Tko vuče konce i priprema novu klaonicu na Balkanu?

Iza svake prijetnje ratom, svakoga poticanja mržnje i svakih izbora stoje isti ljudi – oni koje nikada ne vidimo, a koji nas sve drže na uzici. Svjedočimo svakodnevnom ludilu. Dok čitate ove retke, negdje na granici između Srbije i Kosova ponovno se čuju tenkovi. Negdje u Bosni i Hercegovini političar s vlasti ponovno prijeti otcjepljenjem, a traži članstvo u EU. Negdje u Hrvatskoj ponovno se dižu tenzije prema susjedima. Vučić u Srbiji govori o ratu. Svi su navodno spremni na rat. Svi prijete drugoj strani. Svi se pozivaju na nacionalni ponos, povijesno pravo, žrtve i junake.

A nitko ne govori ono najvažnije – jedan rat već smo imali i rezultat znamo.

Znamo kako izgledaju masovne grobnice. Znamo kako se živi s gelerima u nogama i šrapnelima u duši. Znamo kako je kad ti nestane struje, vode, kruha. Znamo kako je kad ti sin ne dođe kući. Znamo kako je kad ti kći odraste bez oca.

I sada nam opet prodaju istu priču. Ali tko je prodaje? I zašto?

Epstein je samo simbol – prave zvijeri hodaju među nama

Svi smo čuli za Epsteinov otok. Svi smo čitali o ljudima koji su se tamo vozili privatnim avionima, o djevojčicama koje su dovođene kao “maserke”, o snimkama koje su služile kao zlatna poluga za ucjenu najmoćnijih ljudi svijeta. Ali malo je Balkanaca bilo na tomu otoku. I to nije ni bitno.

Bitno je da je Epstein bio samo simbol. Samo jedan od mnogih. Samo onaj koji je uhvaćen. Pravi mehanizam – mehanizam ucjene, kontrole, manipulacije – radi i danas, ovdje, na Balkanu, samo s domaćim licima.

Jer tko može ucijeniti političara? Onaj tko zna njegove tajne.

A na Balkanu svatko svakoga nešto zna. Ovdje su se svi miješali – politika, tajne službe, ratni profiteri, kriminalci koji su postali “poslovni ljudi”, humanitarci koji su se obogatili na stradanju. Ovdje se od rata ispreplelo svašta. I sada ti ljudi – koje nikada ne vidite na televiziji – drže konce.

Zamislite mehanizam

Čovjek dođe na vlast. Ima prošlost. Ima poslovne partnere. Ima noći koje bi radije zaboravio. Ima novac koji ne može objasniti. Ima djecu koja studiraju u inozemstvu. Ima ženu koja voli skupe restorane. Išao je u Maroko na zabavu, a vratio se sa strahom, jer je zabava bila s dječacima od 5-6 godina dok su telefoni i skrivene kamere sve pratile.

I onda se jednoga dana pojave ljudi. Kažu: “Znamo gdje ti je novac. Znamo s kim si se sastajao. Znamo što si radio one noći u Beču i Tangeru. Znamo za onu djevojku u Dubaiju. Znamo za stan na moru. Znamo sve.”

“Ako želiš sačuvati obitelj, ugled, imovinu – učinit ćeš što ti kažemo. Potpisat ćeš zakon koji ti donesemo. Posvađat ćeš se s kim ti kažemo. Zaratit ćeš kad ti kažemo. Kupiti ćeš to i to oružje. Modernizirati ćeš svoju vojsku s našom opremom. Javno ćeš podržati našu zemlju i zločine koje činimo.”

I što čovjek napravi? Popusti. Postane marioneta. I tako dobijemo političare koji rade protiv interesa vlastitoga naroda, ali ne mogu stati jer ih netko drži za gušu.

A demokracija? Najveća manipulacija od svih

I sad dolazimo do onoga što nas sve najviše boli – lažne nade. Jer kad bi nas pitali tko vlada, većina bi rekla: “Pa oni koje izaberemo na izborima.”

