Krv nije uvijek crvena, evolucija je odabrala boju prema okolišu

Kralježnjaci duguju crvenu boju hemoglobinu, proteinu u crvenim krvnim zrncima koji veže kisik preko atoma željeza. Kad je željezo zasićeno kisikom, krv je svijetlocrvena; kad ga je manje, prelazi u mutno smeđecrvenu. No mnoge vrste uopće ne koriste hemoglobin.

Hobotnice, lignje, škampi i rakovi prenose kisik proteinom hemocijaninom, koji umjesto željeza sadrži atome bakra. Bakar vezan s kisikom poprima plavu boju, pa te životinje krvare plavo. Hemocijanin veže kisik slabije od hemoglobina, ali izvrsno funkcionira na niskim temperaturama dubokog oceana, a istraživanja upućuju i na njegovu ulogu u imunološkoj obrani i cijeljenju rana.

Ljubičasta, zelena i mliječnobijela

Školjkaši slični brahiopodima i morski crvi koji žive na dnu koriste hemoritrin, pigment bogat željezom koji krv boji ljubičasto. Morske plaštaše, vrećaste životinje nalik krumpiru, ne proizvode hemoglobin, a o podrijetlu njihove žućkastozelene nijanse znanstvenici još raspravljaju. Jedna teorija spominje vanadij, koji te životinje nakupljaju u krvi, druga prehranu — razgradnjom morskog fitoplanktona nastaju karotenoidi žutih, crvenih i narančastih tonova.

Neke vrste guštera s Nove Gvineje otišle su korak dalje. Kisik prenose hemoglobinom kao i ostali kralježnjaci, ali ga zatim razgrađuju u biliverdin, prirodno zeleni pigment — istu molekulu koja u visokim koncentracijama ljudima daje žućkastozelenu boju kože kod žutice. Za razliku od većine kralježnjaka, ti gušteri biliverdin ne prerađuju dalje, nego ga nakupljaju dok zelena ne potisne crvenu.

Antarktičke ledene ribe iz porodice Channichthyidae jedini su poznati kralježnjaci koji ne stvaraju hemoglobin i nemaju crvena krvna zrnca. Krv im je mliječno prozirna. „Doista djeluju sablasno”, kaže razvojni genetičar John Postlethwait sa Sveučilišta u Oregonu, koji je proučavao njihov genom.

Umjesto bilo kakvog proteina za vezanje kisika, te ribe oslanjaju se na kisik koji se izravno otapa u krvotoku. Imaju veće srce i kapilare od ostalih antarktičkih vrsta, pa mogu pokretati veće količine krvi. Ujedno su strpljivi grabežljivci iz zasjede — čekaju plijen umjesto da jure za njim, troše manje energije i trebaju manje kisika. Zašto su geni za hemoglobin izbrisani iz njihove DNK, i dalje je zagonetka, kao i redoslijed: jesu li prvo izgubili crvena zrnca pa hemoglobin ili obrnuto.

Hemoglobin na steroidima

Na velikim visinama hemoglobin nekih vrsta radi u pogonu preopterećenja. Sjevernoamerički bjelonogi miš može živjeti do 4300 metara nadmorske visine, tisućama metara više od točke na kojoj mnogi ljudi počinju razvijati visinsku bolest. Njegov hemoglobin stvara izrazito čvrste veze s kisikom, a slične prilagodbe imaju andski kolibrići i planinske žabe.

Svaka prilagodba ima cijenu. Ekofiziolog Zachary Cheviron sa Sveučilišta u Montani objašnjava da taj miš teže otpušta kisik s hemoglobina u tkiva, pa manjak nadoknađuje većim brojem mitohondrija u mišićnim vlaknima.

Ova raznolikost nije samo biološka zanimljivost. Evolucija hemoglobina planinskog miša mogla bi nadahnuti terapije za bolesti koje uzrokuju hipoksiju, poput kronične opstruktivne plućne bolesti, a prozirne antarktičke ribe mogle bi ponuditi trag za nove lijekove za gotovo dvije milijarde ljudi s anemijom. „Očito su ledene ribe to riješile”, zaključuje Postlethwait.

Ovdje se, međutim, zaustavlja svaka znanstvena radoznalost i počinje pitanje koje izvještaj o bojama krvi ne postavlja: ako je priroda dokazala da se bez hemoglobina i crvenih zrnaca može živjeti — i to uspješno, milijunima godina — zašto se onda ljudsko zdravlje i dalje svodi na kemiju sintetičkih lijekova i cjepiva koje nitko domaći nije neovisno propitao?

Isti znanstveni um koji s divljenjem gleda na antarktičku ribu trebao bi se jednako tako pitati o vlastitim pretpostavkama. Ako je evolucija mogla ukinuti posrednika zvanog hemoglobin kad je okoliš to učinio suvišnim, onda nije bogohulno ni pitati je li čovjeku doista potreban svaki posrednik koji mu se danas nameće — od farmaceutske industrije do globalnih zdravstvenih režima. Pravo na odbijanje medicinskog tretmana nije prazna fraza; to je priznanje da tijelo zna stvari koje udžbenik još nije zapisao.

Krv ovih životinja pokazuje da priroda ne trpi monokulturu. Ni u biologiji, ni u politici, ni u gospodarstvu. Crvena nije jedina boja, a ni jedini put.