Sava Pajkić je, sigurnim i mladalačkim korakom, već zakoračio u deveto desetljeće života, a piše s toliko entuzijazma i tako životno kao da je u najboljim stvaralačkim godinama.
Pisao je on i ranije, ali najčešće o temi zadrugarstva, u čemu je, zasigurno, jedan od najvećih znalaca na području bivše Jugoslavije. Znamo ga i kao urednika ondašnjeg lista Zadrugar, koji je bio osnovno štivo mnogih zemljoradnika tog vremena, između ostalih i moga oca, vicešampiona Jugoslavije u proizvodnji kukuruza. Ja sam Savu upoznao dok sam bio urednik Posavine, u kojoj smo objavili neke njegove tekstove, i tad sam imao priliku vidjeti kako je to ne samo veliki znalac o zadrugarstvu, za što je dobio i brojna priznanja koja se kreću od odlikovanja predsjednika SFRJ do onih nivoa Mjesne zajednice, nego i dobar čovjek i pravi majstor u pisanju priča iz svog podugog života koji je tako zanimljiv.
Upravo objavljena njegova knjiga koja sadrži tridesetak priča, zapisa i eseja, pomalo provokativnog naslova Zašto Isus kasni i drugi zapisi, puna je priča iz prošlosti Savinog Visokog; puna likova i događaja koji su obilježili jedno vrijeme i ovo područje.
U jednom svom zanimljivom intervjuu, između ostaloga, Sava kaže:
„U dugom životnom vijeku svašta sam doživio i upoznao mnogo ljudi. Nekad sam bio sudionik, a nekad svjedok zbivanja, ljudskih navika i postupaka. Poznata je ona izreka Sto ljudi – sto ćudi. Učinilo mi se izazovno da nešto od tih zbivanja i likova pokušam zabilježiti i opisati. Nije teško uočiti da je sada u svakodnevnim kontaktima s poznanicima mnogo više onih koji su voljni da pričaju nego onih koji imaju strpljenja da slušaju. Kod pisanja je drugačije, papir ‘trpi’ sve. Životni i radni vijek proveo sam uglavnom na relaciji Visoko-Sarajevo, pa je logično da pišem o događajima i ljudima ovog, posebno visočkog kraja.
Evo, na primjer, početkom 1945. Nijemci i njihovi saradnici u žurbi su napuštali Visoko nastojeći da razore neke lokalne proizvodne i saobraćajne objekte. Domaći domobrani su ih, oružanim otporom, spriječili da to učine. To se dešavalo pred mojim očima i nisam mogao da to, kao i moj prvi poslijeratni dolazak u Visoko, ne zabilježim. Zanimljivo je bilo i kako su polupismeni oslobodioci počinjali obavljati poslove raznih referenata u organima vlasti, saslušavali ‘stranke’ i učili ‘čvakati’ na pisaćim mašinama. Kada su počele nabavke televizora, kod prvih malobrojnih vlasnika održavana su prava TV sijela. Vrijeme je učinilo svoje. Prijatelji su sada uglavnom na društvenim mrežama, na Fejsu se ‘zajedno’ proslavljaju rođendani, ispijaju jutarnje kafe, ‘licitira’ ko ima više lajkova. Dužnost koju sam u jednom periodu obavljao u visočkoj Opštini, nalagala je da obavim mnogo vjenčanja, što je takođe bila prilika za susretanje velike ‘galerije’ raznih likova.
U vrijeme predsjedničkog mandata Mustafe Skopljaka pokušavali smo taj svečani postupak uljuditi, učiniti sadržajnijim, toplijim i dostojanstvenijim. Do tada se sklapanje brakova nije proceduralno razlikovalo od registracije vozila. Dešavalo se da svatovi čekaju odbornika u mjesnom uredu dok on rasturi stajnjak na svojoj njivi. U manjim mjestima lakše se upoznaju navike pojedinih ljudi. Na primjer, pojedinaca koji su bili ‘vječno’ zaljubljeni, kockara tajno okupljanih oko nekad popularne igre ajnca, akšamlučara… Pokušao sam da opišem neke od ovih likova. Ako pojedini čitaoci u njima uoče sličnost sa sadašnjim svojim komšijama ili poznanicima, to je sasvim slučajno. Moji junaci mahom ‘oru nebeske njive’.“
Neka Savi bude sretno s novom knjigom! Vjerujem da ćemo u narednom periodu na ovom portalu objaviti neke od zanimljivih priča koje su među njenim koricama.
