“Nuklearni rat” na Mjesecu do 2030. godine više nije fikcija

Zaboravite sve što ste mislili da znate o utrci za Mjesec. Ovo više nije priča o tome tko će prvi sletjeti, već tko će ostati – i tko će zavladati energijom, vodom i tehnologijom izvan Zemlje. Dok Sjedinjene Države i Kina međusobno odmjeravaju snage, a Rusija pokušava zauzeti svoje mjesto, iza kulisa se odvija nešto daleko veće od puke demonstracije moći. Mjesec postaje poligon za sljedeću fazu civilizacije – industrijsku i tehnološku kolonizaciju svemira.

Mjesečev povratak u fokus

Nakon desetljeća mirovanja, Mjesec se ponovno našao u središtu svemirske politike. NASA je, nakon višestrukih odgoda, potvrdila da će misija Artemis 2 – let oko Mjeseca s posadom – krenuti najranije 2026. godine. Sljedeća faza, Artemis 3, trebala bi sletjeti astronaute na južni pol Mjeseca 2027., no i to se čini sve manje vjerojatnim. Unatoč ambicijama, američki program suočava se s kašnjenjima, a glavni problem leži u raketi Starship tvrtke SpaceX, čiji su testovi još uvijek daleko od pouzdanih. NASA već otvoreno razmatra alternative poput Blue Origina Jeffa Bezosa, a sve to pod pritiskom političkog roka koji se neumoljivo bliži.

U isto vrijeme, Kina – tiho, ali nevjerojatno učinkovito – testira vlastiti sustav za slijetanje, Layun, i planira poslati svoje astronaute na Mjesec prije kraja desetljeća. Njihov plan nije simboličan. Oni ne žele „posjetiti“ Mjesec, nego ga pretvoriti u platformu za trajno prisustvo.

Nuklearna energija kao ključ opstanka

Najveći izazov nije više prijevoz ljudi, nego opskrba energijom. Na Mjesecu dan traje četrnaest Zemljinih dana, a noć isto toliko – što znači dva tjedna mraka, hladnoće i temperature koje padaju ispod -200°C. Solarni paneli tada postaju beskorisni, a sustavi života i proizvodnje moraju nastaviti raditi.

Zato je NASA u kolovozu donijela odluku koja će obilježiti budućnost lunarne kolonizacije – postaviti nuklearni reaktor na Mjesec do 2030. godine. Planirani sustav snage 100 kW moći će napajati malu tvornicu i održavati bazu neovisno o sunčevoj svjetlosti.

U projekt su uključeni Lockheed Martin, Westinghouse i Rolls-Royce – da, isti onaj Rolls-Royce koji osim luksuznih automobila proizvodi nuklearne reaktore za britanske podmornice. Njihov zadatak je osmisliti reaktor koji može raditi neprekidno najmanje deset godina bez ikakve ljudske intervencije.

Ali zašto tolika žurba? Odgovor je jasan. Kina i Rusija također planiraju postaviti vlastite reaktore na Mjesec do sredine 2030-ih. Onaj tko prvi stigne – taj može proglasiti „zonu ekskluzivnosti“ oko svoje baze. A tamo, u vječito zasjenjenim kraterima južnog pola, nalazi se ono što svi žele – led, izvor vode, kisika i goriva.

Drugim riječima, tko kontrolira energiju i vodu, kontrolira Mjesec.

Gradnja na Mjesecu – borba protiv prašine i gravitacije

Mnogi zamišljaju gradnju na Mjesecu kao romantičnu avanturu, no stvarnost je brutalno tehnička. Najveći neprijatelj nije nedostatak zraka ni gravitacija, nego – prašina. Mjesečeva prašina oštra je poput stakla i toliko abrazivna da je probijala slojeve skafandera tijekom misija Apollo. Lijepila se posvuda, ulazila u mehanizme, grebala vizire i začepljivala radijatore.

Zato je pitanje kako izgraditi čvrste površine – piste, puteve i platforme – postalo jedno od ključnih inženjerskih izazova.

Postoje ideje o korištenju vojnih sprejeva poput onog koji je američka vojska koristila za učvršćivanje pijeska u Afganistanu, no to bi značilo unos ogromnih količina plastike i kemikalija – i zagađenje Mjeseca. Zato se traži elegantnije rješenje: korištenje laserske topline za taljenje mjesečevog tla i stvaranje staklene površine.

Europska svemirska agencija radi na projektu koji koristi snažan laser za „pečenje“ površine Mjeseca u čvrst sloj stakla. Druga opcija, još futurističkija, uključuje ogromne Fresnelove leće koje bi koncentrirale sunčevu svjetlost u točku i time talile tlo. Problem je brzina – za platformu od 100 kvadratnih metara potrebno je više od tri mjeseca. No na Mjesecu nitko ne žuri osim političara.

