Četiri rupe u komadu mamutove kljove, isklesane prije više od 35.000 godina, otkrile su tehnologiju bez koje prapovijest ne bi funkcionirala – a koja je gotovo u cijelosti nestala iz arheološkog zapisa.
Ulomci su izvađeni iz špilje Hohle Fels u južnoj Njemačkoj 2015. godine. Riječ je o predmetu dugom dvadeset centimetara, probušenom s četiri male rupe, koji je isprva djelovao neugledno u usporedbi s ranijim nalazima iz iste špilje – najstarijim glazbenim frulama i figurom Venere iz Hohle Felsa. Znanstvenici su ga najprije svrstali među simbolične predmete vezane uz prestiž ili moć.
Nicholas Conard, arheolog sa Sveučilišta u Tübingenu čija je ekipa pronašla predmet, posumnjao je u to tumačenje. Primijetio je da su sve četiri rupe obložene pažljivo urezanim spiralnim žljebovima. Zaključio je da bi ti žljebovi mogli usmjeravati i uvijati neki materijal provučen kroz rupe.
Pokus je potvrdio slutnju. Kada su kroz rupe provukli vlakna rogoza, žljebovi su usmjerili niti. U deset minuta ekipa je isplela pet metara debele i čvrste užadi.
Time je riješen jedan arheološki misterij, ali se otvorio mnogo veći problem. Stanovnici Hohle Felsa morali su proizvoditi znatne količine užadi, a od svega toga nije preostalo ništa osim najizdržljivijeg dijela proizvodnog sustava – koštane šipke.
Devedeset posto dana koje nikad nećemo vidjeti
Paleoantropologinja Emma Finestone iz Prirodoslovnog muzeja u Clevelandu upozorava na pristranost u građi na kojoj počiva cijela znanost: gledamo samo ono što se očuvalo. Zato se prapovijest rekonstruira pretežno preko kamenih i koštanih predmeta, dok predmeti od biljnih i životinjskih materijala ostaju izvan fokusa.
A upravo su te „meke” tehnologije odredile strategije preživljavanja i svakodnevicu naših predaka. Bruce Hardy, paleoantropolog s Kenyon Collegea u Ohiju, procjenjuje da nam izmiče više od 90 posto onoga što se događalo tijekom jednog prapovijesnog dana — i da velik dio toga počiva na tehnologiji o kojoj uopće ne razmišljamo.
Najstariji sačuvani primjerak čovjekom izrađenog vlakna je komadić uzice dug šest milimetara, djelo neandertalaca star oko 50.000 godina. Pronašli su ga Hardy i njegovi kolege u stijenskom skloništu Abri du Maras u Francuskoj. Ta kratka trostruko pletena uzica pokazuje da vlakno ima duboke korijene u ljudskoj lozi.
Hardy smatra da je riječ o vrlo staroj tehnologiji koja seže mnogo dalje od tog nalaza — do zajedničkog pretka modernih ljudi i neandertalaca, dakle više od pola milijuna godina u prošlost.
Najstariji dosad poznati tragovi upotrebe vlakana stari su oko 250.000 godina. Zaključeni su na temelju tragova na kamenim alatima iz Francuske i Nizozemske, koji upućuju na to da su alati možda bili nasađeni na dršku pomoću nekakve uzice. Vezovi su odavno istrunuli, ali tragovi koje su ostavili govore da su vlaknaste tehnologije pomagale preživljavanju prapovijesnih ljudi u Europi mnogo prije nego što je Homo sapiens kročio na kontinent prije 45.000 godina.
Veerle Rots, arheologinja sa Sveučilišta u Liègeu koja je vodila eksperimentalni rad na šipki iz Hohle Felsa, naziva izum nasađivanja „revolucionarnim trenutkom” u tehnološkoj povijesti. On, kako kaže, iz temelja mijenja upotrebu kamenog alata i otvara čitav niz novih mogućnosti u tome kako uopće zamišljate alat.
Uzica ili uže kojim se kameni alat pričvršćuje na dršku ili koplje pretvara naoštreni kamen u novi instrument proširene funkcije — sjekiru, strijelu, koplje. Naoštreni kameni vrh odjednom postaje dio lovačkog oružja kada se nasadi na drveno koplje. Kameni ručni klin dobiva znatno veću snagu i širi kut zamaha kada je pričvršćen na dršku.
Upravo je u tome ključ: užad, konac i uzica nisu bili sami po sebi alat. Bili su spojnica koja je povezivala druge tehnologije i radikalno širila ono što su prapovijesni ljudi mogli graditi, nositi i loviti.
