Nova studija otkrila je granicu veličine ispod koje planet gubi atmosferu prije nego što život uopće može nastati.
Znanstvenici već dugo sanjaju o pronalasku života na drugim svjetovima. Nova studija upravo je odredila granicu veličine ispod koje se sva nada ruši. Premala planeta izgubila bi svoju atmosferu prije nego što život uopće može nastati.
Astronomi su tijekom posljednjih desetljeća popisali tisuće stjenovitih svjetova. Mnogi se nalaze u nastanjivoj zoni svoje zvijezde, gdje tekuća voda može postojati. Izuzetno rijetka kemijska ravnoteža objašnjava zašto je Zemlja ostala nastanjiva među toliko zvijezda. Istraživači žele znati koje zaslužuju biti podvrgnute detaljnom ispitivanju. Planet bez atmosfere ne može ugostiti nijedan poznati oblik života. Veličina svijeta igrala bi mnogo veću ulogu nego što se mislilo.
Američki istraživači pozabavili su se zanemarenim čimbenikom – veličinom stjenovitog planeta. Astronomi su nedavno otkrili atmosferu oko stjenovitog planeta LHS 1140 b, što je dokaz da neki udaljeni svjetovi u tome uspijevaju. Tim Michelle Hill, planetologinje sa Sveučilišta Kalifornije u Riversideu, simulirao je sudbinu nebeskih tijela sličnih našem, ali manjih. Svaki svijet u modelu kretao se u nastanjivoj zoni zvijezde slične Suncu.
Planet mora doseći najmanje 80% veličine Zemlje kako bi zadržao svoju atmosferu
Planet mora imati promjer najmanje 80% Zemljinog kako bi dugoročno zadržao atmosferu. Prema studiji objavljenoj u The Planetary Science Journal, tim Michelle Hill modelirao je sudbinu plinova stjenovitih svjetova tijekom nekoliko milijardi godina. Ispod te veličine nebesko tijelo gubi svoj plinski omotač brže nego što ga vulkani mogu obnoviti. Njegova slabija gravitacija i smanjeno magnetsko polje više ne zadržavaju plinove. Njegov plašt također se ranije hladi, što prekida erupcije koje bi mogle obnoviti zrak.
Ugljik bi, međutim, mogao promijeniti situaciju za najmanja nebeska tijela. Svijet bogat ovim elementom ispušta više ugljičnog dioksida tijekom erupcija, teške molekule koju je teško izgubiti. U tom slučaju, planet veličine 60% Zemlje mogao bi zadržati svoj plinski omotač. Istraživači također predlažu drugu šansu za već ogoljena nebeska tijela. Udarci kometa ili asteroida donijeli bi im vodik i kisik. Ti bi elementi mnogo kasnije ponovno stvorili atmosferu.
Ima donje i gornje granice. Donja granica je oko 40% mase Zemlje (kao u članku), gornja granica je max. 2-3 mase. Kada planeta ima dovoljno gravitacije da helijum i vodonik ne uspije više pobjeći u svemir. Planeta postaje mini-neptun sa masivnom otrovnom atmosferom sa stotinu i hiljadu bara tlaka.
Mars ima malo više od 50% zemljine veličine i malo manje od 40% zemljine gravitacije.
U zadnjoj izjavi koju je imao cijeli tim NASAe s “glavnim šefom” vezano za tragove pronađene u krateru Jezero je glasio “pronađene uzorke je teško objasniti bilo čime drugim osim organskim porijeklom”.
Organsko ne znači nužno da su postojali Marsijanci koji su slali svoje sonde da bi istraživale zemlju.
Međutim i najkonzervativniji tvrde da je Mars nekoć obilovao vodom kao i da je atmosfera bila neuporedivo gušća.
Radi se o pronalaženju materijalnog života.
Znanstvenici nisu još na razini kojom bi primijetili druge razine života.