fbpx

Davos i „kapitalizam s ljudskim licem“

Donald Trump - Davos 2020.

Uz nezaobilazne klimatske promjene, dominantna tema ovogodišnjeg Svjetskog gospodarskog foruma u švicarskom zimovalištu Davosu je bio i “kapitalizam s ljudskim licem”.

Prije diskusije je sudionicima konferencije predočeno istraživanje provedeno na globalnoj razini koje govori kako kapitalizam čini više štete nego koristi, ali s obzirom na uzvanike nije bilo govora o promijeni sustava, već davalja ljudskog lica kapitalizmu koji je na Zapadu ušao u najviši stadij u kojem se u životu mora održavati širenjem tržišta, a to je nemoguće zbog jačanja azijskih ekonomija, Kine prije svega, ali i buđenja afričkog kontitneta. Stoga se godinama provode oštre mjere štednje, rezovi javne potrošnje i pribjegava se enormnom zaduživanju, što na kraju plaćaju obični građani, svedeni na potrošače i porezne obveznike.

Tako je provedeno istraživanje pokazalo kako većina ljudi širom svijeta vjeruje da kapitalizam u svom sadašnjem obliku čini više štete nego koristi.

Ove je godine prvi put kompanija Edelman Trust, koji je za dva desetljeća anketirao desetine tisuća ljudi o njihovom povjerenju u temeljne institucije, pokušao shvatiti kako se gleda na kapitalizam.

Autori studije su rekli da su ih ranija istraživanja, koja pokazuju porast osjećaja nejednakosti, potaknula da ispitaju da li građani sada sve više počinju sumnjati u kapitalističke demokracije Zapada.

“Odgovor je da”, rekao je David Bersoff, vodeći istraživač studije američke kompanija za komunikacije Edelman Trust.

“Ljudi se danas pitaju je li ono što danas imamo i svijet u kojem danas živimo optimalan za dobru budućnost”, rekao je Bersof.

Anketa je kontaktirala preko 34 000 ljudi u 28 zemalja, od zapadnih liberalnih demokracija poput Sjedinjenih Država i Francuske do onih zasnovanih na drugačijem modelu kao što su Kina i Rusija. 56% ispitanika se složilo da “kapitalizam kakav postoji danas donosi više štete nego koristi u svijet”.

Anketa je pokrenuta 2000. godine kako bi se istražile teorije politologa Francisca Fukuyame, koji je nakon pada komunizma izjavio „kako je liberalna kapitalistička demokracija pobijedila suparničke ideologije i taj događaj predstava “kraj povijesti”.

Taj zaključak od tada osporavaju kritičari koji ukazuju na sve, od rastućeg utjecaja Kine do širenja takozvanih „autokratskih vođa“, trgovinskog protekcionizma i pogoršanja nejednakosti zbog globalne financijske krize koja je svijet preplavila 2008.

Na nacionalnoj razini je manjak povjerenja u kapitalizam bio najveći u Tajlandu i Indiji sa 75% i 74%, a slijedi Francuska sa 69%. Većina tako misli i u drugim azijskim, europskim, zaljevskim, afričkim i latinoameričkim državama.

Samo u Australiji, Kanadi, Sjedinjenim Državama, Južnoj Koreji, Hong Kongu i Japanu se većina nije složila s tvrdnjom da kapitalizam trenutno donosi više štete nego koristi.

Istraživanje je obuhvatilo već poznati set pitanja, od zabrinutosti zbog tempa tehnološkog napretka i nesigurnosti posla, nepovjerenja prema medijima i osjećaja da nacionalne vlade nisu sposobne nositi se s današnjim izazovima.

Pa dobro koji je onda izlaz? Dati  kapitalizmu ljudsko lice je prejednostavna formulacija. Prije svega zato što ne postoji univerzalni model kapitalizma i ovaj kojeg žive zapadne liberalne demokracije se očito pokazao učinkovitim dok je kao tržište imao cijeli svijet na raspolaganju, bilo kao kolonije ili kasnije s postavljanjem marionetskih vlada i bacanjem resursima bogatih zemalja u dužničko ropstvo, a ako ni to nije funkcioniralo, pribjegavalo se vojnoj agresiji. Takav model širenja očito više nije moguć. Prije svega zbog Rusije kao vodeće vojne sile u taboru multipolarnog svijeta, te Kine kao ekonomskog lidera.

