Davos i „kapitalizam s ljudskim licem“

Donald Trump - Davos 2020.

Uz nezaobilazne klimatske promjene, dominantna tema ovogodišnjeg Svjetskog gospodarskog foruma u švicarskom zimovalištu Davosu je bio i “kapitalizam s ljudskim licem”.

Prije diskusije je sudionicima konferencije predočeno istraživanje provedeno na globalnoj razini koje govori kako kapitalizam čini više štete nego koristi, ali s obzirom na uzvanike nije bilo govora o promijeni sustava, već davalja ljudskog lica kapitalizmu koji je na Zapadu ušao u najviši stadij u kojem se u životu mora održavati širenjem tržišta, a to je nemoguće zbog jačanja azijskih ekonomija, Kine prije svega, ali i buđenja afričkog kontitneta. Stoga se godinama provode oštre mjere štednje, rezovi javne potrošnje i pribjegava se enormnom zaduživanju, što na kraju plaćaju obični građani, svedeni na potrošače i porezne obveznike.

Tako je provedeno istraživanje pokazalo kako većina ljudi širom svijeta vjeruje da kapitalizam u svom sadašnjem obliku čini više štete nego koristi.

Ove je godine prvi put kompanija Edelman Trust, koji je za dva desetljeća anketirao desetine tisuća ljudi o njihovom povjerenju u temeljne institucije, pokušao shvatiti kako se gleda na kapitalizam.

Autori studije su rekli da su ih ranija istraživanja, koja pokazuju porast osjećaja nejednakosti, potaknula da ispitaju da li građani sada sve više počinju sumnjati u kapitalističke demokracije Zapada.

“Odgovor je da”, rekao je David Bersoff, vodeći istraživač studije američke kompanija za komunikacije Edelman Trust.

“Ljudi se danas pitaju je li ono što danas imamo i svijet u kojem danas živimo optimalan za dobru budućnost”, rekao je Bersof.

Anketa je kontaktirala preko 34 000 ljudi u 28 zemalja, od zapadnih liberalnih demokracija poput Sjedinjenih Država i Francuske do onih zasnovanih na drugačijem modelu kao što su Kina i Rusija. 56% ispitanika se složilo da “kapitalizam kakav postoji danas donosi više štete nego koristi u svijet”.

Anketa je pokrenuta 2000. godine kako bi se istražile teorije politologa Francisca Fukuyame, koji je nakon pada komunizma izjavio „kako je liberalna kapitalistička demokracija pobijedila suparničke ideologije i taj događaj predstava “kraj povijesti”.

Taj zaključak od tada osporavaju kritičari koji ukazuju na sve, od rastućeg utjecaja Kine do širenja takozvanih „autokratskih vođa“, trgovinskog protekcionizma i pogoršanja nejednakosti zbog globalne financijske krize koja je svijet preplavila 2008.

Na nacionalnoj razini je manjak povjerenja u kapitalizam bio najveći u Tajlandu i Indiji sa 75% i 74%, a slijedi Francuska sa 69%. Većina tako misli i u drugim azijskim, europskim, zaljevskim, afričkim i latinoameričkim državama.

Samo u Australiji, Kanadi, Sjedinjenim Državama, Južnoj Koreji, Hong Kongu i Japanu se većina nije složila s tvrdnjom da kapitalizam trenutno donosi više štete nego koristi.

Istraživanje je obuhvatilo već poznati set pitanja, od zabrinutosti zbog tempa tehnološkog napretka i nesigurnosti posla, nepovjerenja prema medijima i osjećaja da nacionalne vlade nisu sposobne nositi se s današnjim izazovima.

Pa dobro koji je onda izlaz? Dati  kapitalizmu ljudsko lice je prejednostavna formulacija. Prije svega zato što ne postoji univerzalni model kapitalizma i ovaj kojeg žive zapadne liberalne demokracije se očito pokazao učinkovitim dok je kao tržište imao cijeli svijet na raspolaganju, bilo kao kolonije ili kasnije s postavljanjem marionetskih vlada i bacanjem resursima bogatih zemalja u dužničko ropstvo, a ako ni to nije funkcioniralo, pribjegavalo se vojnoj agresiji. Takav model širenja očito više nije moguć. Prije svega zbog Rusije kao vodeće vojne sile u taboru multipolarnog svijeta, te Kine kao ekonomskog lidera.

