U tami Perzijskog zaljeva ne odjekuju sirene niti eksplozije, ali se događa nešto daleko opasnije. Nevidljiva igra strpljenja i pritiska u kojoj se najveća vojna sila svijeta odjednom ponaša oprezno, gotovo nervozno. Ovo nije priča o otvorenom ratu nego o sustavnoj destabilizaciji ravnoteže moći bez ispaljenog metka.
Zamisao je jednostavna i zato zastrašujuća. Američka flota, među najmoćnijima na svijetu, raspoređena je u Perzijskom zaljevu. Oko nje vlada tišina. Nema vidljivih projektila, nema borbenih zrakoplova u napadu, nema klasične demonstracije sile.
Umjesto toga, vojni izvori potvrđuju prisutnost iranskih podmornica koje su se već pozicionirale oko američkih brodova. Ne radi se o vježbi i ne radi se o slučajnosti. Riječ je o zoni kroz koju prolazi velik dio svjetske nafte i upravo zato je odabrana. Washington to zna i upravo zato je nelagoda stvarna.
Da bi se razumjela težina situacije, nužno je shvatiti da podmornica nije oružje poput ostalih. Za razliku od aviona, projektila ili površinskih brodova, podmornica ne mora biti viđena da bi bila učinkovita. Njezina glavna snaga nije sirova vatrena moć nego nevidljivost. Američke flote navikle su na potpunu kontrolu prostora. Radari vide daleko, sateliti promatraju neprekidno, zrakoplovi patroliraju.
No pred podmornicom ta tehnološka nadmoć puca jer podmornica nestaje. Ona zaranja, utihne i čeka. Upravo to čini sadašnju situaciju toliko zabrinjavajućom.
Kada se iranske podmornice rasporede oko američke flote, to nije taktički manevar nego strateška poruka. Ona govori da Iran može pratiti flotu, nadzirati je kontinuirano i prijetiti joj bez ikakvog javnog pokazivanja.
Time se mijenja cijela vojna logika. Nosači zrakoplova, simboli američke moći, postaju paradoksalno ranjivi jer su veliki, vidljivi i lako pratljivi. Podmornica nije. Ta asimetrija stvara snažnu psihološku neravnotežu. Dovoljna je sama pretpostavka prisutnosti podmornice da paralizira cijelu flotu. Svaki šum postaje sumnjiv, svaka anomalija na sonaru aktivira uzbune, svaka odluka se usporava. Strah nije od trenutnog napada nego od nepoznatog. Gdje je podmornica, je li sama, koliko ih ima i promatra li ili se priprema za udar.
Iran je svjestan da se ne može frontalno natjecati s američkom mornaricom. Zato igra na terenu neizvjesnosti, tihe odvraćajuće moći i stalne sumnje. Njegove podmornice možda nisu tehnološki vrhunac, ali su savršeno prilagođene okruženju.
Perzijski zaljev je uzak, plitak i prepun pomorskog prometa. To je noćna mora za velike flote, ali idealan teren za manje podmornice koje se stapaju s pozadinskom bukom.
Od trenutka kada američka flota shvati da je potencijalno opkoljena ispod površine, ona više ne djeluje ofenzivno. Ulazi u režim preživljavanja, kontrole rizika i krajnje suzdržanosti. Bez ispaljenog projektila Iran nameće vlastita pravila igre i prisiljava protivnika na usporavanje i oklijevanje.
Ključ razumijevanja leži u terenu. Perzijski zaljev nije neutralan prostor nego geografska zamka koja američku prednost pretvara u strateški teret. Na karti izgleda jednostavno, ali u vojnoj stvarnosti je suprotnost. Uski prolazi, plitke vode, trgovačke rute, naftne platforme, civilni brodovi, luke i obalna infrastruktura stvaraju zasićen i zatvoren prostor.
Velike američke flote dizajnirane su za otvorena mora Atlantskog i Tihog oceana. U zaljevu se njihovi aduti tope. Nosači zrakoplova ne mogu slobodno manevrirati, razarači ne mogu održavati sigurnu udaljenost, sve je blizu i izloženo.
Nema strateške dubine ni prostora za pogrešku. Plitko more dodatno otežava rad sonara jer se valovi odbijaju od dna i miješaju u kaos odjeka. Detekcija podmornice postaje izuzetno teška čak i za tehnološki nadmoćnu mornaricu.
