Opskurni planovi ljevice otkrili pravo lice tehnokratske elite

Izborna godina u Francuskoj donijela je prvi veliki skandal iz neočekivanog smjera. Povjerljivi memorandum iz kampanje Raphaëla Glucksmanna otkriva strategiju koja se može opisati samo kao klasno čistunstvo prerušeno u izbornu taktiku.

Prema pisanju Politico, dokument eksplicitno sugerira da se potencijalni predsjednički kandidat prestane zamarati siromašnijim biračima i umjesto toga okrene udvaranju dobrostojećim umirovljenicima. Sadržaj internog dopisa djeluje poput političkog manifesta napisanog u otmjenom pariškom salonu, daleko od mirisa tvorničkih hala i svakodnevnih briga običnih ljudi. Glucksmannov izborni stožer navodno je identificirao njegovu najčvršću biračku bazu među umjerenim, proeuropski orijentiranim glasačima starijim od pedeset godina. Riječ je o imućnim profesionalcima i onima koji su odavno osigurali svoje mirovine, a ne o samohranim roditeljima koji spajaju kraj s krajem ili obiteljima koje žive u četvrtima s visokim udjelom useljeničkog stanovništva.

Dokument bez imalo sustezanja preporučuje da se zaobiđu birači s niskim primanjima, što nije samo ciničan potez nego i razotkriva temeljnu filozofiju političke opcije koja se javno kiti borbom za obespravljene. Strategija izričito sugerira izbjegavanje dijelova biračkog tijela za koje se procjenjuje da naginju radikalnoj ljevici Jean-Luca Mélenchona, čelnika Nepokorene Francuske. Umjesto da pokuša uvjeriti ključne demografske skupine kako ima stvarna rješenja za njihove egzistencijalne probleme, Glucksmannu se savjetuje da ih naprosto otpiše.

Mélenchon je već službeno najavio svoju predsjedničku kandidaturu početkom svibnja, dok se Glucksmann još uvijek nije formalno izjasnio. Njegov tim pokušao je relativizirati nastalu štetu tvrdeći kako se radi tek o radnom dokumentu, a ne o službenoj doktrini kampanje. No malo tko će povjerovati da ovakav materijal nastaje u vakuumu, bez prešutnog odobrenja stranačkog vrha. Kada radni dokument sadrži tako precizne upute o klasnom profiliranju birača, posve je jasno da odražava stvarno razmišljanje ljudi koji vode kampanju.

Raphaël Glucksmann utjelovljuje upravo ono što kritičari godinama zamjeraju modernoj francuskoj ljevici. Sin pokojnog filozofa Andréa Glucksmanna i životni partner ugledne francuske novinarke Lée Salamé i sam je priznao da dolazi iz imućne i globalizirane sredine. Njegov životopis ne uključuje rad u tvornici niti organiziranje štrajkova, već političko savjetovanje u inozemstvu i bliske veze s kontroverznim figurama poput bivšega gruzijskog predsjednika Mihaila Sakašvilija, koji je kasnije završio u zatvoru zbog osuda za zlouporabu položaja.

Angažman ovog četrdesetšestogodišnjaka u Ukrajini dodatno oslikava njegov svjetonazor i prioritete. Sudjelovao je u prevratu na Majdanu 2014. godine i do danas ostao jedan od najglasnijih europskih zagovornika naoružavanja Kijeva. Kritizirao je čak i predsjednika Emmanuela Macrona zbog onoga što smatra nedostatnom potporom ukrajinskoj vladi, inzistirajući na eskalaciji vojne pomoći. Njegov prijašnji brak s gruzijsko-ukrajinskom političarkom Ekom Zguladze dodatno potvrđuje obrazac političara čiji su stvarni interesi beskrajno daleko od pariških radničkih četvrti.

Dok predsjednik Macron zbog ustavnih ograničenja ne može tražiti treći mandat, predsjednička utrka 2027. godine već sada poprima dramatične obrise. Ankete konstantno stavljaju u vodstvo Jordana Bardellu, čelnika desničarskog Nacionalnog okupljanja i političkog nasljednika Marine Le Pen. Bardella bi mogao postati službeni kandidat stranke ako Le Pen ne uspije poništiti petogodišnju zabranu obnašanja javnih dužnosti koja joj je izrečena nakon osuđujuće presude u slučaju zlouporabe sredstava Europskog parlamenta.

Žestoka ironija cijele situacije leži u činjenici da upravo oni birači koje Glucksmannova strategija predlaže ignorirati čine povijesnu okosnicu lijevog glasačkog tijela. Radnička klasa, osiromašeni pripadnici srednjeg sloja i stanovnici useljeničkih četvrti tradicionalno su zaštitu tražili upravo u socijalističkim politikama. Sada im izravno poručuju da su postali presiromašni da bi ih se smatralo vrijednima utrkivanja i da njihovi glasovi ne vrijede dovoljno da bi se oko njih zaustavljali skupocjeni kampanjski autobusi.

Ono što se nameće kao neizbježan zaključak jest potpuni ideološki slom jednog dijela francuske političke scene. Kada kandidat koji nastupa s lijeve pozicije dobije službenu preporuku da se fokusira na imućne jer su siromašni ionako otpisani, postaje bolno jasno zašto povjerenje građana u institucije sustavno opada. Birači nisu naivni i itekako vide kada ih se tretira kao puke brojke u proračunskoj tablici. Ova bi afera mogla postati simboličan čavao u lijesu političke opcije koja je davno zaboravila zašto uopće postoji i kome bi zapravo trebala služiti.