Pitanje koje istraživanje nije postavilo
Ako je uže bilo tako presudno, a gotovo da nije ostavilo materijalni trag, postavlja se neugodno pitanje: koliko je još ključnih tehnologija izbrisano iz povijesti samo zato što su bile razgradiva? Arheologija je, po prirodi svoje građe, osuđena na pristranost prema trajnom — kamenu, kosti, keramici. Sve što je bilo pleteno, vezano, tkano ili uvijeno propalo je, a s njim i dokaz o vještini, znanju i organizaciji rada.
To nije samo akademska nijansa. Hardyjeva procjena da nam izmiče više od 90 posto prapovijesnog dana znači da sliku naših predaka gradimo na manje od desetine dokaza — i onda tu sliku zovemo poviješću.
Koštanje i kamenje koje nalazimo na nalazištima starijim od tri milijuna godina govori samo dio priče o tome kako su naši preci živjeli. Ono što je nestalo — uže, mreže, košare, odjeća i veziva — možda je bilo jednako važno kao i kameni alat koji je preživio do danas. Novi uvidi u te „nevidljive tehnologije” kamenog doba otkrivaju da su upravo ti mekani materijali oblikovali svakodnevni ritam života lovaca-sakupljača.
Prijevoz kamena za izradu alata bio je logistička operacija koja je vjerojatno od samih početaka ovisila o mekim materijalima. Prema istraživanju koje potpisuje Finestone, hominini koji su izrađivali alat premještali su kvalitetan kamen na velike udaljenosti već prije tri milijuna godina — teret koji je golim rukama bilo gotovo nemoguće prenijeti.
„Bilo bi im izuzetno korisno imati neki mehanizam za nošenje oblutaka”, kaže Finestone. Takve posude nikada nisu pronađene. No ako su se koristile, vjerojatno su bile izrađene od pokvarljivih materijala poput kože i vlakana.
Uže je vjerojatno pomoglo precima i omogućivši pasivni lov zamkama i mrežama. Za razliku od oružja koje se drži u ruci, ti su alati mogli uloviti plijen i u odsutnosti lovca, što je lovcima-sakupljačima omogućilo bavljenje drugim poslovima. Stijenska umjetnost u Španjolskoj stara oko 7.500 godina čak prikazuje ljude kako se penju sofisticiranim užetnim ljestvama do košnica, što pokazuje kako su tehnologije od vlakana otvorile nove mogućnosti prikupljanja hrane.
„Kad jednom savladate tu tehnologiju, jednostavno ćete je nastaviti primjenjivati”, kaže Hardy. „Postat ćete ovisni o njoj.”
Uže u središtu svakodnevice
Kako je uzica postala ključna za preživljavanje, potreba za njezinom stalnom proizvodnjom temeljito je oblikovala dnevnu rutinu drevnih lovaca-sakupljača, tvrdi Hardy.
„Vrlo brzo shvatite da vam trebaju ogromne količine užeta da biste napravili bilo što”, kaže on. Na jednom kolegiju koji je predavao, Hardy i njegovi studenti izgradili su splav od mladica javora vezanih užetom za koje procjenjuje da je bilo dugačko 100 metara. „Bili su to sati i sati i sati izrade užeta.”
Etnografske studije današnjih tradicionalnih društava potvrđuju koliko je rada u tome. Pleme Wola s Nove Gvineje, primjerice, ugrađuje konac ili vlakna u 95 posto predmeta koje proizvodi, od lovačkog oružja do glazbenih instrumenata. Antropolozi su otkrili da Woli treba između 65 i 80 sati uvijanja da proizvede dovoljno konca za jednu torbu — i to povrh 14 sati skupljanja sirovina.
Budući da Wola žive u stalnim selima, to ulaganje vremena možda ne predstavlja veći problem. No za nomadske lovce-sakupljače, potreba za proizvodnjom ogromnih količina užeta značajno bi utjecala na njihovu pokretljivost.
Neandertalci iz Abri du Marasa, primjerice, izrađivali su uže od unutarnje kore bora ili drugog crnogoričnog drveća, koja se može brati samo u proljeće i rano ljeto, kad sokovi počnu strujati i unutarnja kora zadeblja. Nakon što se prikupi, kora mora odležati u vodi oko dva tjedna prije nego što se može razbiti u upotrebljiva vlakna.