Ipak poznaje svaki morski tok, svaki prolaz i svaki točku trenja u zaljevu. Njemu ne treba kontrola oceana nego sposobnost da zaljev učini neprohodnim u krizi. Središnje mjesto zauzima Hormuški tjesnac, usko grlo kroz koje prolazi golem dio svjetske nafte. Već sama prijetnja njegovim zatvaranjem stvara trenutačni globalni pritisak.
Podmornice su idealan alat za to jer mogu prijetiti bez formalne blokade i stvarati trajnu napetost bez otvorenog rata. Pentagon je svjestan da zaljev nije samo operativno područje nego geografska klopka u kojoj svaki dan povećava rizik i svaka odluka nosi nepredvidive posljedice.
Suprotno uvriježenom mišljenju, Iran ne traži totalni rat sa Sjedinjenim Državama. To mu nije cilj niti interes. Njegova strategija je aktivno odvraćanje. Stvaranje situacije u kojoj protivnik procjenjuje da je cijena djelovanja veća od političke i vojne koristi. Iran želi usaditi sumnju u američke centre odlučivanja, među generalima, u Pentagonu, u Bijeloj kući i među saveznicima.
Pitanje je jednostavno i zastrašujuće. Što ako ovaj put izgube kontrolu. Opkoljavanje flote podmornicama šalje jasnu poruku bez ultimatuma i bez govora. Imamo sposobnost udariti, znamo gdje ste i možemo to učiniti bez upozorenja. To je tiha demonstracija moći koja nadilazi svaku retoričku prijetnju.
Američki donositelji odluka znaju da bi svaki vojni udar nosio ogroman politički rizik. Jedan napad mogao bi izazvati lančanu regionalnu reakciju, asimetrične odgovore, pritisak na saveznike, pomorske blokade, kibernetičke napade i sabotaže. Ne bi to bio ograničen sukob nego globalna kriza s nepredvidivim posljedicama.
Upravo tu nepredvidivost Washington želi izbjeći jer bi gubitak kontrole nad tempom događaja bio poguban. Iran bi igrao na iscrpljivanje, na javno mnijenje, na financijska tržišta i na unutarnje američke podjele.
Prvi razlog leži u hladnoj vojnoj procjeni Pentagona. Iako je američka vojska najjača na svijetu, Perzijski zaljev nije klasično bojište. Zatvoren i zasićen prostor poništava dio tehnološke prednosti i izlaže flotu teško uočljivim prijetnjama.
Drugi razlog je opasnost od nekontrolirane eskalacije jer nitko više ne vjeruje u čistu i brzu kiruršku operaciju bez posljedica.
Treći razlog je ekonomski. Svaka pomorska nestabilnost u zaljevu podigla bi cijene nafte, uzdrmala tržišta i izazvala inflaciju. U politički osjetljivim vremenima to bi bio ozbiljan udarac. Četvrti razlog su saveznici koji strahuju od neposrednih posljedica sukoba. Sjedinjene Države više ne mogu djelovati same bez obzira na globalne reakcije.
Čak i u slučaju vojnog uspjeha, ostaje pitanje što bi Washington stvarno dobio. Stabilniju regiju, vjerojatno ne. Ojačanu odvraćajuću moć, ona već postoji. Simboličnu pobjedu koja bi brzo bila zasjenjena dugoročnim posljedicama. Zato se američka strategija svodi na opreznu komunikaciju, upozorenja bez prelaska crvene linije i defenzivno manevriranje pred protivnikom koji je vlastitu slabost pretvorio u stratešku prednost.
Najopasniji scenarij nije svjesna odluka o ratu nego nekontrolirani lanac događaja. U zoni s ekstremnom vojnom gustoćom, gdje djeluju ratni brodovi, nadzorni zrakoplovi, dronovi, podmornice i obalne snage, ljudska pogreška postaje ključni faktor. Pogrešno očitan signal, sumnjivi sonar, dron koji se previše približi ili manevar koji se protumači kao agresija.
Dovoljno je nekoliko sekundi da se situacija otme kontroli. Nakon prvog incidenta politički pritisak raste, protokoli se aktiviraju i prostor za diplomaciju nestaje.
