Iza kulisa javnih medija – novinarka ZDF-a dala otkaz jer više nije željela lagati

Koliko su javne televizije slobodne, objektivne i neovisne? U svojoj slici o sebi, odgovorni uvijek sugeriraju neovisnost i različitost mišljenja. No svatko tko redovito gleda ARD, ZDF ili druge kanale dotičnih medija ima sasvim drugačiji dojam. S ovom se ocjenom slaže i dugogodišnja bivša zaposlenica koja je dala otkaz u javnom mediju ZDF, u čijem radu više ne želi sudjelovati.

Katrin Seibold bi moglo biti lakše. Do sada je njezin život bio uspješan: studij, novinarska škola, brojni poslovi voditeljice, urednice i reporterke u ZDF-u. Uz to, brojni freelance angažmani na medijskoj sceni. No, krajem prošle godine to joj je bilo dovoljno. Ne želi više. Rad u ZDF-u smatrala je sve manje slobodnim, a više stresnim. Intervencije, odluke, specifikacije, ali i pritisci, koji više nisu u skladu s navodno neovisnom i objektivnom djelatnošću kao javna televizija, bili su odlučujući čimbenik da više ne želi raditi za ZDF.

Hrabra žena s dosljednim stavom

Ova 45-godišnjakinja to radi drugačije od mnogih njezinih kolega. Neki se nastavljaju kretati u kotaču hrčaka televizijskih postaja za koje rade, u najboljem slučaju interno dajući otkaz. Drugi samo tiho odlaze u mirovinu, ne želeći da ih bivši kolege etiketiraju kao nitkove ili izdajice. Ali to štiti prethodni sustav i nikome neće dati povoda da dovodi u pitanje strukturu osnovne medijske ponude ili što je od nje postalo. Katrin Seibold je, međutim, hrabra, dosljedno pokazuje svoj stav i ne suzdržava se s kritikama.

A ono što renomirana novinarka ima za reći je eksplozivno. U tekstu na BILD-TV-u kaže, da je prvi dan morala proizvoditi “lažne vijesti” na ZDF-u. Pa čak i s kasnijim TV formatima jedno je uvijek bilo jasno: uvijek je na kraju prevagnuo onaj tip izvještavanja koji su željeli zahtjevi nadređenih. To bi mogle biti jeftine reportaže o stranačkim umjetnicima ili neistinite tvrdnje koje su se morale emitirati unatoč prigovorima s nižih uredničkih razina. Ono što Seibold također potvrđuje u prilogu AUF1: ZDF nema skrupula oko proizvodnje i emitiranja “lažnih vijesti”. Uključeni urednici to moraju prihvatiti – često nevoljko – inače će biti pod pritiskom. A da javni servis hitno traži veće doprinose, Seibold, na primjer, osporava pozivajući se na činjenicu da ZDF ima djelatnika koji kupuje umjetnine za postaju. Na primjer, ZDF posjeduje izuzetno skupo umjetničko djelo Josepha Beuysa.

Razlika u odnosu na privatne emitere

Da je opisano praksa trend tvrtke ili privatne i ideološki vezane medijske kuće – SPD posjeduje dosta dionica u njemačkim dnevnim novinama – to bi bila interna stvar dotične medijske kuće. Ali Seibold je radila za emiter koji se financirao obveznim doprinosima, koji bi trebao biti podvrgnut strogoj neutralnosti. Međutim, ZDF nije ni blizu ispunjenja ove obveze neutralnosti.

Primjerice, kada je riječ o popunjavanju mjesta uprave postaje, ulogu igra samo stranačka lista podnositelja zahtjeva – bilo iz CDU-a ili iz SPD-a. Stoga ne čudi što to kritiziraju oni koje se stalno ignorira: „Gospođa Seibold daje nam smislene uvide iza kulisa navodnog kvalitetnog novinarstva za koje sada dospijeva 9 milijardi eura. Obvezni doprinosi vjerojatno se također rasipaju na nejasne pozicije: mjesto za kupnju skupih umjetnina? To je vjerojatno bilo moguće na ZDF-u. No, javnost se još više mora suočiti s činjenicom da se prilozi ZDF-a politički usklađuju i da unutarnji kritički glasovi osjećaju pritisak. Kome služi ZDF? Građanin kojeg treba objektivno i na razne načine informirati ili neki drugi Vladari?”, kritizira Joachim Paul, glasnogovornik za medijsku politiku stranke Alternative za Njemačku (AfD) i postavlja pitanja koja bi si trebao postaviti svaki misleći i, prije svega, TV potrošač koji plaća.

IZVOR: wochenblick.at