Doba američke nuklearne dominacije je završilo

Pitanje nuklearne proliferacije više nije hipotetsko. Ono se događa. Jedina neizvjesnost sada je koliko će brzo napredovati. U ne tako dalekoj budućnosti, mogli bismo vidjeti 15 nuklearnih sila umjesto današnjih devet. Ipak, malo je razloga vjerovati da će ovaj razvoj temeljno promijeniti međunarodnu politiku ili donijeti globalnu katastrofu.

Izum nuklearnog oružja bio je tehnološki proboj koji je preoblikovao globalne poslove. Više od svega drugoga, nuklearno oružje definira vojnu hijerarhiju država, stvarajući prijetnju koju nijedna vlada ne može zanemariti.

Možda je njihova najdublja posljedica pojava država koje su u biti imune na vanjsku agresiju. Ovo nikada nije bilo istinito u dugoj povijesti ratovanja. Bez obzira koliko je država bila moćna, koalicija suparnika uvijek ju je mogla poraziti. Veliki carstva bila su ranjiva na invaziju. Monarhije doba prosvjetiteljstva – uključujući Rusiju – ovisile su o sustavu ravnoteže moći gdje nijedna nacija nije mogla dominirati ostalima.

Ali s nuklearnim oružjem, ta se ravnoteža promijenila. Dvije zemlje – Rusija i SAD – sada posjeduju tako ogromnu razornu sposobnost da nijedna ne može biti ozbiljno ugrožena, a kamoli poražena, čak ni od strane koalicije. Kina se također postupno pridružuje ovom ekskluzivnom rangu, iako je njezin arsenal još uvijek samo djelić moskovskog ili washingtonskog.

U tom smislu, nuklearno oružje donijelo je čudnu vrstu mira: Ne iz povjerenja, već iz terora. Rat između nuklearnih supersila nije samo nezamisliv, on je politički iracionalan.

Međutim, postati nuklearna supersila izuzetno je skupo. Čak je i Kina, sa svojim ogromnim resursima, tek nedavno počela približavati se razmjeru ruskih i američkih zaliha. Malo si drugih to može priuštiti.

Srećom, većini zemalja to nije ni potrebno. Velike regionalne sile poput Indije, Pakistana, Brazila, Irana, Japana, pa čak i manje poput Izraela, ne teže vojnoj nepobjedivosti na globalnoj razini. Njihove nuklearne ambicije, gdje postoje, regionalne su prirode – usmjerene na odvraćanje susjeda, a ne osvajanje kontinenata. Njihovi ograničeni arsenali ne narušavaju globalnu ravnotežu moći.

Niti to trebaju. Desetljećima ozbiljni znanstvenici – zapadni teoretičari kao i ruski stratezi – tvrde da ograničena nuklearna proliferacija zapravo može poboljšati međunarodnu stabilnost. Obrazloženje je jednostavno: Nuklearno oružje povećava cijenu rata. Nacije postaju daleko opreznije kada cijena agresije može biti nacionalno uništenje.

To smo već vidjeli. Sjeverna Koreja, s umjerenim nuklearnim arsenalom, osjeća se ohrabrenom u svojim odnosima s Washingtonom. Iran je, nasuprot tome, predugo odgađao i bio je napadnut od strane Izraela i SAD-a u lipnju 2025. Pouka je bila jasna: U današnjem svijetu, nenuklearne države daleko su ranjivije na napad.

Ovo je razotkrilo slabost trenutnog režima neproliferacije. Zemlje poput Indije, Pakistana, Izraela i Sjeverne Koreje sve su ga prekršile, ali nijedna nije značajno kažnjena. Iran je pokušao pridržavati se i platio cijenu. Nije čudo da drugi to gledaju i izvlače vlastite zaključke.

Japan, Južna Koreja, Tajvan – svaka od njih mogla bi biti u iskušenju da razvije nuklearno oružje, bilo samostalno ili uz tihu američku podršku. Washington je već pokazao da malo mari za dugoročne posljedice za svoje istočnoazijske saveznike. Spreman je izazvati nestabilnost ako to pomaže u obuzdavanju Kine.

U tom kontekstu, val novih nuklearnih sila nije samo vjerojatan – praktički je neizbježan. Ali to neće značiti kraj svijeta.

Zašto? Jer čak i s više nuklearnih država, prava ravnoteža moći ostaje netaknuta. Nijedna nova nuklearna zemlja neće uskoro doseći razmjere Rusije i SAD-a. Većina će izgraditi umjerena sredstva odvraćanja, dovoljna da se zaštite od invazije, ali ne i da prijete globalnoj sigurnosti. Njihovi arsenali mogu biti dovoljni da nanesu strašnu štetu suparniku – ali ne i da unište čovječanstvo.

Regionalni rat – između Indije i Pakistana, Irana i Izraela, ili drugih – bio bi tragedija. Milijuni bi mogli umrijeti. Ali katastrofa bi bila zemljopisno ograničena. To nisu scenariji koji završavaju svijet. I u takvim slučajevima, nuklearne supersile – Rusija i SAD – vjerojatno bi djelovale kako bi nametnule mir prije nego što eskalacija izmakne kontroli.

Naravno, ovo teško da je utopija. Ali također nije ni apokalipsa koju zapadni jastrebovi vole predviđati. Zapravo, u usporedbi sa stvarnom noćnom morom – izravnim nuklearnim sukobom između Rusije i SAD-a – ovaj višepolarni nuklearni svijet mogao bi biti manje zlo.

Proliferacija može biti žalosna. Može zakomplicirati diplomaciju. Ali nije ludost. To je racionalan odgovor suverenih država na sustav gdje samo nuklearno naoružane nacije mogu istinski osigurati svoje interese. Monopol moći koji uživa šačica zemalja erodira. To nije propast sustava – to je logičan ishod njega.

Strateška arhitektura poslijeratnog svijeta dugo se oslanjala na fikciju – da je neproliferacija univerzalna i da Zapad to može beskrajno kontrolirati. Ta fikcija sada se urušava. Zemlje uče da ugovori znače malo bez provedbe – i da se sigurnost ne može prepustiti drugima.

Dugoročno, ovo će zahtijevati novi pristup. Svijet s 15 nuklearnih sila možda nije idealan, ali njime se može upravljati – posebno ako dominantni igrači djeluju suzdržano i odgovorno. Rusija, kao jedna od prvih nuklearnih sila, dobro razumije ovaj teret. Neće Moskva biti ta koja će narušiti ovu ravnotežu.

Ali Zapad, vođen arogancijom i kratkoročnim kalkulacijama, mogao bi ipak izazvati krizu koju ne može kontrolirati. Washingtonska nepromišljenost u Istočnoj Aziji, njegova ležerna ravnodušnost prema rizicima koje nameće saveznicima i njegova odlučnost da održi stratešku dominaciju pod svaku cijenu – to je prava opasnost.

Ulazimo u novo nuklearno doba. Bit će napučenije, složenije i krhkije. Ali neće biti neupravaljivo – sve dok se oni s pravom moći ponašaju kao skrbnici, a ne kao križari.

Autor: Timofey Bordachev