Iran se oslanja upravo na taj mehanizam. Stvaranjem dvosmislenih situacija povećava vjerojatnost incidenta bez preuzimanja odgovornosti. Nepriznati napad, mina nejasnog podrijetla, oštećen brod u sumnjivim okolnostima. Sve to stavlja Washington pred nemoguć izbor jer odgovor bez jasnog krivca riskira eskalaciju, a izostanak odgovora izgleda kao slabost.
Slaba komunikacija, krhki diplomatski kanali i medijski pritisak dodatno pogoršavaju situaciju. U svijetu trenutnih snimki i viralnih vijesti, vlade reagiraju pod reflektorima javnosti prije nego što uopće shvate što se dogodilo.
Perzijski zaljev je danas prostor u kojem nitko ne želi započeti rat, ali svi znaju da je moguć u svakom trenutku. Napetost se održava testiranjem granica i što dulje traje, to je veći rizik od nesreće.
Prava opasnost nije najavljeni sukob nego rat rođen iz nesporazuma i refleksne obrane. To je razlog zašto iza službenih izjava i Teheran i Washington znaju da hodaju po izuzetno tankoj liniji čiji bi jedan pogrešan korak mogao imati povijesne posljedice.
Ova kriza ne pokazuje samo još jednu epizodu napetosti nego transformaciju načina na koji ratovi započinju u dvadeset i prvom stoljeću. Nema formalnih objava ni jasnih frontova nego gomilanje signala, nevidljivih manevara i pritisaka koji stvaraju eksplozivnu situaciju bez preuzete odgovornosti. Rat nije neizbježan, ali je stalno prisutan kao mogućnost.
Iranske podmornice, američka suzdržanost, upozorenja Pentagona i proračunata tišina Teherana stvaraju sliku u kojoj je moć sve manje pitanje sile, a sve više kontrole neizvjesnosti.
Iran ne mora poraziti Sjedinjene Države da bi postigao cilj. Dovoljno je dokazati da može izdržati i učiniti intervenciju preskupom. Amerika ostaje moćna, ali joj je sloboda djelovanja sve ograničenija ekonomskim, diplomatskim i ljudskim posljedicama eskalacije. Ova kriza označava prijelomni trenutak u kojem odvraćanje više ne počiva samo na oružju nego na sposobnosti stvaranja sumnje i igranja s crvenim linijama.
Nitko više ne kontrolira u potpunosti razvoj događaja i upravo zato povijest u ovakvim trenucima nikada ne upozorava prije nego što se slomi.
Sve da Iran moze potopit do zadnjeg americkog ratnog broda, zna da ne smije jer ce kreteni bacit nuklearku. Svi znaju da nisu kao Rusi koji to drze za najzadnjiju nuzdu
Naoružanje.
Torpeda superkavitaciona škval 370 km/h dometa do 20 km i
i protivbrodske krstareće rakete (poput Jask-2) direktno iz torpednih cevi. Ove rakete drastično proširuju “domet udara” podmornice na više od 100–200 km,
Ae. Nisu im to tupavi arapi ili xYu, pa da se mogu tek tako za’ebavat’. Perzijanci ne žele biti sluge i podanici zapadnim imperijalistima.
Koje su to moći koje imaju oni koji osjećaju zabrinutost i nervozu Amerikanaca. Ovo me podsjeća na Engleze koji imaju moć čut Putinove misli. Ili ruske vijesti o gomilanju ukrajinskih snaga u Donbasu danima prije ruske vojne akcije na samom početku 2022 godine kad je mainstream procjena bila kako Ukrajina organizira ukrajinsku oluju za koje je savjete i Porošenku i Zelenskome davao Plenković. Ili najnovije gomilanje američkoh vojnih brodova oko Venezuele da ni najmanji projektil sa njih nije ispaljen. Kao da sateliti, avioni, brodovi i podmornice koji služe za izviđanje, navođenje i elektronsko ratovanje nisu i inače koncentrirani na svim žarišnim točkama u svijetu. Nevjerojatno je kako su svi mediji simultano podložni propagandi tajnih službi. Sigurno je kako je i u posljednjih tjedan ili dva dana bilo povreda zračnog prostora raznih strana, ali nema ni slova o tome dok netko u nekom trenutku ne pusti vijest o povredi nekog zračnog… Čitaj više »
Da ,puno toga je točno u ovoj analizi prijetnje i razmišljanja da li povući obarač ili svojim prisustvom utjerati strah u kosti Iranu i još jednom pokazati mi smo najači mi možemo što hoćemo ,ali problem je što Iran nasuprot svojoj zemlji ima luđaka koji je po ponašanju poput kraljeva iz srednjg vijeka, bez obzira na gubitak nekoliko svojih brodova ili par stotina ljudi napast će Iran jer je neprikosnoveni vlastodržac koji šalje vojsku da ubijaju vlastite građane pa što nebi razorio i pobio pola Irana.Amerikanci su zaslužili luđaka da ih ubija,ali sbijet ga nije birao,a platit će cijenu neškolovanih američkih glasaća.
