Hrvatska slikarka Slava Raškaj rođena je na današnji dan, 2. januara 1877. godine; rođena je gluhonijema, ali je progovorila kroz svoje pejzaže kojima se proslavila.
Iako je od slikara Bele Čikoša Sesije (1864. – 1931.) učila slikati akademski, u stilu likovne pedagogije onog vremena, u njoj se budi autentičan umjetnički izraz koji će, na sreću, i prevladati. U svojim intimnim lirskim akvarelima, u kojima kao da je zauvijek željela zadržati atmosferu trenutka, uspjela je na jedinstven način oživjeti sve ono što je sačinjavalo njen svijet: njen vrt, Kupa, vrbik uz obale, lopoči, cvijeće, drveće, šumarci.
Kako je zapisala njena prijateljica Ida Batušić: Bila je divna dušom i tijelom – ali tužna i nesretna zbog te krute sudbine što je gluhonijema. Pripovijedala je kako nadasve se voli baviti slikanjem – silno voli prirodu, cvijeće, a iznad svega vodu. Ona je u mašti čuje kako šumi…
Usamljenost koju je duboko osjećala, izvanredno težak teret tišine i očajanja, Slava je još živjela samo u svom radu.
Na rubu duševnog rastrojstva, sve je više nalazila utočište uz napuštene mlinove u kanjonu Kupe, uz ruševine i provalije, što će pretočiti u svoje slike prije nego što će potpuno potonuti.
Godine 1901. javljaju se prvi očiti znakovi bolesti. Samovanje u vrtu, druženje samo s psom, njeno bježanje kroz šumu završilo je delirijem. Kad se stanje pogoršalo, kad je počela bježati od svojih najbližih, upućena je u Zavod za umobolne u Stenjevcu, gdje ostaje gotovo četiri godine, sve do smrti 29. marta 1906. godine u dvadeset devetoj godini života.
Sve neizgovorene riječi, svu muziku koju nije čula, svu silinu mladenačkih osjećaja i puno više od toga ulila je Slava kistom u svoje slike. Iako duboko nesretno biće, za sobom je ostavila samo ljepotu. Njeni akvareli predstavljaju najviši domet hrvatskog akvarelnog slikarstva krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. I kroz njih nam se danas Slava Raškaj pokazuje lijepa, poetična, vječno mlada poput prirode.
