Istraživači su analizirali 640 fragmenata drvenog ugljena iz sloja označenog kao Ra u Abric Romaníju, nalazištu pod stijenom nedaleko Barcelone, iskopanom između 2019. i 2022. Rezultati su objavljeni u Journal of Paleolithic Archaeology. Umjesto kostiju i kamenih alatki, koje su dosad bile glavni predmet proučavanja, ovaj je rad uzeo upravo ostatke izgaranja i promotrio njihov raspored u prostoru.
Ispostavilo se da ugljen nije razasut nasumično. Sjeverni dio nalazišta pokazuje široku, gustu koncentraciju ostataka izravno vezanu uz ognjišta. Južni dio, pak, sadrži manje i izolirane skupine, često izvan ognjišta. Autori to tumače kao dvije različite zone odlaganja: sjeverna je glavno mjesto gdje je pepeo završavao, a južna sekundarno, gdje je materijal dospijevao tijekom čišćenja ognjišta.
Što govori mikroskop, a što statistika
Mikroskopska analiza pokazala je da je oko 76 posto drva bila planinski bor, što se poklapa s obližnjim borovim šumama. Anatomija i tragovi truljenja upućuju na to da su neandertalci skupljali uglavnom mrtvo drvo, vjerojatno pale grane s tla u neposrednoj blizini skloništa. Južni fragmenti imali su razmjerno više tragova mineralnih naslaga i gljivične aktivnosti, što bi mogla biti posljedica vode koja je prolazila kroz prostor.
No sami autori ostaju suzdržani. Priznaju da analiza ugljena ne može sa sigurnošću razlučiti je li južne skupine stvorilo čišćenje, prirodno pomicanje ili kombinacija jednog i drugog. Ne zna se ni je li riječ o jednom neprekinutom boravku ili o nizu posjeta odvojenih napuštanjem. Gljivični tragovi, primjerice, mogli su nastati i prije nego što je drvo uopće skupljeno, ali i nakon izgaranja.
Zato predlažu kombiniranje karata ugljena s ostalim nalazima — kostima, kamenim alatkama i mikroskopskim tragovima u sedimentu. Spajanje dijelova razbijenih predmeta i analiza sitnih odlomaka mogli bi razlučiti odvojene posjete i ponovnu upotrebu istih ognjišta. Zaključuju da ugljen treba čitati zajedno s kostima i kamenom, jer se tako raspetljavaju slojevi aktivnosti koji su se na istom mjestu taložili generacijama.
Što ovo stvarno govori o nama
Vijest zvuči kao tehnički detalj iz arheološke radionice, ali dotiče nešto veće. Neandertalci su, prema ovim nalazima, imali organiziran prostor: mjesto za vatru, mjesto za izradu alatki, mjesto kamo se nosi otpad. To nije slika divljaka koji se grije uz prvu hrpu granja. To je slika zajednice koja održava red.
Zapadna znanost dugo je neandertalce držala za sporednu granu evolucije, simbol svega što nismo. Svaki ovakav rad tu sliku korigira — ne ideološki, nego nalazom po nalaz. I to je zdravo. Ali vrijedi postaviti pitanje koje autori ne postavljaju: koliko je takvih istraživanja danas moguće bez institucionalnog novca koji dolazi iz fondova s unaprijed određenim temama?
Arheologija je, naime, jedna od rijetkih disciplina koja još može raditi sporo, dugoročno i bez pritiska da svaki nalaz potvrdi neku aktualnu politiku. Iskopavanje u Abric Romaníju traje desetljećima, sloj po sloj, i upravo zato daje ovakve uvide. Takvih projekata ne nedostaje — od Krapine do Vele spile — ali nedostaje kontinuitet financiranja i domaćih stručnjaka koji bi ostali raditi na terenu umjesto da ih apsorbiraju inozemni timovi.
Ugljen kao arhiv
Ono što ovaj rad posebno pokazuje jest da otpad nije smeće. Za arheologa je svaki komadić izgorjelog drva zapis: koja je vrsta gorjela, koliko je bila vlažna, je li uz nju raslo gljivlje, je li je voda nosila. Slaganje tih zapisa u prostornu kartu daje nešto što ni kosti ni alatke same po sebi ne daju — ritam svakodnevice.
Pitanje koje ostaje otvoreno glasi: ako su neandertalci prije 100.000 godina vodili evidenciju o tome gdje odlažu pepeo, koliko je onda naša vlastita organizacija prostora zapravo nova? Možda manje nego što mislimo. Možda je razlika između nas i njih uglavnom u broju stvari koje bacamo, a ne u tome bacamo li ih smišljeno.
0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.