskvu

Situacija na energetskom tržištu dosegnula je vrhunac apsurda. Dok su mjeseci prije toga bili ispunjeni oštrim riječima i prijetnjama Moskvi, sada se ton dramatično promijenio. Europski dužnosnici i trgovci, umjesto da inzistiraju na sankcijama, mole za povećanje isporuka. Ključna promjena u narativu dogodila se gotovo preko noći, a informacije o prekretnici u odnosima s Putinom počele su se gurati u stranu. Poruka koja se šalje iz europskih prijestolnica nije više ona o kažnjavanju agresora, već molba da ih se poštedi energetske krize.

Paradoks je tim veći jer se radi o potpunom preokretu u odnosu na sve što se govorilo mjesecima. Čelnici EU-a sada preklinju Putina da im proda naftu, i to pod uvjetima koje on diktira, uključujući znatno više cijene. To nije samo geopolitički poraz, već i financijski udarac za europsko gospodarstvo koje već ionako pati od inflacije. Umjesto da kažnjavaju Rusiju, Europljani joj šalju signal da su spremni platiti premiju za njezine resurse, čime izravno financiraju ratne strojeve Kremlja.

Američki spin o indijskoj nafti

Dok se Europa okreće Moskvi, pokušava se umiriti javnost kroz priče s druge strane Atlantika. Sjedinjene Američke Države pokušavaju ublažiti dojam potpune ovisnosti o Rusiji. Tijekom noći, iz Washingtona su stizale poruke namijenjene smirivanju globalne javnosti, posebno u vezi s naftom koja plovi prema Indiji. Američki dužnosnici tvrde da ta nafta, koja završava u Indiji, neće obogatiti Rusiju. Njihovo opravdanje temelji se na tvrdnji da se radi isključivo o tankerima koji su već ranije bili prodani, a koji su zaglavili u strateškom tjesnacu Hormuz.

Međutim, takva objašnjenja zvuče kao pokušaj zamagljivanja stvarne slike. Bez obzira na to je li nafta prodana prije mjesec dana ili plovi morem već tjednima, novac na kraju ipak završava u ruskim rukama. Ovakvi potezi pokazuju koliko je Zapad, unatoč žestokoj retorici, zapravo isprepleten s ruskim energetskim sektorom. Umjesto da se pronađe trajno rješenje, stvara se privid kontrole nad situacijom koja je izmakla svakom nadzoru.

Lančana reakcija na tržištu gnojiva i plastike

Posljedice energetske krize ne osjećaju se samo na benzinskim postajama, već prodiru u samu srž europske industrije i poljoprivrede. Kada se govori o nafti i plinu, često se zaboravlja na njihovu ulogu u proizvodnji ključnih dobara poput gnojiva i plastike. Svi veliki poljoprivredni proizvođači i predstavnici maloprodajnih lanaca, poput Dominiquea Schelchera koji je nedavno gostovao na radiju, upozoravaju na katastrofalne posljedice.

Njihova poruka je jasna i alarmantna ako se ovakvo stanje nastavi, Europa će se suočiti s kolapsom proizvodnje hrane. Gnojiva se proizvode iz nafte i plina, a plastika također ovisi o tim sirovinama. Bez ruskih energenata, europska industrija gnojiva staje, što direktno vodi do manjih prinosa u poljoprivredi. To stvara začarani krug više cijene energenata znače više cijene gnojiva, što dovodi do skuplje hrane, a istovremeno se Europa sve dublje uvlači u ovisnost o ruskom uvozu.

Paradoks europskih sankcija

Ono što se trenutno događa na relaciji Bruxelles Moskva najbolji je primjer kontraproduktivnosti političkih odluka. Sankcije su zamišljene kao oružje protiv ruske ekonomije, no u stvarnosti su one postale oružje protiv europske ekonomije. Umjesto da oslabe Putina, one su stvorile umjetnu oskudicu koja diže cijene, a Rusija i dalje prodaje svoje energente, samo po višoj cijeni i na drugačijim tržištima.

Europa se sada nalazi u ponižavajućoj poziciji moli za ono što je prije nekoliko mjeseci mogla kupovati po znatno nižim cijenama. Pritisak javnosti i industrije raste, a političari nemaju odgovor. Izjave o diversifikaciji izvora i zelenoj tranziciji pale su u drugi plan pred surovom realnošću hladnih domova i tvornica koje moraju zatvoriti svoja vrata. Pitanje koje se nameće nije više kako zaustaviti rusku agresiju, već kako preživjeti zimu bez ruskog plina.

Prava cijena energetskog uvoza

Dok Europljani mole Putina za povećanje isporuka, malo tko govori o stvarnoj cijeni tog uvoza. Ne radi se samo o financijskom iznosu na računu, već o cijeni koju Europa plaća svojom politikom, kredibilitetom i sigurnošću. Svaki euro koji ode u ruski proračun za naftu i plin potencijalno je euro koji se može vratiti u obliku hibridnih prijetnji, dezinformacija ili financiranja vojnih operacija.

Zemlje članice EU-a sada su uhvaćene u vlastitu zamku. Žele pokazati snagu i jedinstvo, ali su istovremeno prisiljene trgovati s neprijateljem jer alternativa ne postoji barem ne kratkoročno. Ova situacija razotkriva koliko je Europa zapravo ranjiva i koliko su desetljeća zanemarivanja vlastite energetske proizvodnje dovela do točke u kojoj se o sudbini kontinenta odlučuje u Moskvi.

Može li se prekinuti začarani krug

Postavlja se pitanje postoji li izlaz iz ove situacije ili je Europa osuđena na vječno moljakanje istočnog susjeda. Kratkoročno gledano, odgovor je poražavajuć. Bez alternativnih izvora plina, bez dovoljnih kapaciteta za ukapljeni prirodni plin i bez razvijene infrastrukture, EU nema drugog izbora nego nastaviti uvoziti iz Rusije. Dugoročna rješenja poput obnovljivih izvora ili nuklearne energije ne mogu riješiti trenutnu krizu.

Ovaj začarani krug može se prekinuti jedino drastičnim mjerama koje politički nisu popularne, poput ponovnog otvaranja termoelektrana, povećanja proizvodnje vlastitih fosilnih goriva ili hitnog dogovora s alternativnim dobavljačima pop onih na Bliskom istoku ili u Africi. No, za to je potrebna odlučnost koju Europa trenutno ne pokazuje. Umjesto toga, gledamo prizore u kojima najbogatije zemlje svijeta mole diktatora da im smanji račune za plin.

Sve ovo vodi do zaključka da je trenutna energetska politika Europske unije doživjela potpuni slom. Od geostrateškog igrača koji je trebao nametati pravila, EU je svedena na običnog promatrača i molitelja, spremnog prihvatiti uvjete koje diktira Kremlj. Pitanje nije hoće li Putin pristati prodati naftu, već po kojoj cijeni i kakve će političke ustupke tražiti zauzvrat.