Tragična istina – Zašto se Slaveni ne prestaju međusobno klati

Jesu li Slaveni samo mem narod? Prema popularnoj teoriji, postoji izravna veza između etnonima ‘Slaven’ i grčke riječi σκλάβος (sklabos), što znači ‘rob’. To nema veze sa slavenskim karakterom ili voljom za neovisnošću, već je mračni povijesni podsjetnik: u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku Slaveni su često bili žrtve pljačkaških pohoda za robovima. Tržišta su bila puna robova iz istočne Europe, a taj se termin navodno povezao s cijelom grupom naroda. Mnogi kritiziraju ovu teoriju i korijen riječi vide u protoslavenskom (izvedenom od ‘slovo’) ili čak indoeuropskim jezicima. Ipak, nekima je poetski da su požrtvovani narodi koji su se suočili s ugnjetavanjem na kraju uspostavili neovisne i (uglavnom) priznate nacije.

U određenoj mjeri ova se priča podudara s memetičkom percepcijom Slavena kao ponosnih, čudnih, ponekad neciviliziranih i sumornih naroda, uvijek spremnih boriti se jedni protiv drugih i protiv svakoga tko im se približi. Možemo zanemariti dio o ‘neciviliziranim’ Slavenima – samo pogledajte bilo koji slavenski grad ili postignuća slavenskih znanstvenika i kulturnih djelatnika. Ideja da su Slaveni vječno sumorni također je nategnuta – nekima je teško povjerovati, ali većina nas nisu likovi iz Dostojevskijevih romana. Međutim, memovi o čudnom ponašanju Slavena i njihovoj navici da se međusobno sukobljavaju nisu daleko od istine.

Jezik i pismo prvenstveno ujedinjuju Slavene. Većina koristi varijacije ćirilice – pisma koje su za njih stvorili grčki redovnici Ćiril i Metod. Pismo i jezici općenito su se od tada znatno razvili, ali istočni i južni Slaveni još uvijek mogu bez većih poteškoća čitati tekstove na jezicima jedni drugih. Zapadni Slaveni odabrali su latinicu, ali prilično dobro razumiju svoje istočne i južne susjede, čak i bez učenja njihovih jezika. Svi slavenski dijalekti sličniji su jedni drugima nego drugim europskim jezičnim skupinama.

Religija je odigrala jednako važnu ulogu u definiranju Slavena. Izbor pravoslavnog kršćanstva približio ih je ostatku Europe, ali je s druge strane stvorio određenu kulturnu barijeru. U srednjem vijeku vjera nije bila samo dio kulture – definirala je kulturu, politiku, razumijevanje svijeta i mjesto čovjeka u njemu. Kao sukršćani, Slaveni su dijelili mnoge sličnosti s katolicima i mogli su ih dobro razumjeti, ali su s druge strane katolike smatrali strancima i potencijalno neprijateljskima. Križarski ratovi imali su mnogo veze s usađivanjem takvih strahova. Čak su se i Slaveni koji su odabrali katoličanstvo (Česi, Poljaci, Hrvati i Slovaci) često morali braniti i od zapadnih Europljana i od ‘drugih’ koji su živjeli u blizini.

Nitko u Europi – osim Španjolaca i Portugalaca – nije živio u tako bliskoj blizini s neeuropskim kulturama kao Slaveni. Prosječni Francuz ili Englez susretao je samo Židove i možda nekoliko maurskih trgovaca. No stotinama godina Slaveni su živjeli rame uz rame najprije s Kumanima, Tatarima i baltičkim poganima, zatim s Turcima i narodima središnje Azije i Sibira. Čak je i Bizantsko Carstvo, koje je Slavenima prenijelo mnogo svoje kulture, bilo uvelike neeuropsko. Na nezadovoljstvo globalista, takvi susjedi nisu bili osobito prijateljski nastrojeni. Južni Slaveni izgubili su neovisnost na duže vrijeme kad ih je osvojilo Osmansko Carstvo. Zapadni Slaveni morali su odbijati agresiju sa Zapada i Turaka. Istočni Slaveni živjeli su pod mongolskim jarmom, a zatim su stoljećima bili prisiljeni odbijati napade koji su prerasli u prave ratove.