„Kapitalizam s ljudskim licem“ je zato  nejasna formula koju govornici nisu znali ni definirati i zadržali su se na tezi kako su ljudi diljem svijeta sve nezadovoljniji sve većom nejednakosti, ali im na pamet nije palo da se raspravlja o socijalizmu, na primjer, čak ni onom reakcionarnom, kao što  su sitnoburžoaski ili kršćanski socijalizam, koji je formuliran kao protuteža Prvoj internacionali tijekom XIX stoljeća, posebno nakon 1848. zbog straha od mogućih revolucija.

No, jesu li kapitalisti mali i srednji poduzetnici i mogu li se oni smatrati izrabljivačima poput vlasnika multinacionalnih korporacija, a da ne govorimo vladara Wall Streeta i London Citya, koji zgrću enormno bogatstvo upravljajući financijskim instrumentima na burzi, što je eufemizam za najvećim dijelom kriminalne aktivnosti o kojima često ovise sudbine milijuna ljudi.

Upravo ti kapitalisti, mali broj pripadnika poduzetničke i financijske elite, a većina ih je bila prisutna u Davosu, ne mogu biti rješenje problema i ne mogu , jer oni  po inerciji vjeruju da malo gospodarstvo nije potrebno, jer je parazitno i neučinkovito. Ako pažljivije poslušamo njihove tvrdnje, oni se slažu s onima kao što je bio Pol Pot, koji je učenje Marxa i Engelsa shvatio toliko „doslovno“ da je ukinuo privatno vlasništvo. No, Pol Pot je ukinuo i novac i banke, a cijeli Davos bi, da se njega može pitati, sigurno dao strijeljati.

No vratimo se problemu koji navodno muči elitu iz Davosa.

Kao što je u poljoprivredi davno proveden proces pauperizacije seljaka, koji su na kraju zemlju prodali velikim korporacijama, sada se isto govori za male i srednje poduzetnike, iako ne tako otvoreno. Mali dio tih poduzetnika se čak potiče subvencijama, ali samo kako bi se očuvao privid funkcionalnog društva, dok među elitom zapravo vlada uvjerenje da su male i srednje tvrtke nepotrebna grana ekonomije i legalni zaštitni znak za prevarante.

I takav stav ima pravo na postojanje, međutim, vrijedi zapamtiti da mala poduzeća mogu biti vrlo različita i da su koristi od njih puno veće od štete, da ne govorimo o šteti koju čine multinacionalne korporacije.

Ne tako davno, do kraja osamdesetih, pa čak i devedesetih godina zbog rata, živjeli smo u novonastalim zemljama u kojima praktično nije bilo malih poslova, ili ih barem nije bilo dovoljno. A mali i sitni poduzetnici su potrebni svakoj normalnoj ekonomiji i državi.

Ovdje bi mogli suziti vidokrug i fokusirati se na zemlje nastale na razvalinama Jugoslavije, koja je na vrhuncu bila primjer učinkovitog državnog kapitalizma s djelomično uvedenim društvenim vlasništvom. I onda smo prešli u kapitalizam, a jedan od glavnih problema kapitalizma je visoka produktivnost rada. Međutim, ono što su neke zemlje razumjele, uzmimo za primjer Češku i Rusku Federaciju, ali tek poslije Jeljcina ili Kinu s poznatom izrekom  Deng Xiaopinga, koji je rekao „kako nije važno je li mačka bijela ili crna, važno je da lovi miševe, čime je otvorio put privatnom poduzetništvu, iako pod strogim nadzorom Komunističke partije i središnje države, dakle, ono što su mnogi razumjeli, mi nismo, iako bi točnije bilo da nam nametnute okolnosti nisu dozvolile da se bavimo ekonomskim temama.

