Studija objavljena u časopisu Journal of Geophysical Research: Earth Surface pokazala je da Megalorchestia corniculata, vrsta amfipoda poznata kao „skakači pijeska”, dnevno iskopa između 10 i 30 centimetara duboke rupe u pijesku, a ukupna količina premještenog sedimenta po metru obale doseže 50 kilograma. Istraživači s kalifornijskog sveučilišta Santa Barbara proveli su terenski pokus na plaži Isla Vista, gdje su nakon plime postavili metalne okvire u zoni u kojoj ti rakovi kopaju.
Ujutro su neki okviri bili potpuno zatrpani pijeskom. „Nismo mogli vidjeti neke okvire”, rekao je morski znanstvenik David Hubbard. „Bili su potpuno zakopani, i bili smo jako sretni što smo pored njih stavili zastavice.”
Više od hrane za ptice
Skakači pijeska dosad su uglavnom bili poznati kao dio hranidbenog lanca – jedu trulež morskih algi, a njima se hrane ptice i ribe. Ova studija pokazuje da njihova uloga ide dalje: kopanjem prevrću sediment, zakopavaju hranjive tvari u dublje slojeve, prozračuju pijesak i time omogućuju rad aerobnim mikroorganizmima.
Kad se organski materijal poput algi ili strvine nađe na plaži, ti ga rakovi zakopaju, čime postaje dostupan drugoj skupini organizama. Istovremeno, njihovo kopanje čini pijesak rahlijim i podložnijim eroziji – vjetar i valovi lakše ga odnose. To, prema istraživačima, može utjecati na oblikovanje obalnih dina.
U kontekstu sve češćih rasprava o podizanju razine mora i obalnoj zaštiti, ovo je nalaz koji ozbiljno dovodi u pitanje pretpostavku da su prirodni procesi – valovi, vjetar, rijeke – jedini važni čimbenici u oblikovanju obale. Istraživači su ekstrapolirali rezultate na 25 kilometara južnokalifornijske obale i zaključili da su ti sitni rakovi po količini premještenog sedimenta usporedivi s dnevnim nanosima velikih kalifornijskih rijeka i s procesima dugoobalnog drifta.
Zanemareni inženjeri
Biogeomorfologija – disciplina koja proučava međudjelovanje živih bića i krajolika – posljednjih desetljeća dobiva na zamahu, ali utjecaj životinja na fizičke procese i dalje je slabije istražen od utjecaja nežive prirode. „Dio razloga je što se utjecaj životinja na te procese smatra prilično privremenim, lokaliziranim i malim”, rekao je Tim Baxter, fizički geograf koji je vodio istraživanje. „Ono što ovom studijom pokušavamo dokazati jest da te aktivnosti djeluju na mnogo većoj razini i da njihove posljedice zaslužuju pažnju.”
Ovo nije prvi put da znanost otkriva kako male, naizgled beznačajne vrste obavljaju posao koji ljudi pripisuju isključivo geologiji i klimi. No postavlja se pitanje koje istraživači nisu postavili: ako nekoliko centimetara dug račić dnevno prebaci 50 kilograma pijeska po metru obale, što se događa kada ga nestane? Što se dogodi s plažom kada izgubimo vrstu koja je, ispada, cijelo vrijeme bila njezin nevidljivi inženjer?
Na to pitanje nitko još nema odgovor. A upravo bi ono trebalo biti prvo – jer obalna zaštita koja se planira bez razumijevanja tko sve gradi i pregrađuje obalu nije zaštita, nego nagađanje.
Draga mala bića. Uvijek sam očaran kada vidim tvorbe ostvarene od nama superiornih bića (prirode ili Tvorca) u ovom simuliranom svijetu.
A sada znanstveno.
Rekao bih da je jezgra teksta vrlo dobro pogođena, ali završni dio je dramatičniji od same studije.
Najtočnija interpretacija bila bi:
Studija ne pokazuje da rakovi „grade” plažu niti da će njihov nestanak nužno izazvati njezinu eroziju. Pokazuje nešto možda zanimljivije: da količina sedimenta koju sitni organizmi svakodnevno fizički premještaju može biti dovoljno velika da je više nije opravdano smatrati zanemarivom u modelima obalne dinamike.
To je, po meni, zapravo jača znanstvena poruka od tvrdnje da su oni „nevidljivi inženjeri”. Jer ono što je studija doista pokazala jest da smo možda u modelima obale podcijenili biološko premještanje sedimenta.
Izvorna znanstvena studija – Journal of Geophysical Research: Earth Surface