Svjetska banka formalno-pravno se osniva 27. decembra. 1945. godine, nakon međunarodne ratifikacije sporazuma iz Bretton Woodsa.
Zajedno s Međunarodnim Monetarnim Fondom, organizacije Svjetske banke se nekad nazivaju institucijama Bretton Woodsa, prema Bretton Woodsu gdje je u okviru Monetarne i finansijske konferencije Ujedinjenih naroda 1. 7. – 22. 7. 1944. godine podržano osnivanje ovih institucija.
Svjetska banka objedinjuje pet međunarodnih organizacija: Međunarodna banka za obnovu i razvoj – International Bank for Reconstruction and Development, Međunarodno udruženje za razvoj International Development Association – IDA, Međunarodna finansijska korporacija International Finance Corporation – IFC, Multilateralna investicijsko garancijska agencija Multilateral Investment Guarantee Agency – MIGA i Međunarodni centar za rješavanje investicionih sporova –International Centre for Settlement of Investment Disputes – ICSID, u čijoj odgovornosti je pružanje financijske pomoći zemljama u svrhu ekonomskog razvoja i smanjenja siromaštva, te ohrabrenja međunarodnih investicija. Grupa i njoj pridruženi entiteti imaju sjedište u Washingtonu.
Efektivni rad Banke počinje 25. juna. 1946. godine, a 9. maja 1947. godine, odobren je prvi zajam – 250 miliona US$ Francuskoj za poratnu obnovu, u realnom iznosu najveći zajam ikad izdan od banke.
Djelovanje Banke je predmet dugotrajne i oštre kritike od strane mnogobrojnih nevladinih organizacija i akademika i analitičara, a u nekim slučajevima i internih studija Banke. Optužuju je da predstavlja oruđe SAD i drugih zapadnih država koje pod okriljem Banke kreiraju ekonomske politike prema svojim interesima. Kritičari tvrde da politika reforme u smjeru slobodnog tržišta – za koju se Banka zalaže – u praksi često dovodi do štetnih posljedica ako se provodi loše, prebrzo ili pogrešnim redoslijedom i u slabim, nekompetitivnim privredama.
Osim toga, Svjetska banka vrši pritisak na vlade država u razvoju, korisnice kredita, da privatiziraju preduzeća u državnim vlasništvu. To često vodi do iskorištavanja lokalne radne snage i sirovina u državi kroz međunarodne kompanije i uzrokuje propast lokalnih poljoprivrednika i preduzeća kroz povećan uvoz.