Trajanje tog procesa stoga je diktiralo sezonski raspored rada pokretnih lovaca-sakupljača, koji nisu mogli krenuti dalje dok ne proizvedu dovoljnu količinu užeta. „To će utjecati na vaš svakodnevni život”, kaže Hardy. „Radit ćete uže cijelo vrijeme, barem tijekom određenih dijelova godine, i skladištiti ga.”
Dok su se kremenovi odbojci za rezanje, struganje i oružje mogli odbiti od većih komada kremena kad god je zatrebalo, aktivnosti poput izrade užeta, štavljenja kože i obrade drva zahtijevale su sezonsko planiranje, dugotrajan rad i grupno odlučivanje.
Što više istraživači otkrivaju o tim mekim materijalima, to bolje razumiju kako su te tehnologije definirale ritam svakodnevnog života u kamenom dobu — golemom razdoblju ljudske povijesti od prije otprilike 3,3 milijuna godina do prije 4.000 godina. „Naučit ćemo nešto novo od kamenih alata i životinjskih kostiju, ali nećemo vidjeti tu drugu stranu svakodnevnog života koja se odvijala ako ne možemo vidjeti pokvarljivi materijal”, kaže Hardy.
Materijal nije ograničen samo na vlakna. Na drevnoj obali jezera koju je otkrio rudnik u blizini Schöningena u Njemačkoj, arheolozi su pronašli izvanredan skup drvenih kopalja starih 300.000 godina, zajedno s kostima konja i drugih životinja koje su njima ubijene. Koplja su preživjela jer su anaerobni uvjeti na močvarnom nalazištu spriječili razgradnju mikroorganizmima. Izradila ih je izumrla ljudska vrsta, a ta su oružja bila vješto oblikovana u aerodinamične forme, što je povećavalo njihovu smrtonosnost i otkrilo razinu tehnološke sofisticiranosti koju kameni alati sami po sebi ne mogu dočarati.
U Schöningenu, „vidite kako se kamen povezuje sa životinjskim i biljnim resursima, pa možete vidjeti da su veze između kamena, biljaka i životinja ključne”, kaže Conard, koji trenutačno vodi iskopavanje tog nalazišta.
Nalazišta poput Hohle Felsa, Abri du Marasa i Schöningena pružaju uvid u daleko bogatiji tehnološki svijet i podsjećaju nas na ono što nedostaje u arheološkom zapisu, kaže Conard. „Kameno se doba tako zove samo zato što nalazimo kamen, a ne zato što je postojao samo kamen.”
Tehnologija koja je omogućila sve ostalo
Bez užeta nema ni kolijevke, ni jedra, ni kolica, ni kuće. Kameno doba koje zamišljamo kao svijet kremena i kosti počivalo je na tehnologiji koja nije ostavila ni jedan izravan trag — na užetu, koncu i niti. Upravo zato što trunu, ta su otkrića gotovo nevidljiva u arheološkom zapisu, a bez njih ne bismo objasnili kako su ljudi lovili, gradili, plovili i odijevali se.
Znanstvenici koji se bave tim razdobljem sve se više okreću neizravnim dokazima: tragovima trošenja na kamenim i koštanim alatima, mikrotragovima na keramici, ostacima biljnih vlakana u sedimentu i etnografskim usporedbama sa suvremenim zajednicama koje još uvijek predu i pleto užeta ručno. Zaključak je gotovo jednoglasan — pređa je starija nego što se dugo mislilo, a vještina njezina pletenja bila je temeljna pismenost kamenog doba.
Što nam govori odsutnost dokaza
Ovdje leži metodološki problem koji nadilazi arheologiju. Odsutnost dokaza nije dokaz odsutnosti, ali u praksi se često tako tretira. Ono što ne ostavlja fosil lako ispadne iz povijesti — pa tako i iz udžbenika, muzeja i javne slike prošlosti. Posljedica je iskrivljena slika napretka u kojoj su vidljive, spektakularne tehnologije (metal, kotač, oružje) dobile sav prostor, a tiha, svakodnevna i ženska tehnologija ostala nevidljiva.
To nije samo akademska nepravda. Način na koji pripovijedamo tehnološku povijest oblikuje i način na koji danas prosuđujemo vlastitu ovisnost o tehnologijama koje ne razumijemo. Ako su ljudi prije dvanaest tisuća godina znali proizvesti uže od divljih vlakana, čvorove koji drže težinu i mreže koje hrane zajednicu, onda je pitanje tko danas drži znanje o osnovnim stvarima — hrani, vodi, energiji, lijekovima — pitanje od prvorazredne važnosti.