„Kapitalizam s ljudskim licem“ je zato  nejasna formula koju govornici nisu znali ni definirati i zadržali su se na tezi kako su ljudi diljem svijeta sve nezadovoljniji sve većom nejednakosti, ali im na pamet nije palo da se raspravlja o socijalizmu, na primjer, čak ni onom reakcionarnom, kao što  su sitnoburžoaski ili kršćanski socijalizam, koji je formuliran kao protuteža Prvoj internacionali tijekom XIX stoljeća, posebno nakon 1848. zbog straha od mogućih revolucija.

No, jesu li kapitalisti mali i srednji poduzetnici i mogu li se oni smatrati izrabljivačima poput vlasnika multinacionalnih korporacija, a da ne govorimo vladara Wall Streeta i London Citya, koji zgrću enormno bogatstvo upravljajući financijskim instrumentima na burzi, što je eufemizam za najvećim dijelom kriminalne aktivnosti o kojima često ovise sudbine milijuna ljudi.

Upravo ti kapitalisti, mali broj pripadnika poduzetničke i financijske elite, a većina ih je bila prisutna u Davosu, ne mogu biti rješenje problema i ne mogu , jer oni  po inerciji vjeruju da malo gospodarstvo nije potrebno, jer je parazitno i neučinkovito. Ako pažljivije poslušamo njihove tvrdnje, oni se slažu s onima kao što je bio Pol Pot, koji je učenje Marxa i Engelsa shvatio toliko „doslovno“ da je ukinuo privatno vlasništvo. No, Pol Pot je ukinuo i novac i banke, a cijeli Davos bi, da se njega može pitati, sigurno dao strijeljati.

No vratimo se problemu koji navodno muči elitu iz Davosa.

Kao što je u poljoprivredi davno proveden proces pauperizacije seljaka, koji su na kraju zemlju prodali velikim korporacijama, sada se isto govori za male i srednje poduzetnike, iako ne tako otvoreno. Mali dio tih poduzetnika se čak potiče subvencijama, ali samo kako bi se očuvao privid funkcionalnog društva, dok među elitom zapravo vlada uvjerenje da su male i srednje tvrtke nepotrebna grana ekonomije i legalni zaštitni znak za prevarante.

I takav stav ima pravo na postojanje, međutim, vrijedi zapamtiti da mala poduzeća mogu biti vrlo različita i da su koristi od njih puno veće od štete, da ne govorimo o šteti koju čine multinacionalne korporacije.

Ne tako davno, do kraja osamdesetih, pa čak i devedesetih godina zbog rata, živjeli smo u novonastalim zemljama u kojima praktično nije bilo malih poslova, ili ih barem nije bilo dovoljno. A mali i sitni poduzetnici su potrebni svakoj normalnoj ekonomiji i državi.

Ovdje bi mogli suziti vidokrug i fokusirati se na zemlje nastale na razvalinama Jugoslavije, koja je na vrhuncu bila primjer učinkovitog državnog kapitalizma s djelomično uvedenim društvenim vlasništvom. I onda smo prešli u kapitalizam, a jedan od glavnih problema kapitalizma je visoka produktivnost rada. Međutim, ono što su neke zemlje razumjele, uzmimo za primjer Češku i Rusku Federaciju, ali tek poslije Jeljcina ili Kinu s poznatom izrekom  Deng Xiaopinga, koji je rekao „kako nije važno je li mačka bijela ili crna, važno je da lovi miševe, čime je otvorio put privatnom poduzetništvu, iako pod strogim nadzorom Komunističke partije i središnje države, dakle, ono što su mnogi razumjeli, mi nismo, iako bi točnije bilo da nam nametnute okolnosti nisu dozvolile da se bavimo ekonomskim temama.