No, uzmimo primjer u kojem je poduzetnik, koji nije iz tabora malog i srednjeg poduzetništva, kupio nekada „društvenu“ peradarsku farmu. Ispostavilo se da moderna oprema može smanjiti broj radnika za 100 puta, sa 5000 na 50 ljudi. Postoji dvije opcije, ili je ulagač jednostavno postupio kako se radi u uvjetima tržišne ekonomije i divljeg kapitalizma i gotovo svi su završili na cesti, ili su lokalne su vlasti tražila da stvori radna mjesta za dio otpuštenih. U drugom slučaju se u pravilu događa da se „izmisle2 radna mjesta za oko 500 ljudi, ali je preostalih 4500 ljudi još uvijek ostalo bez posla.

Budući da se produktivnost rada u cijeloj zemlji naglo povećala, dolazi do neugodne situacije u kojoj nastaje manjak visokokvalificiranog osoblja i pretjerano velik broj slabo kvalificiranih radnika.

Da nije bilo malih i srednjih poduzeća, ta bi se „pogreška“, koja je srž neoliberalnog predatorskog kapitalizma,  pretvorila u pravu katastrofu. Upravo asu mala i srednja poduzeća, tamo gdje su vlasti bile mudre da to uvide, bila stup razvoja, iako su po definiciji i ona „kapitalistička“.

U našem slučaju „peradarske farme“ i političke klase koja je stvorila dobar zakonodavni okvir, mala i srednja poduzeća su stvorila toliko radnih mjesta za menadžere, prodavače, konobare i ostale, da ima još dosta posla, pogotovo u usporedbi s drugim zemljama i drugim vremenima.

Dakle, pitanje koje je postavila tvrtka Edelman Trust je bilo trik pitanje, koje je tražilo crno-bijeli stav o kapitalizmu, koji po svojoj prirodi jeste izrabljivački i prema teoriji o višku vrijednosti je čak lako izračunati koliko gazda dobiva od eksploatacije radnika, ali se zanemaruju važni detalji, kao što je naša priča o ulaganju u veliku „peradarsku farmu“, a moglo je bili i brodogradilište ili petrokemijski koncern s desetke tisuća zaposlenih, koja dokazuje da „primitivni“ kapitalizam, gotovo na razini srednjovjekovnih cehova, učinkovito popunjava praznine tamo gdje država ili društvo, ako baš hoćete, nema volje ni interesa za ekonomskim aktivnostima, a govorimo o tercijarnom sektoru bez kojeg nema kvalitetnih usluga.

U vrijeme kada je autor ovih redaka išao u školu, na listi ekonomskih djelatnosti nije bilo kvartarnih djelatnosti, odnosno ona su se plaćala iz doprinosa i državnog proračuna i tu privatni kapital nije imao što tražiti, Kako vidim, po novoj definiciji postoje takozvane „kvartarne djelatnosti“, koje su roba na tržištu, među kojima su i obrazovanje, znanost, zdravstvo i kultura. Prema mom skromnom mišljenju kao laika, „gospoda“ u Davosu su jednostavno mogli reći da će se naglasak dati na malim i srednjim poduzećima, a javne usluge kao što su obrazovanje, znanost, zdravstvo i kultura će biti plaćane iz proračuna kojeg će u najvećoj mjeri puniti poznata imena s lista koje sastavlja Forbes i eto „kapitalizma s ljudskim licem“, bez potrebe za revolucijom i jurišima s bajunetama na Zimski dvorac. Naravno, elite se nikada neće odreći nijednog centa i sve priče o traženju načina da kapitalizam, ovaj predatorski i neoliberalni, dobije ljudsko lice su bajke za malu djecu.