22 komentara
Proživjeti život tako da o njemu možeš napisati knjigu – čini se da su takvi životi rijetki, da tek poneki ljudi od života naprave avanturu. Ali nije tako. Svatko od nas, sa svojim malim, nezanimljivim životom je glavni junak jedne knjige. Naoko svakidašnji, s rijetkim događajima izvan očekivanih, koga bi zanimalo što se nekomu od nas običnih dogodilo?
Kad otpuhnemo nataloženu prašinu s te predrasude, počet će izranjati obični likovi, sa svojim ljubavima, svojim razočaranjima, svojim nadanjima i svi će biti epski, filmski, knjige dostojni.
Ne bi u tim knjigama bilo osvajanja rijetkih planinskih vrhova, velikih bitaka, ni velikih okršaja s političkim protivnicima, ne bi bilo herojstava koje bi prepričavali unuci. U svojoj ponavljajućoj istosti, kroz jedan obični, svakidašnji život jednog čovjeka, odigravale bi se sve bitke i ratovi koje je nenapisana povijest zabilježila. Ljubavi, razočarenja, nadanja čovječanstva se zrcale u jednom čovjeku. Kako vratiti dug u obećano vrijeme, kako preživjeti, kako osigurati krov nad glavom, kako odgojiti djecu… i kako lica ljubljenih ozariti osmijesima osvajanjem sitnica koje život znače – to je za knjige o čovjeku.
Evo čovjeka! Zar je to čovjek? Ni prejak, ni preinteligentan, vuci bi ga rastrzali da ga je s njima suočiti. I tako slab, tako krhak, tako lako povredljiv, čovjek živi. Od arhaičnih energija satkan, onih s kojima je Bog stvarao svijet, koje je odvajao u kristale i čuvao za najbolje od nesavršenog – čovjeka koji takvim može postati.
U čovjeku su rijeke, sve rijeke svijeta, s tim rijekama plove na početku lišće, granje, sve ono što vjetrovi i talozi vremena nanesu. A onda čovjek shvati da nije ničije odlagalište, da može birati, odlučivati o tomu što će kroz njega teći. Divljenje prema drugima, poštovanje, razumijevanje, strast ka boljem za druge, nesebične ljubavi, radosti postojanja i dijeljenja hipa vremena s onim ljudima koji obogaćuju njegov svijet i cijeli svijet.
Ništa nije sposobno probuditi tolike erupcije radosti kao što je to spašavanje jednog čovjeka. Samo jednog čovjeka vratiti sa zla puta je vrijedno poštovanja. Odgojiti samo jednog čovjeka – grandiozan pothvat.
Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Gospodin, Bog tvoj. Sve je rečeno – kako proživjeti dug život na Zemlji. nema spomena o zdravoj hrani, o zdravom životu, niti o cijepljenju, napretku medicine i gospodarskom rastu. S dugim životom doći će i mudrost. Sposobnost razaznavanja bitnog od nebitnoga. Kad te napusti snaga s kojom si nekad klade valjao, kad te napuste spolne želje, kad potreba za dokazivanjem pred drugima ostane bez moći pred tobom, svaki tvoj govor bit će knjiški, filmski, vrijedan bilježenja.
Poput onih koje je zabilježio Sava Pajkić, meni nepoznat, ali bitan jer je naučio zapamtiti bitno i to prenijeti drugima.
Kasni li Isus stvarno? I gdje to kasni? Na poprišta ne stiže, na stratištima ga nema, nevolje i bolesti svuda oko nas, a ni Isusa blizu, ni Boga u blizini.. Isus ne dolazi tamo negdje, kao superheroj koji će spasiti svijet. Čovjek kroz kojeg će se Isus pokazati svijetu sam ja, ti.
Možda je Sava Pajkić u toj priči došao do istog zaključka.
Hvala Savi iz Posavine!