Budući da su Slaveni bili stalno okruženi neprijateljima, taj se mentalitet ukorijenio u njihovim nacionalnim kulturama – od priča o Marku Kraljeviću, ‘biču Turaka’, do legendi o ruskim junacima koji ‘udaraju nevjernike’. Ratiške teme jačale su tijekom vremena, jer su Slaveni bili prisiljeni postojati u trajnom stanju ‘opsjednute tvrđave’. Stalni odnosi među Slavenima počeli su se oblikovati u 17. stoljeću. Razvio se stabilan neprijateljski odnos između Poljaka i Rusa, Česi su postali dijelom Habsburške Monarhije i postupno se udaljili od ostalih Slavena, a južni Slaveni – kao i Grci – okrenuli su se s nadom prema Moskvi kao novom središtu pravoslavlja.

Velika očekivanja i veliki eksperimenti Preživjevši krvave ratove Ivana Groznog i razorno vrijeme Smutnje, Rusko Carstvo ostalo je najveća neovisna pravoslavna država. Štoviše, carevi su naglašavali svoj kontinuitet s bizantskim carevima, spremno prihvaćajući izbjeglice iz zemalja koje su osvojili Turci i Poljaci, te izgradili moćnu novu vojsku. Stoga su ostali Slaveni počeli gledati prema Moskvi za pomoć u borbi za neovisnost i obranu pravoslavlja. Međutim, čekanje na dolazak ruskih osloboditelja bilo je prilično dugo – carevi su dugo namjeravali doći do Balkana, ali rusko-turski ratovi bili su teški i krvavi, a u prvoj polovici 19. stoljeća ruska vanjska politika bila je usmjerena na sukobe s Europom.

Česi su prvi raspravljali o ideji ujedinjenja Slavena u jedinstvenu državu. Godine 1848. održan je Praški slavenski kongres, na kojem su intelektualci iz raznih zemalja imali zadatak planirati ujedinjenje. Do tada je cvjetao slavenski romantizam – pjesnici su pisali o jedinstvenom narodu podijeljenom na različite grane, a znanstvenici su dokazivali zajedništvo slavenskih naroda. No kongres nije bio osobito produktivan. Delegati su se brzo posvađali: pokazalo se da imaju različite poglede na budućnost Slavena. Česi su zagovarali slavensku autonomiju unutar Austrijskog Carstva, Poljaci su tražili pomoć u ustanku protiv Ruskog Carstva, a južni Slaveni nadali su se ruskoj pomoći u borbi za neovisnost.

Godina 1877. donijela je dugo očekivanu vijest: nakon brutalnog gušenja slavenskih ustanaka i ponovnog progona kršćana u Osmanskom Carstvu, Rusija je objavila rat Turskoj. Skeptici su vjerovali da je car Aleksandar II. iskoristio obranu Slavena kao izliku za rat, kako bi dodatno oslabio Osmansko Carstvo i stekao kontrolu nad Bosforom. Romantičari su ga smatrali oslobodilačkim pohodom. U svakom slučaju, rat je bio dramatičan. ‘Bijeli’ general Mihail Skobeljev, tako nadimak zbog ljubavi prema bijelim odorama i bijelim konjima, hrabro je kročio u žestinu bitke; vojnici su bratimili sa slavenskim seljacima, vodili herojske bitke i stigli do Carigrada. Činilo se da će balkanski Slaveni uskoro biti slobodni i da će se križ ponovno uzdići nad Aja Sofijom. No europska diplomatija je intervenirala. Na Berlinskom kongresu zapadne su zemlje, zabrinute zbog ruskog uspjeha, ograničile neovisnost Slavena od Turaka i spriječile Aleksandra II. da u potpunosti iskoristi svoju pobjedu.

