Samo vikni “Hajduk živi vječno” i Hrvata pretvori u magarca

Zagreb, travanj 2026. – Dakle, dogodilo se. Dok ste vi gutali sendvič i razmišljali hoće li onaj talent i iduće sezone parati mreže, jedan ukrajinski oligarh čije se bogatstvo mjeri u milijardama koje ne možete ni zamisliti, dobio je pečat. Ne pečat u putovnicu, nego pečat Hanfe. Zeleno svjetlo da otvori kripto-pipaonicu usred Lijepe naše i počne točiti digitalne iluzije našim građanima.

Tvrtka White Tech, suvlasništvo Volodimira Nosova i našeg počasnog konzula, dobila je licencu za kriptoimovinu. I sve bi to bila još jedna dosadna vijest s financijskih stranica, da u cijeloj priči nije upotrijebljeno najjače oružje za masovno hipnotiziranje Hrvata. Formula koja pali sve osigurače u mozgu. Tri riječi.

Hajduk. Živi. Vječno.

Čim je konzul Ivica Pirić, čovjek koji očito razumije hrvatsku dušu bolje od desetljeća akademskih istraživanja, bacio tu čarobnu frazu u eter preko Jutarnjeg lista, mogli ste čuti kolektivno klepanje ušima od Vukovara do Dubrovnika. Magarci? Ne, dragi oligarše, to su naši lojalni budući investitori. Rekao je da će licenca omogućiti “sponzoriranje sportskih klubova, prije svega nogometnih”, i naglasio da ne smije otkriti detalje. Ali je zato otkrio sve.

Nije morao reći “dat ćemo pare Hajduku”. Dovoljno je bilo zazviždati navijačku mantru i hrvatska racionalna misao otišla je na godišnji odmor. Gdje su sad oni koji su jučer vikali protiv sumnjivog kapitala? Nestali. Rastopili se u milječnoj slici predsjednika Nosova kako u rukama drži bijeli šal s grbom. Sveto trojstvo: novac, nogomet i netko tko nam kaže ono što želimo čuti.

Gospodin Nosov, čije se bogatstvo procjenjuje na petnaest milijardi eura, nije došao ovdje jer voli pršut ili more. Došao je jer je Hrvatska, uz dužno poštovanje, regulatorno platno za početnike. Hanfa, koja se tek uči hodati u svijetu kripto-nadzora, dala je tek drugu takvu licencu u povijesti. Prva je otišla Electrocoinu. Druga ide izravno u ruke ukrajinskog milijardera koji je ovdje otvorio tvrtku praktički jučer. Prije toga, White Tech je bio tek običan VASP u registru za pranje novca. Danas je punokrvni igrač s dozvolom da vam čuva i prebacuje digitalnu imovinu. Osjećate li se sigurno?

Ali čekajte, stiže i obećanje radnih mjesta. “Velik broj radnih mjesta”, kaže Pirić. Naravno. Jer kad netko želi legalno uposliti stotine ljudi, uvijek bira korporativno utočište u kojem se poslovanje može elegantno prebaciti “preko Hrvatske”. To je ona floskula koja zvuči kao privredni preporod, a miriše na fiskalni epilog koji će nam jednog dana objasniti netko iz DORH-a, i to stenografski.

A najgenijalniji dio priče je domaća posluga. Nije Nosov došao na Divlji zapad s kaubojskim šeširom. Došao je s ljudima od povjerenja, s domaćim slugama koji poznaju teren, znaju gdje su slabe točke i koje riječi izgovoriti da se mase zaljube u vašu prijevaru prije nego što je ona i počela. Dovoljno je bilo zazvati ime kluba. Ne ideologija, ne program, ne garancija. Imena kluba. Odjednom, sav skepsa nestaje jer “Hajduk živi vječno”. To nije due diligence. To je navijačka liturgija za odrasle ljude koji bi trebali znati bolje.

Da budemo apsolutno jasni: Hajduk će vrlo vjerojatno dobiti sponzorski ugovor. I tko će tada kritizirati? Tko će se usuditi pitati odakle točno curi taj novac, kad će on kupovati pojačanja, plaćati dugove i ispisivati klupske bajke? Postat ćete automatski neprijatelj kluba ako počnete postavljati nezgodna pitanja o kripto-mjehuriću koji se napuhuje pred vašim očima. Oligarh to zna. Domaće sluge to znaju. Samo vi, vi koji ćete sutra svojevoljno uplatiti teško zarađene eure u token za koji jamči netko tko se poziva na vječni život nogometnog kluba, to ne znate.

Hajduk će možda dobiti par milijuna. Nosov će dobiti tržište, legitimitet i skupinu klijenata kojima su emocije draže od matematike. Klasika. I opet smo mi, kolektivno, nasjeli na istu foru: stranac mahne vrećom, domaći trčka objasni kako je to za naše dobro, a publika plješće. A mogli smo, eto, barem na sekundu stati i pitati: od kad to počasni konzul vodi biznis za milijardera, i zašto nam je za prodaju magle potrebna nogometna himna kao pečat kvalitete?

Ali ne. Mi smo već prestali slušati nakon prvog “Hajduk živi vječno”. Zvuk je bio preglasan. Zvuk zveckanja vašeg novca koji se seli u džep jednog oligarha koji se upravo dobro nasmijao. Jer najbolji vic je bio na račun onih koji su mislili da su dobili navijačkog sponzora, a dobili su samo novog vlasnika njihovog povjerenja.

Dobro nam došao, gospon Nosov. Mi smo spremni. Uši su nam čiste, mozgovi prazni, a ljubav prema klubu beskrajna. Gledajte nas kako lijepo klepćemo.