Na današnji dan, 11. novembra 1821. godine, u Moskvi je rođen je Fjodor Mihailovič Dostojevski, veliki ruski književnik, romanopisac i novelist.
Sin liječnika Mihaila kojega su navodno ubili vlastiti kmetovi zbog okrutnog ponašanja i mučenja, te Marije Fjodorovne koja je preminula od sušice kada je imao 16 godina, Dostojevski je pripadao nižem plemstvu i završio je vojno-inženjerski studij u Petrogradu, ali rano odlučuje da će se posvetiti spisateljskomu pozivu.
Njegova porodica, koja je vodila porijeklo od stare ugledne litvanske plemičke loze, poštovala je stare običaje i pridržavala se svetih obreda, te je zbog toga Dostojevski imao mogućnosti da upozna izvanredne spomenike ruske arhitekture i narodnog slikarstva. Veliki uticaj na Dostojevskog ostavila je knjiga po kojoj ga je majka učila da čita i piše – zbornik priča iz „Starog” i „Novog zavjeta”. On je u njima vidio izuzetne tvorevine pune dramatike i lirike.
Mladi Dostojevski pokazivao je sklonosti prema antičkoj kulturi koju je na nabolji mogući način upoznao preko: Schillera, Getea i nezaobilaznog Puškina. Naročito je značajno njegovo interesovanje za Puškina koji je maestralno objašnjavao ruski duh, ali je Dostojevski rano zavolio i ljude od moralnog podviga, nosioce čistog srca i visokog ideala.
Godine 1846. pojavio se njegov prvi roman u formi epistolarne proze, „Bijedni ljudi“, koji je dobio odlične kritike, a kritičar Visarion Belinski, je dao čuvenu karakterizaciju: „Rođen je novi Gogolj!“.
Dostojevski je uhapšen i zatvoren 23. aprila 1849. pod optužbom da je učestvovao u revolucionarnim aktivnostima protiv Cara Nikolaja I. Na dan 16. novembra iste godine je osuđen na smrt zbog djelovanja protiv vlasti u okviru grupe intelektualaca, tzv. Kruga Petraševskog.
Presuda je glasila: „Inžinjerski poručnik F. M. Dostojevski, star 28 godina, zbog učešća u zločinačkim planovima i pokušaja širenja brošura i proklamacija štampanih u tajnoj štampariji – osuđuje se na smrt strijeljanjem“.
Poslije sadističke farse lažnog strijeljanja gdje su mu vezane oči i kada je ostavljen na hladnom vremenu da čeka na hitac odreda za strijeljanje, Dostojevski je pomilovan i upućen na prisilni rad u radnom kampu „Katorga“ u Omsku, u Sibiru, osuđen je na osam godina robije.
Godine 1854. pušten je iz zatvora da bi služio u Sibirskom regimentu, gdje je proveo narednih pet godina kao poručnik u današnjem Kazahstanu.
Taj period se smatra za prekretnicu u njegovom životu. Napustio je ranije političke stavove i vratio se tradicionalnim ruskim vrijednostima. Postao je ubijeđeni hrišćanin i veliki protivnik filozofije nihilizma. U to vrijeme je upoznao i Marju Dmitrijevnu Isajevu, udovicu prijatelja iz Sibira, kojom se potom oženio.
Godine 1860. vratio se u Sankt Peterburg, gdje započinje nekoliko neuspješnih književnih časopisa sa svojim bratom Mihailom. Dostojevski biva izuzetno potresen smrću supruge, 1864. godine, i odmah zatim i smrću svoga brata. Taj period u životu Dostojevskog, obilježen je depresijom, financijskim problemima i oskudicom uslovljenom kockarskim dugovima.
Nedugo zatim Dostojevski ulazi u stvaralački najproduktivniji period. Između 1864. i 1881 napisao je svoja najveća antologijska djela.
Godine 1866. objavljuje roman „Zločin i kazna”, njegovo tehnički najsavršenije djelo, o ideološki motiviranom ubojstvu sa središnjim likom Rodionom Raskoljnikovim, prototipom Nietzscheova nadčovjeka. U romanu Dostojevski uvodi novi postupak pripovijedanja u književnosti, tzv. unutarnji monolog, dijalogizam, kojim na sasvim novi način prikazuje psihološku problematiku romana. Djelo „Zločin i kazna“ napisano je u rekordno kratkom roku i brzo objavljeno da bi uspio da isplati kockarske dugove, a pošto ih je otplatio ponovo je ostao gotovo bez novca. Roman mu je donio slavu, ali ga nije spasao bijede.
Među njegovim najznačajnim književnim ostvarenjima su i romani: Idiot (1868), Zli Dusi ( 1872), Mladić – Žutokljunac (1875), i njegovo najopsežnije posljednje veliko djelo Braća Karamazovi (1881), roman u kojem je sublimirao sve svoje opsesivne teme.
Dostojevski je 1877. održao počasni govor na sahrani pjesnika Nekrasova, koji je tada pobudio mnoge kontroverze, a godine 1880. održao je poznati Puškinov govor na otvaranju spomenika Puškinu u Moskvi.
Preminuo je u Sankt Peterburgu 1881. godine od posljedica krvarenja izazvanog epileptičnim napadom. Sahranjen je na groblju Tihvin pri manastiru Aleksandar Nevski.
Koliko je Dostojevski bio važan za svoj narod i za svoju zemlju, pokazuje podatak da je na njegovoj sahrani bilo više od 40 000 ljudi, pretežno omladina i studenti.
Na grobu Fjodora Dostojevskog i danas stoji epigraf iz romana „Braća Karamazovi”:
„Zaista, zaista vam kažem, ako zrno pšenično padnuvši na zemlju, ne umre, onda jedno ostane; ako li umre, mnogo roda rodi.“