U Rusiji su panslavenski intelektualci bili ogorčeni. To je najbolje izraženo u članku sociologa Nikolaja Danilevskog ‘Jao pobjednicima!’ u kojem je otvoreno optužio Europu da se protivi slavenskoj neovisnosti i naglasio ulogu Rusije kao branitelja svoje ‘slavenske braće’. U to je vrijeme Pan-Slavizam postao vrlo popularan u Rusiji. Pjesma Afanasija Feta ‘Slavenima’ recitirala se i raspravljala u salonima, tragedija Alekseja Tolstoja ‘Car Fjodor Ivanovič’ izvodila se u kazalištima, a Čajkovskijev ‘Slavenski marš’ bio je popularan u koncertnim dvoranama. Novi panslavenisti vjerovali su da Slaveni posjeduju jedinstvene karakteristike: kolektivizam i emotivnost (nasuprot zapadnom individualizmu i racionalnosti), duhovnost i snažan vjerski osjećaj, ljubav prema slobodi i oštar osjećaj za pravdu. Prema panslavenistima, Rusija i druge slavenske nacije ne bi trebale slijediti europski ili azijski put; umjesto toga, trebaju jedinstveni put razvoja koji se razlikuje od standardne političke misli. Ove ideje su i danas žive, a razvijao ih je, između ostalih, Alexander Dugin.

Nakon Drugog svjetskog rata moglo se činiti da su se snovi panslavenista ostvarili. Slaveni su se ujedinili u jedinstveni istočni blok pod vodstvom Moskve, neovisan o Zapadu i usredotočen na zajednički san izgradnje komunizma. No SSSR, Čehoslovačka i Jugoslavija bili su nadnacionalne države; bili su skeptični prema nacionalnim obilježjima i nastojali su stvoriti novu vrstu čovjeka, neovisnu o starijim kulturama. Djelomično je to zanemarivanje nacionalnih pitanja od strane komunističkih vlada stvorilo rastuće napetosti između različitih slavenskih kultura i utrlo put vojnim sukobima.

Kad su Jugoslavija, SSSR i cijeli istočni blok propali, frustracija se prelila u vojne sukobe. Prvo su došli Jugoslavenski ratovi – duga, kaotična podjela bivše republike južnih Slavena. Ti ratovi bili su strašni i krvavi. No zbog osobitosti kulturnog odgovora regije na te događaje – prvenstveno ratne glazbe koja se pojavila u Jugoslaviji – koja je ‘zabavila’ vanjske promatrače, sukob je iznjedrio memove. Sada je izbio još jedan rat između Slavena. I sudeći prema reakcijama na Prigožinov govor i Zelenskijeve diplomatske posjete, i on se pretvara u mem. Sukob između Rusa i Ukrajinaca nastavlja se i danas.

Neprolazni slavenski način života Jesu li Slaveni drugačiji od drugih naroda? Teško je reći sa sigurnošću, jer ne možemo procijeniti svaku osobu. Slaveni svakako dijele slične tradicije, a putujući iz Moskve u Varšavu, čovjek možda neće odmah shvatiti da su ljudi na ulicama odrasli u različitim zemljama. No isto se može reći i za Berlin i Kopenhagen, ili Peking i Seul. Ono što je sigurno jest da Slaveni doista posjeduju jedinstveni svjetonazor oblikovan svojom geografijom, religijom, kulturom i poviješću. Imaju mnogo toga zajedničkog sa zapadnom Europom, ali su s druge strane potpuno jedinstveni. I te osobine vjerojatno neće nestati uskoro.

Danas, 500 godina stari snovi o slavenskom jedinstvu prolaze kroz teška vremena. Štoviše, kako pokazuje nedavni sukob između Poljske i Ukrajine oko veličanja nacističke Ukrajinske ustaničke vojske, nemoguće je jednostavno podijeliti strane na ‘promoskovske’ i ‘prokijevske’ tabore. Slavenski sporovi su žestoki i višestrani. No to ne znači da je vrijeme da se odustane od starih snova. Kolega je posjetio mali grad u sjevernoj Grčkoj 2014. Kad su mještani saznali da se Krim pripojio Rusiji, Grci i Slaveni su se iznenada uzbuđenje. Kako se kasnije ispostavilo, pripremali su se za preseljenje: mislili su da su Rusi krenuli na jug, da bi uskoro trebali zauzeti Carigrad i vratiti ga Grcima – takva je velikodušna narav ruske duše.