SAD je neko shvatio da je Iran opasan. Jenki bi mogli plutati ali i plivati.
Bilo bi dobro sada cuti sta vele ona nasa dva nato nazi petokolonasa sto sad znaju o Iranu i njiovim vojnim resursima
Kako je veliki general, feld maršal i klika nepismenih ministara obrane i loše obrazovanih generala , uništio hrvatsku industriju podmornica. Male podmornice, za plitki Jadran i razruđenu obalu. Ali naši mekagalomani su htjeli podmornice k’o nosač aviona.Projektovale se u Zagrebu, proizvodile se u našim brodogradilištima. Zemljište projektnih biroa su prodana za siću “velikim ” biznismenima , da tu naprave zgradurinu, prodaju stanove i dignu lovu. Ako neko napadne Hrvatsku, a ima ko s mora, braniti ćemo se praćkama i derati “Obadva su pala!”. Niko bolje ne baca kamenje. Talijani su nagrabusili ako nas napadnu, a i Amerikanci. Ima oni jedan mali, more na dah ronit 5 minuta.
američki brodovi, baze i avioni, nalaze se u okolnim sunitskim islamskim državama,- bratskim, prijateljskim državama Izreala i cionista: Oman, UAE, Katar, Saudijska Arabija, Kuvajt, Jordan, Turska… a tu je i cionističko prijateljska Sirija, u kojoj Izrael ima svoje postrojbe… U Siriji gdje čekaju Mosadove trupe ISIL-a… na čelu sa izraelskim bratom Al Šarom
svi jedva čekaju da sa bratskim Izraelom i sa Trumpovom habadovom bratskom cio-mafijom iz SAD-a konačno zajedno napadnu Iran.
Židovski bankar i multi-multi-multi-milijunaš Kevin Warsh, kojega je Trump predložio za novog predsjednika FED-a je zet Ronalda Laudera. Židovskog milijardera i predsjednika Svjetskog židovskog kongresa. Warsh je oženjen sa Jane Lauder, kćeri Ronaldovom. Ronald Lauder je nasljednik bogate obitelji, njegovi djed i baba su bili aškenazi doseljenici iz Austro-ugarske Nedavno je (i u američkim medijima) porocuilo, da Ronald Lauder vuče konce iza Trumpovog aktivizma da SAD zauzmu Grenlan.d Da je želja da se prisvoji Grenland, ustvari Lauderovo maslo, a Trump kao marioneta samo izvršava naloge. Lauderov medijski koncern Central European Media Enterprises (CME) je vlasnik brojnih medija u državama sredne i istočne Europe,a tako i ovdje u regiji. Između ostalih slovenske TV Pop, i hrvatskog RTL-a. Kojega je CME prije nekoliko godina kupio od njemačkog globalističkog koncerna Bertelsmann. Lauderov CME je do prije nekoliko godina bio dugogodišnji vlasnik i “Nove TV” u Hrvatskoj. Poznata je afera od prije 10-ak godina, kada je Vedrana Rudan dobila otkaz na… Čitaj više »
iranska mornarica na papiru ima jaču mornaricu od svih država u kojima je SAD imao vojne intervencije od drugog svjetskog rata, Sjeverna Koreja, Sjeverni Vijetnam, Panama, Irak, Libija, Sirija, Venecuela, mornarice većine ovih država nisu pružile skoro nikakav otpor, IRGC najavljuju zatvaranje Hormuškog tjesnaca, napade protubrodskim raketama i dronovima i potapanje nosača aviona i uništenje pete flote ali jedno je propaganda a drugo realnost
Iranci su od Rusa kupili tri podmornice klase KILO koje na zapadu zovu “crne rupe”, mislim da Amerikanci pretražuju more oko njihovih brodova i dok ih ne pronađu nema ništa od napada.