Francuska tvrtka gradi naselje u kojem se struja ne plaća deset godina, ali račun ipak dolazi – samo na drugu adresu.
Octopus Energy najavio je izgradnju stotinu obiteljskih kuća u mjestu Guichen-Pont-Réan, južno od Rennesa, u kojima stanari neće plaćati ni centa za električnu energiju tijekom najmanje deset godina. Projekt se naslanja na obnovu imanja Domaine de la Massaye, dvorca iz 1630. koji je napušten 2005. i godinama bio omiljena meta ljubitelja urbexa. Dvorac bi trebao postati poslovno-konferencijski prostor, a stotinu kuća smjestit će se u park od devet hektara.
Formula je na papiru jednostavna: dizalica topline za grijanje i toplu vodu, solarni paneli za proizvodnju, kućna baterija za pohranu. Sve to tvrtka daljinski upravlja kako bi se potrošnja svela na ono što kuća sama proizvede. Uz to ide ozbiljna izolacija, drvena konstrukcija pripremljena u radionicama u Finistèreu i raspon stanova od garsonijere do četverosobnoga, s cijenama od 75.000 do 311.000 eura.
Što „nula eura” zapravo znači
Uvjeti sitnim slovima mijenjaju sliku. Punjenje električnog automobila plaća se posebno. Postoji i gornja granica potrošnje iznad koje se višak naplaćuje, da se ne potiče rasipanje. Desetogodišnja garancija vrijedi za prve kuće, dok će se kod kasnijih faza kretati između pet i deset godina.
Prve isporuke ne očekuju se prije početka 2028. Tvrtka istovremeno najavljuje ambiciju od 15.000 takvih kuća do 2030. i već je potpisala ugovor s promotorom LMO.IMMO za naselje „Les Toupes” u Bletteransu u Juri, gdje se planira 83 stana po istom principu.
Ovdje valja zastati. Model u kojem se „ne plaća struja” ne znači da je energija besplatna — znači da je njezina cijena ugrađena u cijenu kvadrata, u opremu i u ugovor s jednim privatnim dobavljačem. Kupac ne plaća mjesečni račun, ali plaća ovisnost o tuđem algoritmu koji odlučuje kada se baterija puni, kada prazni i koliko se smije trošiti.
To je zanimljivo upravo zato što se prodaje kao sloboda. Kuća koja sama proizvodi energiju moćna je ideja — ali samo ako je vlasnik doista vlasnik svoje proizvodnje, a ne korisnik licence. U francuskom slučaju panela, baterije i upravljanja drži tvrtka, a ne stanar.
Pitanje koje se ne postavlja
Nitko u ovoj priči ne pita što se događa jedanaeste godine. Ako cijene energije nastave rasti, a ugovor istekne, tko drži polugu – stanar ili dobavljač koji je jedini osposobljen upravljati sustavom? Isto pitanje vrijedi i za Balkan, gdje se solarni paneli na kućama sve češće vežu uz vanjske operatere i dugoročne ugovore.
Deset godina bez računa zvuči kao dobra vijest. No svaki takav aranžman treba čitati kao financijski proizvod, a ne kao poklon. Ako se cijena struje ne vidi na računu, ona je negdje drugdje — u kreditu, u ugovoru ili u pravu dobavljača da odredi pravila igre.