Studija na 15.049 odraslih Britanaca pokazuje da gotovo 70 posto ljudi pamti zagrljaje po osjećaju utjehe, podrške i razumijevanja — ali i da je pamćenje zagrljaja duboko osobna stvar, uvjetovana empatijom, obrascem privrženosti i slikom vlastitog tijela.
Istraživanje koje potpisuje Anna Lena Dueren s bristolskog sveučilišta objavljeno je u časopisu PLOS One. Autori su anketirali zdravu odraslu populaciju u Ujedinjenom Kraljevstvu, regrutiranu preko javnih medija, i tražili od ljudi da se prisjete zagrljaja koji su im ostali u sjećanju.
Rezultati nisu iznenađujući na prvu: većina pamti zagrljaj kao nešto dobro. Zanimljiviji je drugi sloj — tko ga pamti, a tko ne.
Što odlučuje hoće li zagrljaj ostati u sjećanju
Ljudi koji teško znaju kako zagrliti drugoga ili im zagrljaj općenito smeta rjeđe ga pamte po pozitivnom emocionalnom naboju. Obrnuto vrijedi za one koji obitelj i prijatelje redovito pozdravljaju zagrljajem.
Viši rezultati na mjerama kognitivne i emocionalne empatije također su povezani s većom vjerojatnošću da će zagrljaj biti zapamćen kao pozitivno iskustvo. Isto vrijedi za ljude koji imaju razvijeniju svijest o vlastitom tijelu i dodiru.
Suprotno tome, ispitanici koji u bliskim odnosima pokazuju izraženu neovisnost rjeđe pamte zagrljaj po pozitivnom emocionalnom učinku. Oni koji snažno reagiraju na odvajanje od bliskih osoba pamte ga češće.
Granice studije koje autori sami priznaju
Uzorak je velik, ali nije reprezentativan za cijeli svijet. Autori upozoravaju da nalazi možda ne vrijede za društva s drukčijim odnosom prema fizičkom kontaktu i osobnoj distanci — a to je ključna ograda jer je upravo kultura ta koja određuje koliko je dodir uopće dopušten i poželjan.
Tri četvrtine ispitanika bile su žene. Dizajn studije, osim toga, ne dopušta čvrste zaključke o uzročnosti: ne znamo vodi li empatija pamćenju zagrljaja ili zagrljaji grade empatiju. Možda oboje, u krug.
Autori poručuju da bi sljedeći korak trebao pokazati kako osobnost, prethodna iskustva i kontekst u kojem se zagrljaj dogodi oblikuju njegovu percepciju. To bi, kažu, pomoglo razumjeti kada i kome zagrljaj doista pruža utjehu.
Što ova studija ne pita, a trebala bi
Istraživanje se bavi time kako pojedinac pamti zagrljaj, ali ne postavlja pitanje koje se nameće samo: koliko je zagrljaja uopće ostalo dostupno u društvu koje sve više komunicira preko ekrana i sve manje licem u lice?
Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje je anketa provedena, u posljednja dva desetljeća bilježi porast usamljenosti i sve veći broj kućanstava u kojima živi jedna osoba. Zagrljaj nije lijek za to, ali jest pokazatelj: društvo u kojem se ljudi srame zagrliti prijatelja na ulici nije samo stvar kulture nego i pitanje javnog zdravlja.
Studija to ne kaže. Ona ostaje na razini psiholoških osobina pojedinca i ne ulazi u pitanje šireg društvenog tkiva. No njezini nalazi o tome da neovisnost u odnosima smanjuje pozitivno pamćenje zagrljaja sugeriraju nešto neugodno: što se više učimo oslanjati isključivo na sebe, to nam manje ostaje u sjećanju ono što nas je nekada držalo zajedno.
Zagrljaj je, na kraju, najjeftiniji oblik podrške koji postoji. Nema nuspojava, ne traži recept i ne treba mu odobrenje regulatora. Ostaje samo pitanje koliko smo ga spremni pružiti — i primiti.
0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.