No, uzmimo primjer u kojem je poduzetnik, koji nije iz tabora malog i srednjeg poduzetništva, kupio nekada „društvenu“ peradarsku farmu. Ispostavilo se da moderna oprema može smanjiti broj radnika za 100 puta, sa 5000 na 50 ljudi. Postoji dvije opcije, ili je ulagač jednostavno postupio kako se radi u uvjetima tržišne ekonomije i divljeg kapitalizma i gotovo svi su završili na cesti, ili su lokalne su vlasti tražila da stvori radna mjesta za dio otpuštenih. U drugom slučaju se u pravilu događa da se „izmisle2 radna mjesta za oko 500 ljudi, ali je preostalih 4500 ljudi još uvijek ostalo bez posla.

Budući da se produktivnost rada u cijeloj zemlji naglo povećala, dolazi do neugodne situacije u kojoj nastaje manjak visokokvalificiranog osoblja i pretjerano velik broj slabo kvalificiranih radnika.

Da nije bilo malih i srednjih poduzeća, ta bi se „pogreška“, koja je srž neoliberalnog predatorskog kapitalizma,  pretvorila u pravu katastrofu. Upravo asu mala i srednja poduzeća, tamo gdje su vlasti bile mudre da to uvide, bila stup razvoja, iako su po definiciji i ona „kapitalistička“.

U našem slučaju „peradarske farme“ i političke klase koja je stvorila dobar zakonodavni okvir, mala i srednja poduzeća su stvorila toliko radnih mjesta za menadžere, prodavače, konobare i ostale, da ima još dosta posla, pogotovo u usporedbi s drugim zemljama i drugim vremenima.

Dakle, pitanje koje je postavila tvrtka Edelman Trust je bilo trik pitanje, koje je tražilo crno-bijeli stav o kapitalizmu, koji po svojoj prirodi jeste izrabljivački i prema teoriji o višku vrijednosti je čak lako izračunati koliko gazda dobiva od eksploatacije radnika, ali se zanemaruju važni detalji, kao što je naša priča o ulaganju u veliku „peradarsku farmu“, a moglo je bili i brodogradilište ili petrokemijski koncern s desetke tisuća zaposlenih, koja dokazuje da „primitivni“ kapitalizam, gotovo na razini srednjovjekovnih cehova, učinkovito popunjava praznine tamo gdje država ili društvo, ako baš hoćete, nema volje ni interesa za ekonomskim aktivnostima, a govorimo o tercijarnom sektoru bez kojeg nema kvalitetnih usluga.

U vrijeme kada je autor ovih redaka išao u školu, na listi ekonomskih djelatnosti nije bilo kvartarnih djelatnosti, odnosno ona su se plaćala iz doprinosa i državnog proračuna i tu privatni kapital nije imao što tražiti, Kako vidim, po novoj definiciji postoje takozvane „kvartarne djelatnosti“, koje su roba na tržištu, među kojima su i obrazovanje, znanost, zdravstvo i kultura. Prema mom skromnom mišljenju kao laika, „gospoda“ u Davosu su jednostavno mogli reći da će se naglasak dati na malim i srednjim poduzećima, a javne usluge kao što su obrazovanje, znanost, zdravstvo i kultura će biti plaćane iz proračuna kojeg će u najvećoj mjeri puniti poznata imena s lista koje sastavlja Forbes i eto „kapitalizma s ljudskim licem“, bez potrebe za revolucijom i jurišima s bajunetama na Zimski dvorac. Naravno, elite se nikada neće odreći nijednog centa i sve priče o traženju načina da kapitalizam, ovaj predatorski i neoliberalni, dobije ljudsko lice su bajke za malu djecu.

Priroda čovjeka

Mnogi koji nisu čitali Marxa i Engelsa često kritiziraju nešto u što uopće nisu upućeni. Iako je ideja o pravednom društvu kojeg su zamišljala ova dvojica mislioca plemenita, ona je manjkava zato što se fokusirala isključivo na ekonomiju i zanemarila je širu sliku stvarnosti i čovjeka u njoj. Osim toga, Marx i Engels su krenuli od pretpostavke da je čovjek po prirodi dobar, ali su ga uvjeti u kojima je prisiljen živjeti učinili životinjom, spremnom na sve zbog bogaćenja i kako bi se popeo na društvenoj ljestvici. Ali baš kao što je pogrešno tvrditi da je čovjek čovjeku vuk, uvijek i u svim okolnostima, jednako je pogrešno reći da je dovoljno promijeniti neljudske uvijete i da će se čovjek vratiti svojoj prirodi, a on je po prirodi dobar, društven i spreman na rad za opće dobro. Ova je tvrdnja prilično pojednostavljena, ali u glavnim crtama bi to bila misao vodilja Marxa i Engelsa dok su pisali svoje remek djelo “Kapital“ koje objašnjava i teoriju viška vrijednosti, potom teoriju otuđenja ili alijenacije i još mnogo toga.

