Istraživanje koje je obuhvatilo 1.854 Amerikanca otkriva da se povjerenje u znanost ne ruši na razini znanstvene metode, nego na razini ljudi koji njome upravljaju.
Rezultati su neobičan raskorak: 60 posto ispitanika ili je zainteresirano za znanost ili smatra da ona donosi vrijednost društvu, no samo 43 posto vjeruje da je znanost vjerodostojna. Manje od polovice — njih 39 posto — osjeća da pripada znanstvenoj zajednici. Studija je objavljena u časopisu PLOS One, a potpisuju je Brooklynn Joyner i Lincoln Larson sa Sveučilišta North Carolina State.
Zanimljiv je način na koji autorica Joyner objašnjava taj jaz. Kaže da ljudi žele vjerovati znanosti jednako koliko ih ona zanima, ali žive u društvu u kojem se znanost može zavrtjeti da posluži različitim interesima. „Javnost je zabrinuta — ponekad s pravom — da nema informacije potrebne da razluči detalje”, navodi Joyner.
Larson ide korak dalje i pogađa ključnu točku: ljudi vjeruju znanosti, ali ne nužno znanstvenicima. Građani se brinu da znanstvenici imaju skrivene ciljeve i da su pod utjecajem korporativnih ili političkih sila. „Čak i ako je to rijetko slučaj, to može nagristi percipiranu vjerodostojnost”, kaže Larson.
Problem nije u metodi, nego u pristupu
Studija bilježi i razlike među skupinama: žene su manje zainteresirane za znanost, a crni Amerikanci rjeđe smatraju da znanost ima vrijednost za društvo. Autorica to ne pripisuje slučajnosti.
„Znano je da znanost ima problem pristupačnosti i uključivosti u mnogim područjima. To nije nov problem — povijesno, ženama i obojenim ljudima nije bilo dopušteno baviti se znanošću, a današnji manjak uključivosti dugoročna je posljedica toga”, tvrdi Joyner.
Larson dodaje da se ne može očekivati da raznolika javnost vjeruje znanosti ako ona nije dostupna i razumljiva svima. Znanstvenici i komunikatori znanosti, kaže, moraju pronaći način da se povežu sa skupinama koje su povijesno bile marginalizirane ili isključene.
Građanska znanost kao izlaz
Autori kao moguće rješenje ističu takozvanu građansku znanost — projekte u kojima obični ljudi prikupljaju i analiziraju podatke zajedno sa znanstvenicima. Oko 14 posto ispitanika sudjelovalo je u više takvih projekata, a upravo oni pokazuju veći interes, veće samopouzdanje i jači osjećaj pripadnosti znanosti.
Joyner smatra da je glavni problem to što malo ljudi uopće zna da se javnost može uključiti. „Za gotovo sve što nekoga zanima — ptice, svemir ili čistoća lokalnog potoka — postoji projekt građanske znanosti kojem treba pomoć”, navodi.
No njezin zaključak mijenja smjer rasprave. Umjesto da javnost treba bolje komunicirati sa znanošću, ona tvrdi da znanost treba bolje komunicirati s javnošću. „Znanstvenici trebamo biti prisutniji u svojim zajednicama”, poručuje.
Pitanje koje studija ne postavlja
Ovdje se otvara ono što autori zaobilaze. Ako građani s pravom sumnjaju da su znanstvenici pod pritiskom korporativnih i političkih interesa, zašto se rješenje traži u tome da se javnost uvuče u projekte koje financiraju upravo ti isti centri moći?
Povjerenje se ne gradi radionicama i volonterskim prikupljanjem podataka. Ono se gradi time da se vidi kome znanstveni rezultat služi i kome se podnosi račun. Američki slučaj nije izoliran — isti raskorak između interesa za znanost i povjerenja u njezine institucije vidljiv je i u Hrvatskoj, gdje se odluke o lijekovima, cjepivima, prehrani i energetici donose daleko od očiju javnosti, a domaći znanstvenici često nemaju ni pristup podacima na kojima se te odluke temelje.
Studija je korisna jer mjeri nepovjerenje. Manje je korisna ako ga objasni kao komunikacijski problem. Ljudi ne odbijaju znanost — odbijaju institucije koje se znanošću služe kao štitom za odluke koje nitko nije birao.