Prije izlaska sa zla puta obavezno platiti putarinu (u materinu?)!
Oni koji oru nebeske njive sad plešu sa drugom Bogom i
pjesma se ori:
IL ME ORI
IL ME DAJ ZADRUZI NA ORANJE?
ISUS KASNI?
SPRIJEČAVA GA,
STALNO SMETA,
KUD GOD IDE,
ISPRED NJEGA
PIRAMIDE?
Isus ne kasni nego ga prerano očekuju
Nabacana hrpa pateticnih gluposti
Što je patetično, a što glupo? Je li svaka patetika glupa? Ili je samo glupost glupa?
Patetika je širok pojam. U Rječniku B.Klaića svašta se pominje, osim gluposti. Možda će to uvrstiti u dopunjem izdanju.
Hvala za temeljit pristup, pravu “dijagnozu” i nagovještaj gdje treba tražiti Spasitelja.
Nijemci i njihovi saradnici,domobrani,kravica u staji,psić na lancu,maca na prozoru,proizvodni i saobraćajni objekti sačuvani a nigdje ni jednog partizana.Partizani prespavali WW2 ili pobjegli u Argentinu?
Prije će biti da je čovjek zvezdaš.
Epizoda s domobranima odigrala se dan-dva prije oslobođenja Visokog od strane partizana. Ko je gdje bježao zna se.
Nadam se da nema ništa o piramidama.
@Har Megiddo:
Preporučujem ti priručnik:(piše Pišta)
”NIŠTA O PIRAMIDAMA” !
A znaš onaj, bila dva faraona, Mujo i Haso.
@Megdido- bila dva faraona Ramzes i Ramiz,jedan pravio piramidu u Egiptu,a drugi na
Balkanu?
Oglas: Mijenjam piramidu u Visokom sa dvije manje u Egiptu.
…ZA dvije manje u Egiptu.
bridovi se naziru na koricama. idi pa vidi. vrijedi se zamisliti prije pljuvanja. Osmanagić je Amer pa ima taj izričaj, ali ima u njemu nešto. Živio Sava. Živio Ivo!
Sa hrvatske Wikipedije o bosanskim piramidama:
“U veljači 2008. Izmo Guglić poslao je dva rada puna besmislica kamufliranih u pseudoznanstveni i new age žargon potpisavši se kao “Dr.Phil. Amer Kovacevic” za objavu na web-stranici Semira Osmanagića kao eksperiment da provjeri hoće li ih taj web-site, koji tvrdi da je posvećen ozbiljnom i znanstvenom geo-arheološkom istraživanju, prihvatiti za objavljivanje. Po osobnoj preporuci Semira Osmanagića, oba su članka odmah bila objavljena pod naslovom “Bosanski ljiljan: jedno razmišljanje u prilog tezama Semira Osmanagića”, a nakon toga je jedan preveden na egleski jezik od strane člana njegovog tima. Zatim je slijedilo objavljivanje sličnog članka kojeg je napisao suradnik gospodina Osmanagića, Davorin Vrbančić, vidno nadahnut besmislicama koje je napisao spomenuti Dr.Phil. Amer Kovacevic. Otkako je Izmo Guglić objavio na svom blogu da su oba članka bila prijevara i da je Dr.Phil. Amer Kovacevic izmišljena osoba, web-site projekta Semira Osmanagića nije reagirao na bilo koji način, niti su ti članci uklonjeni sa stranice.”
Eto, pa se ti sad zamisli koliko hoćeš i ispituj što je to “nešto” u Osmanagiću. Razumnim i normalnim ljudima je odavno jasno, pa zato i “pljuju”.
Ni riječi.
Pa šta nikom ne fali igranje remija u dugim ljetnim popodnevima? Ili sedmica? Sad svi slažu pasijanse na računalu. I ja. Spider. Ali drugo je to.
Bog je uvijek na vrijeme !
Bog dolazi u pravo vrijeme, a ne u vrijeme koje mu mi određujemo. Božje zamisli su daleko iznad naših zamisli. Isus će se svakako vratiti. Tada će se srušiti sva mudrovanja i svi podvizi ovoga svijeta jer proizlaze iz ispraznosti i prijevarnosti……