Ali postoji ogroman broj klasa koje su apsolutno nezainteresirane za bilo koji posao velikih razmjera. Jedan od najboljih primjera je argentinska tvornica pločica FaSinPat, bivša kompanija Zanon, koju je gazda napustio i otišao, a radnici su ostali na ulici. Da ne duljimo, radnici su provalili ogradu i zauzeli tvornicu i strojeve i krenuli s proizvodnjom. Borili su se za sirovine, na sudovima oko vlasništva i za tržište i dobili su bitku. Na kraju je tvornica postala vlasništvo radnika i posluje i danas. Međutim, djeca ljudi koji su se borili za pravo nad tvornicom su  sve manje zainteresirani da njome upravljaju i počinju negodovati „kako bi bilo najbolje da je netko otkupi, da je vode gazde i menadžeri kojima je to uža specijalnosti“, itd. Ne svi, ali dobar dio mladih koji su dobili siguran posao, ali moraju donositi i odluke o poslovanju tvornice. Ovoje tipični primjer da nisu svi za sve, ali i da ne može sve poslove jamčiti država ili lokalna samouprava, a posebno ne veliki poslodavci.

Uzmimo za primjer veterinarske ambulante, pravno savjetovalište, autoservise, male privatne tvrtke za obnovu stana i brojna druga zanimanja koja nam jamče mala poduzeća i zamislite život bez njih. Zamislite kad bi postojala samo jedna veterinarska ambulanta za grad veličine Zagreba, gdje ima sigurno stotinjak tisuća mačaka i pasa, da ne spominjemo druge kućne ljubimce. U takvim bi situacijama vlasnici većine životinja mogla samo sanjati kvalificiranu pomoć.

Danas uglavnom možete dobiti bilo koji proizvod ili uslugu, brzo i po povoljnim cijenama, ali samo ako su razvijena  mala i srednja poduzeća, što znači da postoje djelatnosti koje su po definiciji kapitalističke, ali tako najbolje funkcioniraju. Kolektivizacija takvih poslovnih aktivnosti se pokazala pogubnom praksom, što ne treba dodatno elaborirati.

Što kada se malo poduzetništvo pretvori u veliki biznis?

Govoreći o kapitalizmu, on je pružio mogućnosti mnogim poznatim tvrtkama da postanu divovi, a počele su doslovno u garaži. Ford, SAP, Microsoft, Dell, Google, Apple, 1C, Teremok i mnoge druge, sve su nekad imale vrlo male aktivnosti i tržišta, a potom su prerasle u velike koncerne.

Da tvorci ovih tvrtki nisu imali priliku pokrenuti posao samostalno, najvjerojatnije uopće ne bi ni započeli i ostali bi unajmljeni radnici. Ekonomija bi rasla sporije, ali bi se i tehnologija razvijala sporije.

Naravno, netko će spomenuti Huawei u Kini, ali Kina je poseban slučaj i primjer zemlje gdje država i Komunistička partija jamče takvo okruženje, vjerojatno ne svakome, već ljudima kao što je Ren Zhengfei, bivši časnik i vojni inženjer Narodno-oslobodilačke armije Kine. Na drugoj strani imamo vizionare kao što je bio Steve Jobs ili po mnogima šarlatane kao Elon Musk, čija se kompanija održava u životu samo zahvaljujući novcem iz državnog proračuna. Dakle ni ovdje nije sve crno-bijelo i ima tisuću nijansi koje su „za“ i „protiv“ kapitalizma, iako bi bilo prikladnije govoriti o kapitalizmima u množini.

