Neobična publika – sjećanje na Advana Hozića

Advan Hozić

Prije ravno pet godina, 12. 2. 2012. godine, umro je književnik Advan Hozić. Ovu priču objavljujem kao sjećanje na ovog dobrog čovjeka.

Putujući na mnoga gostovanja, uglavnom po školama širom Bosne i Hercegovine, a i izvan, doživio sam mnogo neobičnih susreta i događaja, ili su mi kolege pričali svoje doživljaje sa sličnih putovanja i gostovanja. Kako sam najčešće putovao s Advanom Hozićem, omiljenim dječjim piscem, najviše se i sjećam njegovih zgoda i nezgoda s tih putovanja. Evo kako mi je opisao jednu od njih.

Nedugo po završetku Drugog svjetskog rata Advan je sa još dvojicom kolega gostovao u okviru jedne književne večeri u jednom malom bosanskom mjestu. Susret je bio upriličen u mjesnom Domu kulture, u povelikoj dvorani u kojoj su povremeno prikazivali i filmove, koji su se u to vrijeme tek pojavili i u našim krajevima.

Pisci su se pomalo plašili da bi se moglo desiti da bude veoma malo publike, jer su išli u sredinu koja i nije baš imala naviku druženja a knjigom. S malom zebnjom su došli sat vremena prije predstave, javili se direktoru, a on ih je primio u svoj ured, smješten taman iznad sale u kojoj su trebali nastupiti. Odozgor, kroz otvor kroz koji su prikazivani filmovi, mogli su vidjeti gotovo cijelu salu. Pola sata prije nastupa, Advan je provirio da vidi ima li već nekoga da je došao. Ali bilo je sve prazno. Kada je pogledao nakon petnaest minuta, bilo je sve isto, potpuno prazno. Nije odolio, a da ne iskaže svoju bojazan direktoru:

Jeste li vi dobro obavijestili publiku? Još nikoga nema u sali?

 Ništa se vi ne brinite, sve će to biti prepuno“, mirnim glasom je odgovorio direktor, bezbrižno odmahnuvši rukom, kao da je bio u to potpuno siguran.

Poslije pet minuta drugi pisac je provirio kroz onaj otvor, i njega je kopkalo isto što i Advana, i pomalo nervozno rekao:

Kako to kažete da će sve biti puno, kad još uvijek nema baš nikoga?

Ama ne brinite ništa, rekli smo da počinjemo u sedam i tako će biti, a sala će biti puna. Samo vi uživajte, kad vam kažem!“, nije odstupao direktor ni milimetra.

Nije bilo druge nego da se čeka, a već nakon, minutu-dvije, začu se škripa drvenih stepenica, po čemu se moglo zaključiti da publika ulazi u salu. I tako, bez prestanka, sve do dvije minute do sedam sati, kada su se gosti spustili niz stepenice i ušli u salu. Bila je zaista krcata, a kada su gosti ušli, prolomio se pljesak.

Bio je prelijep osjećaj doći u tako napunjenu dvoranu, pogotovo u ovako maloj sredini, i pisci su se počeli ugodno osjećati. Činilo im se da su ipak značajni, kada je toliko ljudi došlo da ih čuje. Zato su vrlo nadahnuto govorili, recitirali, prosto se nadmetali međusobno.

Ali im je nešto bilo neobično. Naime, publika je znala da ih prekine usred rečenice gromkim aplauzom, kada im se činilo da nisu rekli baš nešto posebno značajno niti pametno, a nekada, kada su mislili da baš zaslužuju pljesak, bio je tajac. No, poštovali su publiku, oni imaju pravo na svoje kriterije. Kada su završili, ispričali šta su imali, pisci su se ponovo našli u direktorovom uredu. Advan nije mogao, a da ne primijeti:

Baš je bila čudna publika. Nekada iznenada zaplješću kada to i ne očekujemo, a ne zaplješću kada bi, po našem, trebalo?!

Točeći po čašicu pića za rastanak, smješkajući se, direktor im objasni:

Znate, trebate nas razumjeti, ovo je mala sredina u kojoj se ljudi i ne druže mnogo s knjigom i bilo bi teško napuniti salu na uobičajen način, pa smo mi pozvali kao goste štićenike ovog doma preko puta, doma za gluho-nijeme osobe.

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Slagerpjevac
Gost
Slagerpjevac

Dobar. 😀

Milan
Gost
Milan

Zanimljivo..Prije nekih 25 godina kad sam dolazio u Česku,vidim dugačak red na ulici ispred jedne trgovine i pitam ženu:Što je to neka rasprodaja?Zena mi odgovori:izašla nova knjiga pa ceka se red da se kupi,da neostanu bez te knjige.Posto Prag ima metro,putujuci metrom svaki treci ceh u to doba dok nije bilo hitrih telefona svaki je imao knjigu u ruci i citao.Ima to i danas ali nova tehnologija je omogucila da se nekupuju knjige vise toliko kao prije nego se sve moze putem interneta procitati..

Janja Zec
Gost
Janja Zec

Oje Milane, zar ti podrzavas miliardere sa svojim elektronskim kupovinama knjiga? Sve sto se kupi preko interneta, tu se gube radna mjesta. Svak cast, zar ima jos takvih kojima je svejedno dali ce neko imati sto da jede ili nece.

mars
Gost
mars

@ Janja Zec – neke stvari u razvoju ljudskog društva su neminovne i nemoguće ih je spriječiti slagali se mi s njima ili ne, pogotovo one u sferi razvoja tehnologije. Svojevremeno, sa početkom industrijske revolucije i pojavom tkalačkih strojeva, tekstilni radnici su ih uništavali jer je on zamjenjivao mnoge od njih i ostavljao ih bez posla, pa ipak nisu uspjeli zaustaviti njihov dalji razvoj i masovno korištenje. I glavni problem nije u novoj tehnologiji, već u raspodjeli dobiti i bogatsva koju ona donosi.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik