I prijatelj i učitelj

Ahmet Hromadžić
13 komentara

Ovih dana me naš pjesnik Ivica Vanja Rorić podsjetio na stotu godišnjicu rođenja našeg zajedničkog pokojnog prijatelja Ahmeta Hromadžića, dječjeg pisca, bosanskog Andersena, kako su ga često u medijima nazivali.

Ivica i Ahmet su imali poseban, lijep odnos, pun međusobnog poštovanja, a ja sam se pojavio kao Ivičin prijatelj i zato odmah od Ahmeta prihvaćen objeručke, bez ikakve zadrške. Prvi put smo se sreli u njegovom stanu, a on je sa mnom već pričao kao sa starim prijateljem. Svašta ga je zanimalo o Holandiji gdje sam ja do tada živio – kakvi su tamo ljudi i običaji, može li se pristojno živjeti, imaju li oni vehabija i tako dalje. A kasnije smo najviše pričali o poslu, o izdavanju knjiga. To područje je on dobro poznavao i Ivica je veoma cijenio njegove savjete. Odnosio se prema Ahmetu kao prema roditelju: odvozio ga je na dijalizu svaki drugi ili treći dan i i vraćao kući, a ne jednom sam čuo da kaže, kad je novac u pitanju: „Za Ahmeta uvijek mora biti, ma kakve prilike da su.“ Znam i da mu je jednom Ahmet dao ključ od svog stana, „da ne mora svaki put ustajati i otvarati mu vrata kad dođe“.

Kasnije sam i ja mnogo puta i bez Ivice bio kod Ahmeta ili s njim na nekom drugom mjestu, jer smo se lako sprijateljili. Sjećam se kad smo, kad je on već bio poprilično bolestan, nas dvojica otišli u naše skladište knjiga da Ahmet potpiše svoje knjige Okamenjeni vukovi, koje smo namjeravali davati kao posebne nagrade. Već mu je i to predstavljalo napor. Ja bih mu otvorio i dodao knjigu, a on bi je potpisao, praveći pri tome povremene pauze u kojima smo razgovarali o raznim temama. Ipak je uspio potpisati oko 200 knjiga koje smo kasnije posebno čuvali i poklanjali u raznim prilikama kao nešto posebno vrijedno.

Kad mu je Ivica organizirao posljednje ljetovanje na moru, uživao je. Tada još nije krenuo na dijalizu pa se mogao odvojiti od Sarajeva, a uz njega je uvijek bila Mira, njegova veoma privržena prijateljica, koja je dobro pazila da mu sve bude što ugodnije. Pričao nam je tada o nekim ranijim ljetovanjima s Brankom Ćopićem, o tome kako je Branko bio kao magnet za ljude: „Evo, da je on sada ovdje, oko nas bi bilo bar pedeset ljudi koji bi slušali šta pričamo, uglavnom zbog Branka. Jednom smo tako sjedili i pričali, a onda je došlo vrijeme ručka i ljudi koji su slušali razgovor su odlazili jesti. Kraj nas je ostala samo jedna baka, domaća, koja je plela čarape i slušala priču iz koje je shvatila kako je Branko glavni i kako on sve zna. Zato je ugrabila priliku da ga, preko naočala, pita na kraju, kad više nije bilo gužve: ‘A je li, šjor, vidim da Vi sve znate, pa mogu li Vas i ja nešto pitati?’ ‘Može’, rekao je Branko. ‘Kako je najbolje napraviti slatko od smokava, a da se ne pokvari?’ To je pitanje zbunilo čak i Branka pa je rekao da to ne zna, a da sad moramo na ručak. Tako smo i mi krenuli na ručak malo ranije nego obično.“

Bio sam s Ahmetom i kod njegove kuće na Pagu. Tu je u dvorištu ispod smokve imao jedan kameni stol i klupu, gdje je najviše volio sjediti. Bili smo i u Bosanskom Petrovcu, njegovom gradu odrastanja, koji je toliko volio i o kom je često pričao. Sad je tu živjela samo njegova dobroćudna sestra Hanifa koja je imala iste plave oči kao on. Bilo je tu mnogo velikih, starih stabala voća koje je dobro rađalo. U dvorištu je bila i jedna kamena zgrada kojoj je tada krov bio urušen, a on je pričao kako bi želio jednom to obnoviti i pretvoriti u mjesto gdje bi bile sve njegove knjige i razni suveniri, a da sve to bude dostupno i drugima, prije svega školskoj djeci. Bili smo i u njegovom rodnom Bjelaju, gdje je još uvijek postojao dio temelja njegove štale i stara kula koja je svoje mjesto našla u nekim njegovim bajkama. Volio je pričati o Petrovcu i Petrovčanima. Naravno, često je s ljubavlju spominjo i sina Miću koji je živio u Engleskoj.

Kasnije sam i ja vozio Ahmeta na dijalizu ili s dijalize, „da ne čeka i ne treska se nepotrebno“, kako je to Ivica govorio kad bi me pitao mogu li otići umjesto njega. Rado sam to činio. Ono što nismo činili i zbog čega mi je žao, to je bilo druženje po školama, zajednička gostovanja. Možda smo tek jednom ili dvaput bili u nekoj školi, mada se on nadao da će se još oporaviti i da ćemo nekada ići i na ta gostovanja. Bolest je bila jača i umro je u vrijeme kad sam ja bio u Holandiji, baš na prelazu jedne godine u drugu.

I sada se rado sjećam tog dobrog čovjeka. Bio je ne samo najveći dječji pisac koga sam upoznao, nego i čovjek od kog se moglo učiti i koji svoje znanje nije ljubomorno čuvao samo za sebe. Bio nam je i prijatelj i učitelj. Hvala mu što je bio takav.

 

Ahmet Hromadžićpisac
Pretplatiti se
Obavijesti o
13 Komentari
Najstariji
Najnoviji Najviše komentiran
Inline povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Max
8 mjeseci prije

Lijepo i dirljivo.

tatamata
8 mjeseci prije

jednom rijecju ,ljudskost dok neki danas samo razmisljaju koliko su puni sebe sto mogu zderati skampe ili janjetinu rugajuci se drugima koji ne dopustaju sebi da postanu otpad covjecanstva.

Schwarze Hunderte
8 mjeseci prije

Čovjek za primjer .

Ruža
8 mjeseci prije

Treba uvažavati i cijeniti ljude, poštovati ih jer je svaki čovjek poseban, jedinstven, bitan. Pružiti ruku ako netko padne. Pomoći i biti tu, postojati. Bitno je biti čovjek… I svaki dan je sve potrebnije.

Roccos
8 mjeseci prije

Kao što smo mi đaci u tadašnjoj Hrvatskoj imali “Modru lastu”,đaci u BiH su imali,ako se dobro sjećam “Veselu svesku”.Par brojeva sam tada kao klinac imao priliku da prolistam i tu sam vidio dosta priča i pjesama Ahmeta Hromadžića.

Mrčikola
8 mjeseci prije

Danas, u ovom “kupusu” od svakojakih “emocija na steroidima” izazvanih podražajima onih iza “svevidećeg oka”, lijepo je i korisno pročitat priču o prijateljstvu, drugarstvu, odanosti…

Bosanac
8 mjeseci prije

Lajk (sto bi rekli englezi)

Lucija, prva
7 mjeseci prije

Hvala Bogu da trolovi nisu i ovdje zagadili…

© 2023 – Portal Logično

POVEZANE VIJESTI