Smanjivanje društvene napetosti

Zahvaljujući malim poduzećima, ljudi sada imaju priliku raditi ono što žele i onako kako oni smatraju da je najbolje. Nesretni poslovođa, premještajući mrzovoljno papire s jednog mjesta na drugo, za trenutak može postati sretan fotograf koji odmara od travnja do studenog. Naravno, to ne mogu svi, već oni s talentom.

Ogroman broj aktivnih radnih ljudi koji bi na drugi način bili nezadovoljni životom i bili bi skloni podržavati bilo kakve prosvjede, čak i one reakcionarne, samo da se nešto promijeni, čak i na gore, sada se upuštaju u posao i svoju energiju prazne u korisne, ili barem bezopasne, kanale za društvo.

Socijalna dizala

U idealnim uvjetima, odnosno u zemljama s dobrim zakonodavnim okvirima, mala i srednja poduzeća su najjednostavniji put do uspjeha. Ako u politici ili znanosti karijeru treba graditi desetljećima, uz vrlo skromne šanse za uspjeh, gotovo svaka osoba koja je spremna raditi i studirati u poslu može postići prosječan uspjeh.

Naravno, kada mala tvrtka postane srednja, tada su i pravila igre nešto drugačija, ali čak je i vlasnik malog poduzeća na društvenoj ljestvici znatno iznad prosječnog zaposlenog građanina. Mala poduzeća su idealna za prelazak iz ispodprosječne u iznadprosječnu razinu, ali opet, ponavljam, samo u zemljama u kojima se znaju pravila igre.

Poslovni čovjek je osobno odgovoran za svoje odluke, riskira vlastiti novac, određuje svoju budućnost i trebao bi imati ima veliko iskustvo u upravljanju ljudima i projektima. To prosječnog malog i srednjeg poduzetnika čini odraslim i odgovornim članom društva.

Naravno, čak i među njima ima puno infantilnih budala koji ne razumiju da njihov posao postoji isključivo zahvaljujući državi i društvu. Njihov postotak varira od zemlje do zemlje i čini se da je najveći tamo gdje se vlasti hvale s najnaprednijom liberalnom demokracijom i mogućnostima poslovanja. Da nije tako, zašto bi najnezadovoljniji kapitalizmom bili na Tajlandu ili Francuskoj. Za Indiju znamo zašto je to tako, dok Rusi i Kinezi „kapitalizam“, iako ga i sami žive, povezuju s liberalnim Zapadom.

Da pokušam zaključiti, napominjem da su s gledišta vlasti bilo koje zemlje mala i srednja poduzeća potrebna za stvaranje radnih mjesta i smanjenje socijalne napetosti u društvu. Iz tih razloga vlasti u europskim zemljama čak i podržavaju mala i srednja poduzeća, ali samo do granice gdje ne štete krupnom kapitalu.

Nažalost, u nas je taj prag još niži, jer postoji uvozni lobi koji koči razvoj produktivnih poduzeća, jer je lakše i profitabilnije kupiti gotov proizvod i preprodati ga na tržištu. Vjerojatno je zbog toga ogorčenost ovakvom vrstom kapitalizma još veća, ali se potencijalna pobuna uspješno kanalizira u mračne vode špiljskog nacionalizma i često besmislene priče o „slavnoj prošlosti“ nacije u koje je dio „akadamske zajednice“ baš za „nas“ otkrio da smo na Zemlji bili prije ameba.

Takve mase će podržavati čak i loše vlasti i zatvarati oči pred činjenicom da mali i srednji poduzetnici, koji bi uz realni sektor i javne usluge kakve smo nekoć poznavali trebali biti stup društva, plaćaju neproporcionalno velike poreze u državnu riznicu.

Na forumima se često čuje da su neke zemlje do uspjeha došle zahvaljujući idejama Karla Marxa. Međutim, čak bi i Marx priznao da takvih zemalja nije bilo i da su svi pokušaji izgradnje komunizma u XX stoljeću propali.

Zapadna ljevica će na takve tvrdnje zlonamjerno gunđati, a neki će reći kakoje sve u redu, jer ni kapitalizam nije izgrađen odmah, te ako nije djelovao u prvom pokušaju, radit će u drugom.