Priroda čovjeka

Mnogi koji nisu čitali Marxa i Engelsa često kritiziraju nešto u što uopće nisu upućeni. Iako je ideja o pravednom društvu kojeg su zamišljala ova dvojica mislioca plemenita, ona je manjkava zato što se fokusirala isključivo na ekonomiju i zanemarila je širu sliku stvarnosti i čovjeka u njoj. Osim toga, Marx i Engels su krenuli od pretpostavke da je čovjek po prirodi dobar, ali su ga uvjeti u kojima je prisiljen živjeti učinili životinjom, spremnom na sve zbog bogaćenja i kako bi se popeo na društvenoj ljestvici. Ali baš kao što je pogrešno tvrditi da je čovjek čovjeku vuk, uvijek i u svim okolnostima, jednako je pogrešno reći da je dovoljno promijeniti neljudske uvijete i da će se čovjek vratiti svojoj prirodi, a on je po prirodi dobar, društven i spreman na rad za opće dobro. Ova je tvrdnja prilično pojednostavljena, ali u glavnim crtama bi to bila misao vodilja Marxa i Engelsa dok su pisali svoje remek djelo “Kapital“ koje objašnjava i teoriju viška vrijednosti, potom teoriju otuđenja ili alijenacije i još mnogo toga.

Ali postoji ogroman broj klasa koje su apsolutno nezainteresirane za bilo koji posao velikih razmjera. Jedan od najboljih primjera je argentinska tvornica pločica FaSinPat, bivša kompanija Zanon, koju je gazda napustio i otišao, a radnici su ostali na ulici. Da ne duljimo, radnici su provalili ogradu i zauzeli tvornicu i strojeve i krenuli s proizvodnjom. Borili su se za sirovine, na sudovima oko vlasništva i za tržište i dobili su bitku. Na kraju je tvornica postala vlasništvo radnika i posluje i danas. Međutim, djeca ljudi koji su se borili za pravo nad tvornicom su  sve manje zainteresirani da njome upravljaju i počinju negodovati „kako bi bilo najbolje da je netko otkupi, da je vode gazde i menadžeri kojima je to uža specijalnosti“, itd. Ne svi, ali dobar dio mladih koji su dobili siguran posao, ali moraju donositi i odluke o poslovanju tvornice. Ovoje tipični primjer da nisu svi za sve, ali i da ne može sve poslove jamčiti država ili lokalna samouprava, a posebno ne veliki poslodavci.

Uzmimo za primjer veterinarske ambulante, pravno savjetovalište, autoservise, male privatne tvrtke za obnovu stana i brojna druga zanimanja koja nam jamče mala poduzeća i zamislite život bez njih. Zamislite kad bi postojala samo jedna veterinarska ambulanta za grad veličine Zagreba, gdje ima sigurno stotinjak tisuća mačaka i pasa, da ne spominjemo druge kućne ljubimce. U takvim bi situacijama vlasnici većine životinja mogla samo sanjati kvalificiranu pomoć.

Danas uglavnom možete dobiti bilo koji proizvod ili uslugu, brzo i po povoljnim cijenama, ali samo ako su razvijena  mala i srednja poduzeća, što znači da postoje djelatnosti koje su po definiciji kapitalističke, ali tako najbolje funkcioniraju. Kolektivizacija takvih poslovnih aktivnosti se pokazala pogubnom praksom, što ne treba dodatno elaborirati.

Što kada se malo poduzetništvo pretvori u veliki biznis?

Govoreći o kapitalizmu, on je pružio mogućnosti mnogim poznatim tvrtkama da postanu divovi, a počele su doslovno u garaži. Ford, SAP, Microsoft, Dell, Google, Apple, 1C, Teremok i mnoge druge, sve su nekad imale vrlo male aktivnosti i tržišta, a potom su prerasle u velike koncerne.

Da tvorci ovih tvrtki nisu imali priliku pokrenuti posao samostalno, najvjerojatnije uopće ne bi ni započeli i ostali bi unajmljeni radnici. Ekonomija bi rasla sporije, ali bi se i tehnologija razvijala sporije.

Naravno, netko će spomenuti Huawei u Kini, ali Kina je poseban slučaj i primjer zemlje gdje država i Komunistička partija jamče takvo okruženje, vjerojatno ne svakome, već ljudima kao što je Ren Zhengfei, bivši časnik i vojni inženjer Narodno-oslobodilačke armije Kine. Na drugoj strani imamo vizionare kao što je bio Steve Jobs ili po mnogima šarlatane kao Elon Musk, čija se kompanija održava u životu samo zahvaljujući novcem iz državnog proračuna. Dakle ni ovdje nije sve crno-bijelo i ima tisuću nijansi koje su „za“ i „protiv“ kapitalizma, iako bi bilo prikladnije govoriti o kapitalizmima u množini.

