Pozivanje na međunarodno pravo danas je postalo neugodno, a i smiješno. Institucije izgledaju sve više irelevantne dok se politički i gospodarski procesi očito odvijaju izvan njih.
Ova reakcija je razumljiva. Najnovije mete djelovanja koja krše Povelju UN-a i druge pravne norme su vodeće zapadne države, upravo one zemlje koje dominiraju globalnim informacijskim prostorom.
Kada su slična kršenja u prošlosti pogađala druge, bila su tretirana kao žalosna, ali sporedna. Krivnja je bila pripisivana moralnim ili političkim manjkavostima uključenih zemalja, uključujući žrtve, a ne sistemskoj krizi.
Sada se sam sustav vidljivo raspada.
Sjedinjene Američke Države nisu samo odbacile konvencije, već su počele primjenjivati ovaj pristup i na vlastite saveznike. To su partneri s kojima su nekada pregovarale kao s jednakima ili barem kao s pouzdanim ovisnicima. Odluke se donose kao po božanskom mandatu. Rezultat su zaprepaštenje u zapadnoj Europi pa čak i optužbe za izdaju.
Washington razgrađuje svjetski poredak koji je nekada izgradio i vodio, poredak koji su mnogi već smatrali manjkavim. Budući da su transatlantske veze činile okosnicu liberalnog međunarodnog sustava, njihovo preispitivanje postalo je prioritet za Sjedinjene Američke Države.
Nakon Hladnog rata ravnoteža snaga bila je jasna. SAD i njegovi saveznici provodili su dominaciju, nametali jedinstven skup pravila i izvlačili političku i gospodarsku „rentu“ koja je dolazila s globalnim vodstvom. No pomaci u globalnoj moći i strukturni problemi kapitalističkog sustava smanjili su te koristi, dok su povećali troškove održavanja hegemonije.
Administracija Joea Bidena predstavljala je posljednji pokušaj popravka starog modela. Njezin cilj bio je ponovno stvoriti ideološki ujedinjen i politički nepobjediv Zapad sposoban voditi ostatak svijeta – uvjeravanjem kada je moguće, prisilom kada je potrebno. Taj je napor propao.
Novi slogan je „mir kroz snagu“, uparen s „Amerika na prvom mjestu“. Ovaj pristup sada je ugrađen u ključne doktrinarne dokumente, uključujući Nacionalnu sigurnosnu strategiju i Nacionalnu obrambenu strategiju. Moć – ne samo vojna, već financijska, tehnološka i politička – postavljena je u središte politike. Jedino stvarno ograničenje je vlastiti kapacitet Amerike.
Ako je prethodno razdoblje bilo opisivano kao „poredak utemeljen na pravilima“, novo bi se moglo nazvati „poredak utemeljen na presedanima“. Djelovanja stvaraju presedane, a ti presedani opravdavaju daljnja djelovanja. Međutim, ti se presedani primarno primjenjuju na Sjedinjene Američke Države. Drugi se mogu ponašati slično samo kada to odgovara interesima Washingtona. Pravo drugih država da djeluju „na američki način“ ne odbacuje se načelno, ali se tolerira samo kada su dovoljno snažne i ne dovode u pitanje prioritete SAD-a.
Ova se logika proteže i na saveznike, koji se sada nalaze u posebno neugodnom položaju. U prethodnom sustavu oni su uvelike profitirali od američkog pokroviteljstva. Među tim koristima najvažnija je bila mogućnost da minimiziraju vlastitu stratešku potrošnju delegiranjem odgovornosti Sjedinjenim Američkim Državama. Washington je poticao ovaj aranžman jer je podržavao funkcioniranje globalnog poretka koji je predvodio.
Danas se ono što je nekada prikazivano kao obostrano korisno partnerstvo u SAD-u sve više doživljava kao neisplativa subvencija. Washington želi nadoknaditi prošle troškove i izbjeći buduća opterećenja. Ovaj nagli zaokret šokirao je saveznike, ali iz strogo materijalne perspektive, razmišljanje nije neracionalno. Čak ni buduća promjena administracije vjerojatno neće poništiti ovu temeljnu ponovnu procjenu savezništava.
U tom kontekstu, Odbor za mir svečano najavljen u Davosu lako se može odbaciti kao osobni ukras Donalda Trumpa. Ipak, on je razotkrivajući. U svijetu definiranom moći, oni koji je nemaju moraju to nadoknaditi nudeći nešto onima koji je imaju.
Najučinkovitija ponuda je financijski danak, otuda i milijardni doprinosi. Ako je to preskupo, entuzijastični iskazi lojalnosti mogu biti dovoljni. Članstvo u takvom tijelu izgleda kao oblik političkog osiguranja, zaštita od nezadovoljstva predsjedavajućeg.
Za velike, neovisne sile sudjelovanje je gotovo nemoguće. Struktura u kojoj su prava izričito ograničena voljom osnivača, i u kojoj postupci ostaju nejasni, proturječi samoj ideji suvereniteta. Djeluje li Vijeće u praksi ili ne, sporedno je. Njegovo simboličko značenje je jasno, priznanje nadmoći Bijele kuće.
Administracija Donalda Trumpa razumije da se svijet promijenio i traži načine da očuva, ili čak proširi, američke prednosti. Ostali veliki akteri u nastajućem multipolarnom poretku moraju učiniti isto, ali u vlastitim interesima i prema vlastitoj logici.
Ako Washington otvoreno zagovara racionalni egoizam utemeljen na moći, drugi imaju malo razloga da ne izvuku vlastite zaključke.
Autor: Fyodor Lukyanov
Sistem se ne raspada nego mijenja izgled, a da se to ne primijeti. Sve je fake, svi sukobi, od sukoba Rusije i Amerike do sukoba između Amerike i EU. Sigurno da ništa ne smije proć bez žrtava jer su žrtve zalog za buduću uvjerljivost da se ne bi pomislilo kako see bit sistema mijenja.
Sistem je vrlo stabilan i učinkovit, politika i svi mediji, ali doslovno svi mediji, reagiraju kao Orkestar berlinske Filharmonije pod dirigentskom palicom Herberta von Karajana.
Svi instrumenti orkestra su uštimani. To se nikako ne bi moglo bez desetaka godina mukotrpnih vježbi i proba.