Argumenti ove retorike svuče razumno, ali ipak budimo oprezni. Naime, kapitalizam je prvo zaživio u Nizozemskoj i s buržoaskom revolucijom XVI stoljeća. Ali tamo su se 40 godina međusobno klali samo feudalci. Zatim imamo Englesku u godinama od 1640. do 1660. Tamo su se 20 godina klali čuvari feudalizma i nositelji ideja slobodnog tržišta ili kapitalizma. Tada dolazi Francuska i 1789. godine, gdje previranja puna krvi traju sve do Pariške komune iz 1871. godine. Sve te godine se Francuska neprestano borila, iznutra ili izvana, nekoliko puta mijenjajući režim sa slobodnog tržišta ili vraćajući vlast  plemićima. Potom imamo građanske revolucije koje su 1848. godine zapalile cijelu Europu. Na kraju se feudalizam konačno raspao početkom XX stoljeća, ali kapitalizam svejedno nije uspostavljen na cijeloj planeti. Naime, još uvijek imamo zemlje u kojima kao da smo se vratili u Srednji vijek i feudalizam s dinastijama i apsolutizmom, a primjer su zaljevske monarhije.

Gotovo 400 godina od kad se kapitalizam pojavio na planeti, još uvijek nije prodro u sve njene kutke. Tijekom tog povijesnog razdoblja se ponekad pojavio, a zatim urušio, da bi se kasnije ponovo pojavio. Tako da je bespredmetno govoriti i o kapitalizmu „koji je na globalnoj razini zavladao sredinom XIX stoljeća“.

Ali tvrditi da je socijalizam zaživio u punom obliku tijekom XX stoljeća, a onda se urušio, ali će se opet pojaviti i konačno ostvariti na globalnoj razini je jednako glupo kao reći da je kapitalizam pobijedio feudalizam na cijeloj planeti. Dakle, tvrditi da će nešto kasnije funkcionirati, čak i ako nije funkcioniralo prvi put, je glupost, ali glupost koja proizlazi iz nerazumijevanja stvarnosti da su danas pojmovi kapitalizam i socijalizam gotovo arhaični.

Tako bi se moglo reći da je kapitalizam prirodno stanje stvari, jer je ljudska priroda takva da je uvijek bilo i bit će onih koji izrabljuju i oni koje se izrabljuje. Ali jednako tako postoji i rad i osjećaj društvene odgovornosti, a ubrzani napredak traje od kad su se pojavili zanati, proizvodnja, trgovina, novac i gradovi. Iako bi se moglo reći da čim su ljudi počeli proizvoditi, trgovati i štedjeti, kapitalizam je postao ekonomski sustav, treba priznati i da su vlasnici kapitala počeli igrati posebnu ulogu u upravljanju.  Oni su uzeli mjesto vojnoj aristokraciji ili kao važan dodatak njoj i tako je kapitalizam ušao u politiku.

Drevne grčke demokracije i srednjovjekovne talijanske republike poput Venecije ili Genove bile su prilično kapitalistička uređenja, ekonomski i politički. Spomenimo i ropstvo, koje je u većini drevnih društava imalo sporednu ulogu u usporedbi sa slobodnom radnom snagom. Gradovi-države koje su međusobno trgovale razlikovale su se od modernog kapitalizma uglavnom po niskom stupnju tehnologije i društvenoj klasi, što je neizbježno za okruženje u kojem su postojale.

Revolucije u Nizozemskoj, Engleskoj i Francuskoj bile su prije svega republikanske. Prve dvije se u tim zemljama uopće ne nazivaju revolucijama. Za Nizozemsku je to bio rat za neovisnost, a za Englesku građanski rat.

Trgovački gradovi izgradili su lokalni kapitalizam i najprije su nastojali uspostaviti samoupravu, a potom i republikanski sustav. Međutim, razina urbanizacije u većini zemalja je zbog lošeg tehnološkog razvoja bila niska, dok je na selu vladala vojna aristokracija koja je bila okosnica većine država. Stoga bi se velike republike i punopravni nacionalni kapitalizmi mogli pojaviti tek kad se razvije tehnologija i nagomila kritična masa gradskog stanovništva. Zapravo, “buržoaziju” su u početku činili samo gradski stanovnici, a buržoaske republike su bile “republike urbanih stanovnika”.

