Ministar Anušić iskoristio stranu obavještajnu mrežu da prevari Hrvate stahom od Srba?

Hrvatski ministar obrane Ivan Anušić pred Saborom je 10. studenoga 2026. ozbiljno izjavio da je Srbija nazvala svoje hipersonične projektile „Zagrepčanka” i da je to Hrvatsku „uznemirilo”. Zvuči zastrašujuće, zar ne? No postoji jedan problem. Taj naziv nije došao iz Srbije. Izmislio ga je hrvatski korisnik na društvenoj mreži X, a zatim su ga hrvatski mediji pretvorili u „srpske tabloide”, da bi na kraju ministar obrane na temelju te izmišljotine u Saboru zahtijevao povećanje vojnih izdataka.

Naš “voljeni” cenzor Faktograf je još u ožujku 2026. temeljito razotkrio ovu farsu. Bože hvala ti, što na pravedan put bar jednom izvede Faktografce.

Sve je počelo 9. ožujka kada je srpski vojni forum My City Military objavio fotografiju MiG-29 s kineskom raketom CM-400. Isti dan, hrvatski korisnik X-a pod nazivom OSINT.HR objavio je status u kojem je ustvrdio da su te rakete „navodno već dobile nadimak ‘Zagrepčanke‘”. Ta jedna jedina rečenica, bez ikakvog srpskog izvora, postala je temelj cijele priče. Jutarnji list je taj status ugradio u svoj članak, a zatim je u podnaslovu napisao „Srpski tabloidi zovu ih ‘Zagrepčanke'”. Nitko nije naveo koji točno tabloid, jer ga nije bilo.

Manipulacija “par excellence”

Anušić je tada, 10. ožujka 2026., upitan o tim raketama, odgovorio da je riječ o „ozbiljnom naoružanju” i izrazio nadu da će „ostati kod njih u skladištu”. No tada još nije tvrdio da su ih Srbi nazvali „Zagrepčankama”. Ta tvrdnja pojavila se kasnije, kada je priča već bila dovoljno „sažvakana” u medijima. Do studenoga 2026., osam mjeseci nakon što je Faktograf razotkrio podrijetlo naziva, Anušić je u Saboru govorio kao da je riječ o općepoznatoj činjenici. „Srbija je jedina europska zemlja koja ima hipersonične projektile onolikog dometa, a nazvali su ih ‘Zagrepčanka’, što nas je uznemirilo”. Ova rečenica nije samo netočna. Ona je manipulacija koja je prešla put od anonimnog korisnika X-a do sabornice.

Ono što Anušić prešućuje jest da je Hrvatska već prije ove „prijetnje” bila u procesu nabave raketnog sustava dugog dometa Chunmoo. Sam Anušić to je priznao u listopadu 2026., rekavši da je nabava trajala proteklih godinu dana i da „mi odgovor, dakle, imamo”. Drugim riječima, odluka o kupnji bila je donesena prije nego što je itko izgovorio riječ „Zagrepčanka”. Priča o srpskom nazivu poslužila je nečemu drugom. Poslužila je kao opravdanje za dodatno naoružavanje, za javnu paniku i za političku korist.

Tko stoji iza ove manipulacije?

Anušić je taj koji je iznio tvrdnju u Saboru, ali ekosustav koji ju je proizveo je širi. Hrvatski mediji su bez provjere prenijeli status s X-a i pretvorili ga u „srpske tabloide”. Vojni analitičar Marinko Ogorec je na N1 televiziji otišao i korak dalje, izjavivši da naziv „jasno i glasno ukazuje na to koji su planovi, ciljevi, smjerovi te koje su smjernice u srpskoj vanjskoj politici”. Čovjek je, dakle, iz mišljenja jednog hrvatskog korisnika X-a izveo zaključak o vanjskopolitičkim namjerama jedne države. To nije analiza. To je proricanje iz vlastite izmišljotine.

A zapadni lobiji? Oni su ovdje tiho, ali prisutno. Hrvatska je NATO članica i svaka eskalacija tenzija sa Srbijom opravdava kupovinu zapadnog oružja. Chunmoo je južnokorejski sustav, ali njegova nabava prolazi kroz NATO-ove standarde i konzultacije s partnerima. Anušić je u Saboru izričito rekao da je Hrvatska NATO članica i da je prioritet sigurnost građana. Plenković je najavio da će upozoriti NATO partnere na „takvo naoružanje”. Američki i izraelski lobiji u ovakvim situacijama ne moraju ni podići glas. Dovoljno je da hrvatski ministar sam stvori prijetnju, a onda kupi „odgovor” od zapadnih saveznika. Brisel klimne glavom jer se time jača europski stup NATO-a. Nitko ne pita je li prijetnja stvarna.

Anušić je u Saboru rekao i da ga „nije briga kako se oni ponašaju” i da ga „brine što mi radimo”. Ta rečenica, izvučena iz konteksta, zvuči gotovo razumno. No u kontekstu izmišljenog naziva za rakete, ona postaje ključna. Anušić ne brine što Srbija radi. Brine ga kako opravdati ono što Hrvatska radi. A Hrvatska radi upravo ono što je planirala i prije „Zagrepčanke”. Razlika je samo u tome što sada ima priču kojom može uplašiti javnost i ušutkati pitanja o cijeni.

Faktograf je zaključio da „nije točno da su srpski tabloidi ili mediji, kao ni srpski dužnosnici, kineske rakete CM-400 nazvali ‘rakete Zagrepčanke'”. Ta rečenica stoji u izvještaju objavljenom u ožujku 2026. Anušić je u studenome 2026. iznio suprotnu tvrdnju u Hrvatskom saboru. Jedan od njih dvojice je u krivu. Faktograf je svoju tvrdnju potkrijepio arhiviranim statusima, pretragama srpskih portala i nedostatkom bilo kakvog srpskog izvora. Anušić nije potkrijepio ništa. Samo je ponovio priču koju su hrvatski mediji mjesecima ponavljali bez provjere.

Manipulacija nije u tome što Srbija ima rakete. Srbija ih ima, i to je činjenica koju je Vučić potvrdio. Manipulacija je u tome što je hrvatski ministar obrane uzeo izmišljeni naziv, izgovorio ga kao da je srpski, i iskoristio ga za opravdanje politike koju je ionako provodio. To nije sigurnosna politika. To je marketing. A građani Hrvatske plaćaju cijenu, u kunama i u strahu.