Kineski inženjerski skok

Kinezi su otišli korak dalje. Razvili su robot koji od mjesečeve prašine izrađuje cigle – bez ijednog dodatnog materijala. Koristeći solarni reflektor koji koncentrira svjetlost više od 3000 puta, robot zagrijava tlo do 1300°C i pretvara ga u čvrste blokove. Ti se blokovi testiraju u svemiru već sada, na kineskoj svemirskoj postaji Tiangong. Nakon trogodišnjeg izlaganja kozmičkom zračenju i ekstremnim temperaturnim promjenama, prvi rezultati očekuju se 2025. godine.

Cilj je jasan – izgradnja prve međunarodne lunarne istraživačke postaje s Rusijom do 2030. godine. Ako to ostvare, Kina bi mogla postati prva zemlja koja će uspostaviti stalnu infrastrukturu izvan Zemlje.

Američki odgovor – baza Foundation

NASA-ina baza nosi simbolično ime Foundation, kao da se netko u agenciji poigrao s Asimovom vizijom budućnosti. Planirana struktura kombinira metalni okvir i napuhavajuće module u tri razine. Donja razina sadržavat će pristupni prolaz, znanstvenu postaju i sustave za rukovanje uzorcima. Srednji sloj uključivat će laboratorij za biologiju, prostor za vježbanje i higijenu, dok će gornji kat biti zona za život i istraživanje.

No pravi izazov je zaštita. Mjesec nema atmosferu, što znači da je sve izloženo kozmičkom zračenju i mikrometeoritima. Rješenje? Prekriti module ciglama izrađenima na Mjesecu. Time bi se dobila prirodna izolacija i štit protiv zračenja, ali i prvi primjer prave „izvantelesne“ arhitekture – konstrukcije napravljene iz lokalnih resursa.

Neke američke tvrtke idu još dalje. Tvrtka Skyports predlaže stvaranje divovskih kupola od napuhanog stakla. Zagrijavanjem tla do točke taljenja i upuhivanjem plina u masu dobiva se golema staklena sfera. U uvjetima niske gravitacije, takve bi strukture mogle biti ogromne, lagane i samonosive. Na papiru izgleda ludo, ali prije samo pedeset godina i ideja o internetu zvučala je isto.

Život i mobilnost na Mjesecu

Da bi ljudi mogli stvarno živjeti i raditi na Mjesecu, potrebno im je više od skloništa. Treba im mogućnost kretanja. Zato Japan s Toyotom razvija Lunar Cruiser – svojevrsni svemirski kamper koji može podržavati dvoje astronauta tijekom mjesec dana bez povratka u bazu. Cijeli sustav je zatvoren, s vlastitim zrakom i vodom, što omogućuje istraživanje velikih udaljenosti bez stalnog oblačenja skafandera.

Takvi vozni sustavi mogli bi spojiti različite baze i omogućiti stvaranje pravog lunarnog „grada“, mreže stanica povezanih autonomnim roverima i dronovima.

Što zapravo znači ova nova trka

Ono što se događa na Mjesecu daleko je više od natjecanja nacionalnih agencija. To je laboratorij za budućnost čovječanstva. Na Mjesecu se razvijaju tehnologije koje će kasnije promijeniti našu svakodnevicu na Zemlji – od napredne robotike i umjetne inteligencije do novih oblika proizvodnje i energetike.

Zamislite male nuklearne reaktore koji mogu napajati udaljene zajednice, 3D ispis konstrukcija iz lokalnih materijala, autonomne robote koji grade bez nadzora. Sve to što se sada testira u uvjetima bez zraka i gravitacije jednog će dana služiti obnovi gradova, borbi protiv klimatskih promjena i širenju infrastrukture u ekstremnim područjima planeta.

Na Mjesecu se uči kako upravljati složenim sustavima pomoću umjetne inteligencije – kako analizirati podatke u stvarnom vremenu, optimizirati svaku kap energije i svaki gram materijala. Oni koji to savladaju neće samo osvajati svemir, nego će preoblikovati ekonomiju i industriju na Zemlji.

Pogled prema budućnosti

Dok čitate ove redove, negdje u laboratorijima na Zemlji inženjeri programiraju robote koji će graditi bez nadzora, testiraju se sustavi autonomne proizvodnje, razvijaju se umjetne inteligencije koje odlučuju kada i kako će se aktivirati solarne ploče, reaktori i senzori. Mjesec postaje naš poligon za sljedeći skok – ne samo u svemir, nego u novu civilizacijsku fazu.

Za one koji prate povijest znanosti, jasno je da su Asimovove vizije postale stvarnost. Foundation više nije roman, nego inženjerski plan. Trka je počela. I ovaj put, neće pobijediti onaj tko prvi dođe, nego onaj tko ostane.