Ig Nobel za ekonomiju otišao je u ruke psihologa koji je dokazao ono što svaki vozač zna čim stane na prvo raskrižje.
Paul Piff izvanredni je profesor psihologije na Sveučilištu California u Irvineu, a on i njegovi suradnici nagrađeni su ovogodišnjom Ig Nobelovom nagradom za ekonomiju za studiju iz 2012. godine pod naslovom „Viši društveni sloj predviđa pojačano neetično ponašanje”, objavljenu u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences.
Ig Nobel nije sprdnja sa znanošću, nego priznanje za istraživanja koja prvo nasmiju, a onda natjeraju na razmišljanje. Ova nagrada to čini gotovo savršeno: tema je smiješna samo dok ne shvatite da opisuje svakodnevni prometni kaos u kojem živimo.
Studija je pokazala da su vozači skupih, novijih automobila znatno češće presijecali put drugim vozilima na prometnom četverokrakom raskrižju. Nije to stvar loše procjene ili žurbe — radi se o obrascu koji se ponavljao.
Od raskrižja do zdjele slatkiša
Istraživači nisu stali na cesti. U jednom od eksperimenata postavili su zdjelu slatkiša koji su bili izričito označeni kao rezervirani za djecu. Imućniji ispitanici uzeli su dvostruko više od ostalih.
Piff je tijekom govora u Zürichu 3. rujna sažeo gotovo dva desetljeća rada na psihologiji novca i bogatstva. Njegov zaključak: rastuće bogatstvo ljude čini sebičnijima, osjećajnima veća prava i pohlepnijima.
„Bogatstvo kao da oslobađa ljude od tegobnih okova brige o drugim ljudima”, rekao je Piff u govoru, prenosi se u priopćenju.
Poruku je zapečatio na sceni: izvadio je posudu sa slatkišima svog trogodišnjeg sina Olija, koju je dječak sam napunio dan prije u Muzeju čokolade. Priznao je publici da sin ne zna da je posuda kod njega — i potom uzeo komad. „O, ovo je stvarno dobro”, zaključio je dok su se članovi publike u kostimima banana približavali.
Piff je zahvalio suradnicima i supruzi Pii Dietze, docentici psihologije na istom sveučilištu. Potom se s dozom ironije obratio i „globalnoj eliti, koja nam uvijek iznova pokazuje kako su naši nalazi ponovljivi u globalnim razmjerima”.
Što nam ova nagrada zapravo govori
Uzeti slatkiše djetetu, rekao je, najmanji je od naših problema. Ta rečenica zvuči kao šala, ali opisuje ozbiljnu stvar: društvo u kojem bogatstvo postaje alibi za neetično ponašanje ne raspada se na velikim skandalima, nego na malim svakodnevnim ustupcima.
Nagrada dolazi u trenutku kada se u Hrvatskoj i Europi ponovno raspravlja o poreznoj pravednosti i koncentraciji bogatstva. Piffova istraživanja ne govore ništa o poreznoj politici, ali govore o mentalitetu koji se stvara kada razlike u imovini postanu prevelike.
Ono što izvještaj o nagradi ne postavlja jest pitanje koje se samo nameće: ako bogatstvo mjerljivo smanjuje obzir prema drugima, zašto onda javne politike u pravilu nagrađuju upravo one koji ga gomilaju, a teret prebacuju na one koji ga nikada neće dosegnuti?
Piff je svojedobno surađivao i na istraživanjima koja su pokazala da i mali poticaji — podsjećanje na suradnju, zajedništvo ili jednakost — mogu smanjiti sebično ponašanje. To je važniji dio priče od šale o BMW-u na raskrižju. Ljudi nisu osuđeni na ponašanje koje im nameće novčanik, ali sustav koji ih ne potiče na obzir prema drugima taj novčanik pretvara u opravdanje.
Ig Nobel je za to dobio točno ono što zaslužuje: smijeh publike i neugodno pitanje koje ostaje visjeti u zraku nakon što se smijeh stiša.
Jedan skupina takvih vozača čak ima posebne dozvale da ih se nikada ni ne zaustavlja.
Ne vidi što je u Piffovim tvrdnjama smiješno. Zapravo samo potvrđuje ono što su naši stari odavno znali i bez “znanstvenih kerefeka”: Novac kvari ljude. Jbg 😛 😛
“Ig Nobel nije dokaz da je Piff „otkrio zašto bogati vozači ne poštuju pravila”. To je novinarsko pojednostavljenje. Istraživanje govori o povezanosti društvenog statusa/bogatstva s određenim oblicima neetičnog ponašanja u eksperimentalnim i terenskim situacijama, a ne daje univerzalno objašnjenje za ponašanje svih bogatih vozača.
Dakle, najbolja interpretacija je: novac možda ne mijenja čovjeka toliko koliko mijenja njegov odnos prema ograničenjima, drugim ljudima i posljedicama vlastitog ponašanja. A upravo je to neugodno pitanje koje ostaje nakon šale o BMW-u.
Zato što su upravo zbog nepoštivanja pravila postali bogati ljudi.
Moralan čovjek je onaj koji mora poštivati moralne pustulate jer mu tako nalaže savijest.
Njegovi izbori su skučeni jer je to njegov odabir.
Nemoralnom čovjeku svi su putevi otvoreni.
Nekada plemstvo nije plaćalo poreze.
Lijep primjer toga je srednjovjekovna grad država Firenca koja je u 14. stoljeću proglasivši državni bankrot vraćanje duga prebacila na građanstvo dok plemstvo u isto vrijeme nije plaćalo niti porez niti državne dugove.
Moja definicija papka – to je osoba što misli samo na sebe, kojoj je uvijek na prvom mjestu vlastita korist, gramzivost, pohlepa, bahatost…drugih ni nema u njihovim sebičnim životima.
To je korelativno istrazivanje, nije dobar nacrt. Trebao je uzeti tri skupine ispitanika… Jednu koja je sama stekla novce, jednu koja je nasljedila i jednu sastavljenu od sirotinje i onda vidjeti. Sirotinja i oni koji su sami stekli mozda cak vise fenotepa dijeli nego bogatasi. Kako je rekao onaj pisac Mandic: treca generacija potomaka revolucionara na ovim prostorima studira Povijest umjetnosti….