Moralna propast bez posljedica – Martina Dalić i zašto Hrvatska sve više liči na banana republiku

Ako netko još uvijek ima iluziju da u Hrvatskoj postoje jednaka pravila za sve, slučaj Martine Dalić trebao bi je zauvijek razbiti. Ne puknuti — razbiti u paramparčad. Ovdje ne govorimo o proceduralnoj sitnici, nesporazumu ili administrativnoj omaški. Govorimo o svjesnom kršenju jasnog zakona, s mjerljivim tržišnim posljedicama, koje je završilo — javnim upozorenjem. U prijevodu: tapšanjem po ramenu.

Za početak, treba biti pošten i jasno reći: novinar Ilko Ćimić odradio je posao koji institucije nisu. Njegov tekst nije senzacionalistički, nego metodičan, faktografski i precizan. Upravo zato je opasan za one koji računaju na zaborav, šum i relativizaciju. Ovo je novinarstvo kakvo bi trebalo biti norma, a ne iznimka — pogotovo kada se radi o ljudima koji su desetljećima dio političko-ekonomske elite.

Činjenice su neumoljive

Martina Dalić, predsjednica Uprave Podravke i bivša potpredsjednica Vlade, kupila je 350 dionica vlastite kompanije u razdoblju izričite zabrane trgovanja. Zabrana nije sugestija. Nije preporuka. Nije „ako stigneš pročitati mail“. To je temeljni mehanizam zaštite tržišta od zlouporabe povlaštenih informacija.

Razdoblje zabrane bilo je jasno definirano, javno objavljeno i poznato svakome tko ima minimalnu kompetenciju za obnašanje takve funkcije. A Dalić nije pripravnica. Nije nova u sustavu. Ona je arhitektica Lex Agrokora, osoba koja je godinama operirala na najvišim razinama političke i financijske moći. Tvrdnja da se „zabunila“ u tom kontekstu nije olakotna okolnost — ona je uvređujuća za zdrav razum.

„Nisam imala namjeru“ — klasična obrana privilegiranih

Argument da „nije imala namjeru ostvariti korist“ spada u istu kategoriju kao i „nisam znao da ne smijem voziti 180 kroz naselje“. U pravu i regulaciji tržišta kapitala namjera je sekundarna, a ponašanje primarno. Upravo zato pravila postoje — jer se ne temelje na procjeni nečije savjesti, nego na prevenciji zlouporabe moći.

Posebno je cinično što se sve pokušalo oprati naknadnim potezima: obavijest regulatoru, prodaja dionica nakon zabrane, pa donacija „zarade“. Kao da je problem u tome kamo je novac otišao, a ne kako je uopće stečen. Nije stvar u iznosu. Stvar je u signalu. A signal je bio jasan: mogu jer mogu.

Hanfa: regulator ili alibi?

Odluka Hanfe da cijeli slučaj zaključi javnim upozorenjem zaslužuje jednako oštru kritiku kao i sam čin trgovanja. Regulator je utvrdio da je zakon prekršen — i onda odlučio da to praktički nema posljedice. Time Hanfa nije „spriječila buduća postupanja“, kako sama tvrdi, nego je poslala poruku da se zakon može prekršiti bez realne kazne ako ste dovoljno visoko pozicionirani.

U bilo kojoj ozbiljnoj državi, ovakav slučaj bi značio:

• novčanu kaznu,
• ostavku,
• trajno narušenu reputaciju,
• i vrlo vjerojatno kraj karijere na tržištu kapitala.

Također se ne smije zaboraviti na Hanfu i osobe koje odlučju o svemu. U normalnoj državi istražni bi organi ušli u Hanfu i u lancima odveli sve koji imaju moć odlučivanja.

U Hrvatskoj? Kratka medijska buka, regulatorno „upozorenje“ i nastavak života kao da se ništa nije dogodilo. To nije slabost sustava. To je njegova stvarna funkcija.

Tržište je reagiralo — i to je ključno

Nakon otkrivanja kupnje, dionica Podravke je snažno porasla. To je činjenica. Tržište je poslalo signal da povjerenje predsjednice Uprave u vlastitu kompaniju ima težinu. To je upravo razlog zašto rukovoditelji ne smiju trgovati u tim razdobljima. Tko to ne razumije, ne bi smio biti ni blizu upravljačkih pozicija.

Tvrdnja da „nije utvrđena povezanost“ između trgovanja i kretanja cijene zvuči kao birokratski trik, a ne ozbiljna analiza. Tržišta ne funkcioniraju samo na Excel tablicama, nego na percepciji, informacijama i povjerenju. A ovdje je povjerenje brutalno zloupotrijebljeno.

Zaključak koji se ne smije ublažavati

Ovo nije priča o pogrešci. Ovo je priča o sustavu koji štiti svoje, o eliti koja živi izvan stvarnih posljedica i o institucijama koje glume strogoću dok u praksi služe kao amortizer skandala.

Zato slučaj Martine Dalić nije izoliran incident, nego simptom države u kojoj odgovornost završava tamo gdje počinje moć. I dok se takvi slučajevi zatvaraju upozorenjima umjesto sankcijama, svaka priča o vladavini prava ostaje — prazna fraza.

Ako je ovo maksimum koji sustav može ponuditi, onda problem više nije u pojedincima. Problem je u državi koja je odabrala biti servis privilegiranih, a ne jamac pravde.