Knjiga Na kavi s konobarom Gorkića Taradija, poznatijeg i kao Konobar s olovkom, tiho, ali uporno osvaja čitatelje, knjižnice i kritiku. Riječ je o humorističnom autobiografskom romanu koji nastaje iz pozicije čovjeka iza šanka – onoga koji sluša, promatra i skuplja priče, dok drugi često misle da je tu samo da posluži kavu. Upravo zato mnogi čitatelji u njoj prepoznaju vlastiti umor od svijeta koji stalno juri, ljudi koji traže previše i rijetko primijete onoga tko im donosi piće ili osmijeh.
Kritičarski odjeci potvrđuju da se ne radi o prolaznoj epizodi, nego o knjizi koja ostaje. Maja Purković iz Narodne knjižnice „Petar Preradović“ u Bjelovaru duhovito ističe da je Na kavi s konobarom gotovo terapijsko štivo za sve koji pate od „kroničnog manjka jednostavne ljudske pažnje i topline“. Knjigu opisuje kao intimno, duhovito i toplo štivo koje donosi fragmente života iz perspektive onoga koji svakodnevno susreće najrazličitije ljude, kombinirajući humoristične crtice s osobnim sjećanjima, djetinjstvom, školovanjem i bogatim iskustvom rada u ugostiteljstvu – stvarajući mozaik života iza šanka.
Sličan ton prepoznaje i profesorica i književna kritičarka Saša Jakšić, koja naglašava: „Ako volite knjige koje su bliske životu, memoare i priče iz radnog svijeta bez pretencioznosti — e, onda je ovo prava knjiga za vas – to je jedno opuštajuće, slatko i šarmantno štivo koje možete pročitati uz prvu jutarnju ili drugu, popodnevnu kavu, štivo koje vas zabavlja ali istovremeno i navodi na razmišljanje.“ Ističe da Na kavi s konobarom „nije nekakvo klasično književno djelo, no njezina vrijednost leži u iskrenom govoru, u presjecima svakidašnjih situacija koje često ostaju neispričane, u humoru i toplini koja povezuje autora i čitatelja.“ Kroz neobične naslove poglavlja čitatelj dobiva uvid u autorovo djetinjstvo, školovanje i, najvažnije, njegove doživljaje na radnom mjestu – onome zbog kojeg je i nastao naslov knjige, jer ipak je on konobar.
Posebnost knjige jest što nenametljivo podsjeća da konobari nisu inventar lokala, nego promatrači, sugovornici i tihi kroničari društva. Taradi upravo to radi: bilježi ono što bi u drugim profesijama ostalo nezapaženo, od sitnih nepravdi do toplih, gotovo neprimjetnih trenutaka ljudskosti. Kritika se složno slaže da autor kombinira satiru, ironiju i humor ne kao puku zabavu, nego kao alat za pojačavanje empatije i osvještavanje običnih ljudi kao nositelja najzanimljivijih priča.
Uspjeh knjige vidljiv je i izvan lokalnog okvira. Na kavi s konobarom predstavila se i na Frankfurtskom sajmu knjiga, gdje je privukla pozornost kao duhovita, mala knjiga s velikim srcem, ukorijenjena u konkretnom radnom iskustvu, ali razumljiva svima koji su ikad sjedili za šankom ili s druge strane pladnja. Knjiga je prijavljena i u konkurenciju za međunarodne nagrade za satirična djela, gdje upravo njezina iskrenost, neposrednost i nenametljiva, ali oštra satira dolaze do punog izražaja.
Čitatelji često svjedoče kako ovu knjigu uzimaju na doze – uz jutarnju ili popodnevnu kavu, poglavlje-dva – i vraćaju joj se kad im zatreba osmijeh, malo nostalgije ili podsjetnik da iza svake narudžbe stoji čovjek sa svojim mislima, brigama i snovima. Stil pisanja je lagan i pristupačan, a autor se s publikom povezuje autentičnošću, iskrenošću i osebujnom nepretencioznošću, što potvrđuju i tribine, promocije te živi susreti s čitateljima od Međimurja do Slavonije.
Sve to zajedno čini Na kavi s konobarom ne samo knjigom o jednom konobaru, nego i toplom, satiričnom kronikom društva – viđenog iz perspektive onoga koji nam donosi kavu, ali nam istovremeno, između redaka, vraća i vjeru u ljude.

Nitko nije napisao ništa.
Bude li mi u rukama, pročitat ću knjigu.
Vjerujem da je knjiga duhovita jer bar konobari svašta dožive i sveg i svačeg se nagledaju.
Vjerojatno nešto kao kod Brice iz *Maloga mista. Konobari i brice svašta čuju i svašta znaju.
…nakon što sam išla u mirovinu, i nakon što je završila plandemija, radila sam, sve do nedavno, u ugostiteljstvu (pranje čaša na šanku ) najprije zato da budem među ljudima i čujem informacije iz prve ruke i mogu reći da sam više saznala ,o ljudima, u ove tri godine nego za 34 godine rada u banci, makar sam radila šalterski posao. Dobri su to momci,ti konobari, ali cure, konobarice, uglavnom-ne baš!
…i.naravno. po preporukama iz teksta.knjiga je baš za mene,takvo štivo volim. Nakon RATA I MIRA kojeg ovih dana dovrših (drugo čitanje) baš će mi dobro doći.
Bio sam sa obe strane sanka, ali svojevremeno smo imali jako dobrog drugara, konobara, neki mu je rodjak radio u Italiji u nekoj kladionici i imao je jako dobre dojave iz serie B, kvalitetno smo igrali tu ligu, jedino sto siromastvo utice na visinu uloga…