Riječ je o elektrani na ušću rijeke Rance, smještenoj između Dinarda i Saint-Mala. Puštena je u rad 1966. godine, a svečano ju je otvorio general Charles de Gaulle. Svake godine proizvede 500 gigavatsati električne energije, što odgovara potrošnji grada veličine Rennesa. Postrojenje radi na jednostavnom principu: 24 turbine od po 10 megavata, ukupne snage 240 megavata, propuštaju vodu kroz ušće tijekom plime i oseke. Prosječno 80 posto proizvodnje ostvaruje se pri oseci.
Cijena koja ruši mit o skupoj tranziciji
Proizvodni trošak iznosi svega 0,018 eura po kilovatsatu, dok nuklearni park u Francuskoj stoji 0,0598 eura po kilovatsatu. Regulirana tarifa struje u jeftinijoj tarifi iznosi 0,1589 eura po kilovatsatu. Drugim riječima, plimna elektrana proizvodi struju gotovo devet puta jeftinije od onoga što građani plaćaju. Početno ulaganje, prilagođeno današnjim cijenama, bilo je blizu milijarde eura.
No ta brojka skriva ono što se u Hrvatskoj rijetko spominje: dugoročna infrastruktura koja koristi vlastiti, obnovljivi izvor energije isplati se bez subvencija i bez ovisnosti o uvozu. Za zemlju koja uvozi većinu energije i čija je industrija opterećena cijenama struje, ovo je pitanje koje zaslužuje ozbiljnu raspravu, a ne samo prepisivanje zelenih parola iz Bruxellesa.
Što se prešućuje: ekološki račun
Branjenje ušća promijenilo je lokalni ekosustav. Raspon plime se smanjio, prosječna razina vode porasla, a biološka raznolikost preokrenula. Nestali su neki, vratili su se drugi, manji i okretniji organizmi koji prolaze kroz turbine. Sedimenti se zadržavaju u ušću, čiji se kapacitet smanjuje oko jedan posto godišnje, a pješčane plaže zamijenile su muljevite površine.
Ipak, podaci pokazuju da se količina taloženog sedimenta od 2018. smanjila za trećinu, što znanstvenici dijelom pripisuju novom načinu upravljanja postrojenjem. To je važna lekcija: ekološki utjecaj nije nepromjenjiva kazna, nego pitanje upravljanja. Ono što se u javnosti obično pretvara u isključivu osudu ili isključivu obranu, ovdje pokazuje nijansu.
Zašto danas nitko ne gradi ovakve elektrane
Svijet ima tek jedan pravi konkurentski primjer: elektranu Sihwa Lake u Južnoj Koreji, puštenu u rad 2011. na nasipu dugom 12,5 kilometara. Projekti u Velikoj Britaniji, poput zaljeva Swansea, godinama se najavljuju, ali nijedan nije zaživio. Razlog nije tehnologija, nego otpor javnosti i uvjeti koje je gotovo nemoguće zadovoljiti: zatvoreni zaljev ili ušće, stabilno tlo, odgovarajuća dubina i velika razlika između plime i oseke. Rance ima jednu od najvećih u Europi.
Ovdje se otvara pitanje koje zagovornici zelene agende izbjegavaju: ako je plimna energija dokazano najjeftinija i najpredvidivija, zašto se o njoj ne govori u istom tonu kao o vjetroelektranama i solarnim panelima? Odgovor je vjerojatno u tome što plima ne stvara velike tržišne prilike za lance dobave i financijske špekulacije, nego zahtijeva dugoročno planiranje i javno vlasništvo. A to je upravo ono što naš uređivački kurs traži: vlastita proizvodnja, vlastita kontrola, nacionalni interes na prvom mjestu.
3 komentara
Sa razlikom plime i oseke od 45 cm jedino da zatvoriš cijeli Riječki, Kaštelkanski i Malostonski zaljev dobiješ jedva nešto prema krajevima gdje je razlika 12(!)metara. O ekološkim posljedicama takvih zahvata i uticaja na promet nije moguće niti pričati.
Iz hrvatske Wikipedie: Morske mijene:
Najveći su rasponi živih mijena: u Kanadi (Fundy Bay) 19,6 metara, u Engleskoj (Severn) 17,8 metara, u Francuskoj (Granville u Donjoj Normandiji) 16,1 metara. U Jadranskome moru ti su rasponi od 0,3 (jug) do 1,1 metar (sjever).[4]
Dakle, nije isto govoriti o elektranama na pliimu i oseku u Francuskoj, Britaniji, Kanadi i o mogućim takvim elektranama u Hrvatskoj ili na Jadranu. Razlika je i preko 20 puta u potencijalnoj energiji na koju se može računati iz jedne elektrane istovjetne dužine nasipa između istovjetnog ili površinom sličnog jezera i (otvorenog) mora.
Također na hrvatskoj Wikipedii je i članak: Elektrane na plimu i oseku
mi imamo hidrocentrale a? Misto da smo obnavljali turbin i generatore na postojecim i obnavljali distribucionu mrežu i smanjili gubitkr i uz malo znanja poigli kapacitet za 40-50% mi gradili zraomlate i fotone za koje noko nezna čemu služe ioš da smo sagradili ćaćićev plomin# ko bakup tko bi nam bija ravan ovako i daslje uvozimo 50% jedina sreča je da smo toliko sjebALI INDUSTRIJU DA JE TAKOREČ NEMA PA JE POTROŠNJA MALA JEBIGA U DAKMACIJI TURIZAM I KLIME UZIMAJU SVOJ ZUB AL TO LAO RIJEŠIŠ IZVUČEŠ UTIKAČ A?