Smanjivanje društvene napetosti

Zahvaljujući malim poduzećima, ljudi sada imaju priliku raditi ono što žele i onako kako oni smatraju da je najbolje. Nesretni poslovođa, premještajući mrzovoljno papire s jednog mjesta na drugo, za trenutak može postati sretan fotograf koji odmara od travnja do studenog. Naravno, to ne mogu svi, već oni s talentom.

Ogroman broj aktivnih radnih ljudi koji bi na drugi način bili nezadovoljni životom i bili bi skloni podržavati bilo kakve prosvjede, čak i one reakcionarne, samo da se nešto promijeni, čak i na gore, sada se upuštaju u posao i svoju energiju prazne u korisne, ili barem bezopasne, kanale za društvo.

Socijalna dizala

U idealnim uvjetima, odnosno u zemljama s dobrim zakonodavnim okvirima, mala i srednja poduzeća su najjednostavniji put do uspjeha. Ako u politici ili znanosti karijeru treba graditi desetljećima, uz vrlo skromne šanse za uspjeh, gotovo svaka osoba koja je spremna raditi i studirati u poslu može postići prosječan uspjeh.

Naravno, kada mala tvrtka postane srednja, tada su i pravila igre nešto drugačija, ali čak je i vlasnik malog poduzeća na društvenoj ljestvici znatno iznad prosječnog zaposlenog građanina. Mala poduzeća su idealna za prelazak iz ispodprosječne u iznadprosječnu razinu, ali opet, ponavljam, samo u zemljama u kojima se znaju pravila igre.

Poslovni čovjek je osobno odgovoran za svoje odluke, riskira vlastiti novac, određuje svoju budućnost i trebao bi imati ima veliko iskustvo u upravljanju ljudima i projektima. To prosječnog malog i srednjeg poduzetnika čini odraslim i odgovornim članom društva.

Naravno, čak i među njima ima puno infantilnih budala koji ne razumiju da njihov posao postoji isključivo zahvaljujući državi i društvu. Njihov postotak varira od zemlje do zemlje i čini se da je najveći tamo gdje se vlasti hvale s najnaprednijom liberalnom demokracijom i mogućnostima poslovanja. Da nije tako, zašto bi najnezadovoljniji kapitalizmom bili na Tajlandu ili Francuskoj. Za Indiju znamo zašto je to tako, dok Rusi i Kinezi „kapitalizam“, iako ga i sami žive, povezuju s liberalnim Zapadom.

Da pokušam zaključiti, napominjem da su s gledišta vlasti bilo koje zemlje mala i srednja poduzeća potrebna za stvaranje radnih mjesta i smanjenje socijalne napetosti u društvu. Iz tih razloga vlasti u europskim zemljama čak i podržavaju mala i srednja poduzeća, ali samo do granice gdje ne štete krupnom kapitalu.

Nažalost, u nas je taj prag još niži, jer postoji uvozni lobi koji koči razvoj produktivnih poduzeća, jer je lakše i profitabilnije kupiti gotov proizvod i preprodati ga na tržištu. Vjerojatno je zbog toga ogorčenost ovakvom vrstom kapitalizma još veća, ali se potencijalna pobuna uspješno kanalizira u mračne vode špiljskog nacionalizma i često besmislene priče o „slavnoj prošlosti“ nacije u koje je dio „akadamske zajednice“ baš za „nas“ otkrio da smo na Zemlji bili prije ameba.

Takve mase će podržavati čak i loše vlasti i zatvarati oči pred činjenicom da mali i srednji poduzetnici, koji bi uz realni sektor i javne usluge kakve smo nekoć poznavali trebali biti stup društva, plaćaju neproporcionalno velike poreze u državnu riznicu.

Na forumima se često čuje da su neke zemlje do uspjeha došle zahvaljujući idejama Karla Marxa. Međutim, čak bi i Marx priznao da takvih zemalja nije bilo i da su svi pokušaji izgradnje komunizma u XX stoljeću propali.

