Nakon maratonskih pregovora na Trećoj Konvenciji Ujedinjenih nacija za klimatske promjene UNFCCC- United Nations Framework Convention on Climate Change, u Kyotu je 11. decembra 1997. godine prihvaćen tzv. Kyotski protokol, kao dodatak međunarodnom sporazumu o klimatskim promjenama, kojim se predviđa smanjenje proizvodnje štetnih gasova koji izazivaju efekte stakleničke bašte i globalnog zagrijavanja.
Ovim se protokolom predviđa smanjenje emisije šest gasova koji izazivaju efekat stakleničke bašte: ugljen-dioksida, metana, azot-dioksida, fluorougljovodonika, perfluorougljovodonika i heksafluorida.
Kyotski protokol polazi od činjenice da je s gledišta globalnog zagrijavanja svejedno gdje je geografski došlo do emisije, odnosno gdje je emisija smanjena. Uspostavljen je sistem koji omogućava smanjenje emisije uz minimalne troškove, a ujedno dolazi do transfera tehnologija i financijskih sredstava u nerazvijene države gdje je primjena mjera najjeftinija
Da bi protokol stupio na snagu bilo je potrebno da ga ratifikuje najmanje 55 država i da države koje su ratifikovale protokol čine najmanje 55% zagađivača. To se dogodilo 16. februara 2005. godine kada je i Rusija ratifikovala ovaj dokument.
Od razvijenih država svijeta, Protokolu nije pristupilo nekoliko država među kojima su i Sjedinjene Američke Države. Oni koji su ostali suzdržani smatraju da je cilj moguće ostvariti bez postavljanja čvrstih brojčanih obaveza za pojedine države, razvojem i prijenosom tehnologija i da je ciljeve primjerenije iskazivati preko intenzivnosti emisije stakleničkih gasova, a to je emisija izražena po bruto domaćem proizvodu ili općenito po obimu proizvodnje. Također su bili stanovišta da svaka shema koja ne uključuje zemlje u razvoju nije dovoljno učinkovita.
U posljednjih nekoliko decenija povećane su se koncentracije štetnih gasova u atmosferi zbog korištenja fosilnih goriva u industriji i saobraćaju , što doprinosi globalnom zagrijavanju pa tako i klimatskim promjenama na zemlji.
Organizacija za zaštitu prirode Greenpeace smatra da je protokol postavio previše skromne ciljeve kojima je nemoguće ostvariti značajniji napredak u domenu zaštite životne sredine i zaustavljanju uništenja planete Zemlje.
S druge strane svjedoci smo javne rasprave o uzrocima globalnog zagrijavanja. IPPC (Međuvladin panel o klimatskim promjenama) procjenjuje da je ljudski faktor presudan uzrok globalnog zagrijavanja i da je ta vjerovatnost 90%-totna. Oponenti ove teorije tvrde da se radi o periodičnoj promijeni ekscentriteta Zemljine putanje i nagiba Zemljine osi, koju je briljantno opisao hrvatski naučnik srpskih korijena Milutin Milanković.