Ali kad ste posljednji put zbilja vjerovali da vaš glas nešto mijenja?

Sjećate li se obećanja? Sjećate li se “100 dana” i “500 dana” i “novih početaka”? Sjećate li se lica s plakata koja su vam gledala u oči i govorila: “Vjeruj mi”?

Svi su lagali. Svi lažu. I svi će lagati. Jer demokracija, onakva kakvu danas imamo, nije vladavina naroda. Demokracija je vladavina onih koji znaju kako narod kontrolirati.

Zamislite genijalnost sustava. Svakih nekoliko godina dobijete priliku zaokružiti broj ili ime. Tri dana prije izbora mediji eksplodiraju. Svađaju se. Pljuju. Optužuju. Večeras jedan kaže da je drugi lopov. Sutra drugi kaže da je prvi izdajnik. Narod se podijeli. Narod se uzavre. Narod izađe na birališta uvjeren da bira između dobra i zla, spasa i propasti.

A zapravo bira između dva lica iste novčanice.

Jer tko god pobijedio – pravila igre ostaju ista. Tajkuni ostaju isti. Siromaštvo ostaje isto. Korupcija ostaje ista. Odljev mozgova ostaje isti. Samo se slika na plakatu promijeni.

Sjećate li se svih onih “iznenađenja” na izborima? Svih onih “neočekivanih” pobjeda i poraza? Sve je to koreografija. Sve je dogovoreno prije nego izađete na birališta. Vi birate – ali birate između onoga što su vam oni ponudili.

Kao da birate između Coca-Cole i Pepsija. Dva različita okusa, ista tvornica, isti vlasnik, isti profit.

A najgenijalnije od svega – podijelili su nas

Dok se mi svađamo jesu li ustaše, partizani i četnici bili zločinačka tvorevina ili oslobodilački pokret – oni kradu.

Dok se na društvenim mrežama koljemo je li se u Jasenovcu dogodio genocid ili nije – oni pljačkaju.

Dok se prepiremo ćirilicom i latinicom, pravoslavljem i katoličanstvom, istokom i zapadom – oni broje novac.

Jer znaju – dok se mi mrzimo, nećemo se ujediniti protiv njih.

Dok mislimo da nam je najveći neprijatelj susjed preko Drine, nećemo vidjeti pravoga neprijatelja – onoga koji nam je ukrao budućnost, koji nam je poslao djecu van, koji nam je uništio bolnice, koji nam je zatvorio tvornice.

I zato će nam uvijek servirati nacionalizam. Uvijek će nam servirati povijest. Uvijek će nam servirati žrtve i junake. Jer to nas drži budnima – ali ne onom pravom budnošću. Budnošću koja gleda u krivom smjeru.

Tko su onda ti koji vuku konce?

Ne znamo im imena. Ali znamo da postoje. To su ljudi koje nikada nećete vidjeti na naslovnici. Ljudi koji su se obogatili na ratu, pa na miru, pa na tranziciji, pa na privatizaciji, pa na fondovima Europske unije. Ljudi koji imaju medije, koji imaju tajne službe, koji imaju dosjee, koji imaju fotografije, koji imaju snimke.

Oni biraju tko će biti predsjednik. Oni biraju tko će biti premijer. Oni biraju tko će biti oporba. Jer i oporba mora biti njihova – da ne bi slučajno netko istinski oporbeni došao i poremetio red.

Možda su to ljudi iz tajnih službi koje su ostale isprepletene od rata. Možda su to bivši ratni zapovjednici koji su postali gospodari rata i mira. Možda su to “humanitarci” koji su se obogatili na stradanju. Možda su to biznismeni koji trguju oružjem i utječu na politiku.

Možda su naučili metode od Epsteina i sličnih – i primijenili ih na Balkanu. Jer Balkan je malen, lako se kontrolira, lako se ucjenjuje. Ovdje svatko svakoga nešto zna. Ovdje tajne vrijede više od novca.