Zapadna ljevica će na takve tvrdnje zlonamjerno gunđati, a neki će reći kakoje sve u redu, jer ni kapitalizam nije izgrađen odmah, te ako nije djelovao u prvom pokušaju, radit će u drugom.

Argumenti ove retorike svuče razumno, ali ipak budimo oprezni. Naime, kapitalizam je prvo zaživio u Nizozemskoj i s buržoaskom revolucijom XVI stoljeća. Ali tamo su se 40 godina međusobno klali samo feudalci. Zatim imamo Englesku u godinama od 1640. do 1660. Tamo su se 20 godina klali čuvari feudalizma i nositelji ideja slobodnog tržišta ili kapitalizma. Tada dolazi Francuska i 1789. godine, gdje previranja puna krvi traju sve do Pariške komune iz 1871. godine. Sve te godine se Francuska neprestano borila, iznutra ili izvana, nekoliko puta mijenjajući režim sa slobodnog tržišta ili vraćajući vlast  plemićima. Potom imamo građanske revolucije koje su 1848. godine zapalile cijelu Europu. Na kraju se feudalizam konačno raspao početkom XX stoljeća, ali kapitalizam svejedno nije uspostavljen na cijeloj planeti. Naime, još uvijek imamo zemlje u kojima kao da smo se vratili u Srednji vijek i feudalizam s dinastijama i apsolutizmom, a primjer su zaljevske monarhije.

Gotovo 400 godina od kad se kapitalizam pojavio na planeti, još uvijek nije prodro u sve njene kutke. Tijekom tog povijesnog razdoblja se ponekad pojavio, a zatim urušio, da bi se kasnije ponovo pojavio. Tako da je bespredmetno govoriti i o kapitalizmu „koji je na globalnoj razini zavladao sredinom XIX stoljeća“.

Ali tvrditi da je socijalizam zaživio u punom obliku tijekom XX stoljeća, a onda se urušio, ali će se opet pojaviti i konačno ostvariti na globalnoj razini je jednako glupo kao reći da je kapitalizam pobijedio feudalizam na cijeloj planeti. Dakle, tvrditi da će nešto kasnije funkcionirati, čak i ako nije funkcioniralo prvi put, je glupost, ali glupost koja proizlazi iz nerazumijevanja stvarnosti da su danas pojmovi kapitalizam i socijalizam gotovo arhaični.

Tako bi se moglo reći da je kapitalizam prirodno stanje stvari, jer je ljudska priroda takva da je uvijek bilo i bit će onih koji izrabljuju i oni koje se izrabljuje. Ali jednako tako postoji i rad i osjećaj društvene odgovornosti, a ubrzani napredak traje od kad su se pojavili zanati, proizvodnja, trgovina, novac i gradovi. Iako bi se moglo reći da čim su ljudi počeli proizvoditi, trgovati i štedjeti, kapitalizam je postao ekonomski sustav, treba priznati i da su vlasnici kapitala počeli igrati posebnu ulogu u upravljanju.  Oni su uzeli mjesto vojnoj aristokraciji ili kao važan dodatak njoj i tako je kapitalizam ušao u politiku.

Drevne grčke demokracije i srednjovjekovne talijanske republike poput Venecije ili Genove bile su prilično kapitalistička uređenja, ekonomski i politički. Spomenimo i ropstvo, koje je u većini drevnih društava imalo sporednu ulogu u usporedbi sa slobodnom radnom snagom. Gradovi-države koje su međusobno trgovale razlikovale su se od modernog kapitalizma uglavnom po niskom stupnju tehnologije i društvenoj klasi, što je neizbježno za okruženje u kojem su postojale.

Revolucije u Nizozemskoj, Engleskoj i Francuskoj bile su prije svega republikanske. Prve dvije se u tim zemljama uopće ne nazivaju revolucijama. Za Nizozemsku je to bio rat za neovisnost, a za Englesku građanski rat.

Trgovački gradovi izgradili su lokalni kapitalizam i najprije su nastojali uspostaviti samoupravu, a potom i republikanski sustav. Međutim, razina urbanizacije u većini zemalja je zbog lošeg tehnološkog razvoja bila niska, dok je na selu vladala vojna aristokracija koja je bila okosnica većine država. Stoga bi se velike republike i punopravni nacionalni kapitalizmi mogli pojaviti tek kad se razvije tehnologija i nagomila kritična masa gradskog stanovništva. Zapravo, “buržoaziju” su u početku činili samo gradski stanovnici, a buržoaske republike su bile “republike urbanih stanovnika”.

Zbog toga treba istaknuti da komunizma dosada u svijetu nije ni bilo, a komunistički projekti u Sovjetskom Savezu, Kini i drugim socijalističkim zemljama su zapravo bili samo privremena „osveta“ sela protiv grada. Glavna snaga tih revolucija bila je u seljacima i gradskim radnicima prve generacije, dojučerašnjem ruralnom stanovništvu. Tkogod je bolje proučio djela Marxa i Engelsa, zna da to nisu bile zemlje pogodne za revoluciju i to je bio skok iz feudalizma i realni socijalizam, što je bio šok za stanovništvo.

Ali te su revolucije bile očekivane, jer ne stanovništvo, baš kao i prema najnovijoj anketi, ogromnom većinom bilo nezadovoljno zbog rasta nejednakosti. Tako su revolucionari koji su predvodili komunisti stvorili društvo u kojem su revolucionarne vođe postale svojevrsna kopija bivše vojne aristokracije sa sela.

Komunisti su po preuzimanju vlasti izgradili strogo hijerarhijske militarizirane države i one su bile učinkovite jer se naglasak dao na kolektivitet, red, rad i disciplinu, baš kao u vojsci. Napredovale su i u ekonomskom smislu. Provedena je urbanizacija, elektrifikacija i industrijalizacija područja koja su nekada bila udaljene zabiti gdje je najveća ekonomska aktivnosti bila primitivna poljoprivreda. Ali je napredak nastavio rasti brzim tempom i napokon je dosegao kritičnu razinu na kojoj je postalo jasno da dogma, tada marksistička, sa svojim pokušajima likvidacije privatnog vlasništva i poduzetništva dovodi do mnogih problema i zaostajanja u životnom standardu. Na kraju su se komunisti u Kini i Sovjetskom Savezu jednostavno uputili u izgradnju kapitalizma, iako svojih kapitalizama, koji je u Kini očuvao partijsku hijerarhiju, ograničavajući se na ekonomske reforme.

To je cijela priča. Kada elite govore o „kapitalizmu s ljudskim licem“, oni ne misle na povratak marksističkog socijalizma, posebno ne sovjetskog, ali to svijetu nije ni potrebno. Ono što je potrebno je da oslobode prostoru  da se „kapitalizam s ljudskim licem“, kojeg spominju, sam ostvari, a onda bi po prirodi stvari povijest tekla u smjeru socijalističkog ili socijalno pravednog društva, koristite termin koji želite.

To znači da duh komunizma sigurno ne počiva u mauzoleju i probudit će se možda tamo gdje najmanje očekujemo.  Sjedinjene Države, na primjer, obećavaju da će nam u narednim godinama pokazati šarenu predstavu, bilo u slučaju pobjede Donalda Trumpa na izborima ili u slučaju njegovog reizbora. Danas utvrda kapitalizma, ali njegove najgore neoliberalne verzije, ima najveći revolucionarni potencijal. Ipak, bilo bi bolje za sve da se onih „1 %“, koji su se okupili kako bi otkrili toplu vodu u  Davosu, odreknu dijela svog bogatstva, osiguraju uvjete za malo i srednje poduzetništvo, da se javne usluge kao što su obrazovanje, zdravstvo, znanost i kultura plaćaju iz proračuna i da to prestane biti „tržišna roba“, te da se izgrade istinski demokratske institucije, jer će se samo tako izbjeći nove revolucije, jer ćemo samo tako izbjeći ponavljanja tužnih događaja koje smo u posljednjih 100 godina previše puta vidjeli.

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
35 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments

POVEZANE VIJESTI

Nije pronađen nijedan rezultat.

Izbornik