I kako sad dalje?

Neću vam govoriti da ne izlazite na izbore. Neću vam govoriti da bojkotirate. Izlazite ako mislite da morate. Ali činite to sa sviješću – sviješću da je to samo predstava.

Prava borba ne dobiva se na biralištima. Prava borba dobiva se budnošću, povezivanjem, prozivanjem, otkrivanjem. I znaje naši Logičari:

• Dok ne počnemo gledati tko stoji iza političara – uvijek ćemo biti prevareni.
• Dok ne počnemo istraživati tko financira stranke – uvijek ćemo biti pokradeni.
• Dok ne počnemo prozivati one koji drže medije – uvijek ćemo biti manipulirani.
• I najvažnije – dok se budemo mrzili međusobno, uvijek će netko drugi vladati nama.

Na kraju, pitanje koje si nitko ne usuđuje postaviti

I dalje stoji ono najvažnije – ono koje vas osobno pogađa:

• Jeste li spremni umrijeti za ovakvu demokraciju?
• Jeste li spremni poslati svoje sinove u rovove da brane sustav u kojemu unaprijed znate tko će pobijediti na izborima?
• Jeste li spremni da vam kćeri ostanu bez očeva da bi se sačuvala “stabilnost” koju su namontirali oni koji nas pljačkaju?
• Jeste li spremni žrtvovati svoje živote za političare koji su samo maske ljudi koje nikada nećete upoznati?
• Jeste li spremni ponovno brojati križeve, paliti svijeće, gledati u prazne fotografije – **samo zato što je netko u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu ili negdje puno dalje povukao konac i natjerao marionete da zaplešu krvavi ples**?

Ili je možda vrijeme da kažemo – dosta je.

Dosta je lažne demokracije. Dosta je izbora na kojima biramo između zla i gorega zla. Dosta je političara koji se smjenjuju kao na traci, a ništa se ne mijenja. Dosta je podjela koje nas drže slabima. Dosta je mržnje koja nas zasljepljuje. Dosta je straha koji nas koči.

Jer jedina istinska demokracija jest ona u kojoj narod prozre igru prije nego što bude prekasno.

A hoćemo li je dočekati – ovisi samo o nama. Ne o političarima. Ne o onima iza njih. Ne o medijima. O nama.

Hoćemo li nastaviti gledati u krivom smjeru? Hoćemo li nastaviti mrziti pogrešne ljude? Hoćemo li nastaviti vjerovati u lažne nade? Ili ćemo se napokon probuditi, pogledati istini u oči i reći:

Ne dam svoju djecu za tvoje grijehe. Ne dam svoju budućnost za tvoju prošlost. Ne dam svoj život za tvoj profit.

Jer ako ne progovorimo sada – ako ne prozovemo svakoga tko nas vodi u propast, ako ne raskrinkamo svakoga tko nas ucjenjuje, ako ne otkrijemo svakoga tko nas laže – uskoro će opet zapucati.

A onda će opet ginuti mladi. Bogati će se bogatiti. A mi ćemo opet brojati križeve.

Rat je neizbježan, ali…

Odavno smo na našem portalu logicno.com objasnili da je rat neizbježan. Kapitalistički sustav temeljen na privatnom monetarnom kreditnom i kamatnom sustavu ne poznaje napredak bez cikličnog reseta – razaranja, smrti i uništenja. To je momenat kada Epstein ekipa i slični u ime svog glavnog gospodara pokreće kalaonicu pokušavajući prikriti neodrživost sustava.

Ali pazite. To je momenat kada se nešto može učiniti, a sve ovisi o pametnim pojedincima. Cilj nije poklati se, nego stati i pustiti da se drugi kolju koji to žele. Pustiti da sve prođe i pripremati se za novi početak. Rulja to ne razumije. Ne treba joj objašnjavati, nego raditi i biti spreman za novi početak.

Svi koji tako misle, dobrodošli su na portal Logično. Budimo pametni.