Zbog toga treba istaknuti da komunizma dosada u svijetu nije ni bilo, a komunistički projekti u Sovjetskom Savezu, Kini i drugim socijalističkim zemljama su zapravo bili samo privremena „osveta“ sela protiv grada. Glavna snaga tih revolucija bila je u seljacima i gradskim radnicima prve generacije, dojučerašnjem ruralnom stanovništvu. Tkogod je bolje proučio djela Marxa i Engelsa, zna da to nisu bile zemlje pogodne za revoluciju i to je bio skok iz feudalizma i realni socijalizam, što je bio šok za stanovništvo.

Ali te su revolucije bile očekivane, jer ne stanovništvo, baš kao i prema najnovijoj anketi, ogromnom većinom bilo nezadovoljno zbog rasta nejednakosti. Tako su revolucionari koji su predvodili komunisti stvorili društvo u kojem su revolucionarne vođe postale svojevrsna kopija bivše vojne aristokracije sa sela.

Komunisti su po preuzimanju vlasti izgradili strogo hijerarhijske militarizirane države i one su bile učinkovite jer se naglasak dao na kolektivitet, red, rad i disciplinu, baš kao u vojsci. Napredovale su i u ekonomskom smislu. Provedena je urbanizacija, elektrifikacija i industrijalizacija područja koja su nekada bila udaljene zabiti gdje je najveća ekonomska aktivnosti bila primitivna poljoprivreda. Ali je napredak nastavio rasti brzim tempom i napokon je dosegao kritičnu razinu na kojoj je postalo jasno da dogma, tada marksistička, sa svojim pokušajima likvidacije privatnog vlasništva i poduzetništva dovodi do mnogih problema i zaostajanja u životnom standardu. Na kraju su se komunisti u Kini i Sovjetskom Savezu jednostavno uputili u izgradnju kapitalizma, iako svojih kapitalizama, koji je u Kini očuvao partijsku hijerarhiju, ograničavajući se na ekonomske reforme.

To je cijela priča. Kada elite govore o „kapitalizmu s ljudskim licem“, oni ne misle na povratak marksističkog socijalizma, posebno ne sovjetskog, ali to svijetu nije ni potrebno. Ono što je potrebno je da oslobode prostoru  da se „kapitalizam s ljudskim licem“, kojeg spominju, sam ostvari, a onda bi po prirodi stvari povijest tekla u smjeru socijalističkog ili socijalno pravednog društva, koristite termin koji želite.

To znači da duh komunizma sigurno ne počiva u mauzoleju i probudit će se možda tamo gdje najmanje očekujemo.  Sjedinjene Države, na primjer, obećavaju da će nam u narednim godinama pokazati šarenu predstavu, bilo u slučaju pobjede Donalda Trumpa na izborima ili u slučaju njegovog reizbora. Danas utvrda kapitalizma, ali njegove najgore neoliberalne verzije, ima najveći revolucionarni potencijal. Ipak, bilo bi bolje za sve da se onih „1 %“, koji su se okupili kako bi otkrili toplu vodu u  Davosu, odreknu dijela svog bogatstva, osiguraju uvjete za malo i srednje poduzetništvo, da se javne usluge kao što su obrazovanje, zdravstvo, znanost i kultura plaćaju iz proračuna i da to prestane biti „tržišna roba“, te da se izgrade istinski demokratske institucije, jer će se samo tako izbjeći nove revolucije, jer ćemo samo tako izbjeći ponavljanja tužnih događaja koje smo u posljednjih 100 godina previše puta vidjeli.

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

37
Ostavite komentar

avatar
10000
 
18 Grupirani komentari
19 Odgovori unutar grupe
0 Pratitelji
 
Komentar koji izaziva reakcije
Najaktivniji komentar
30 Komentatori
LucijaSOMPOMPIRLucijaLabudje jezeroLaki Topalović Zadnji aktivni komentator
  Pretplati se  
Obavijest
Gott mit uns!
Gost
Gott mit uns!

Kapitalizam je zlo, ali komunizam mu sigurno ne smije biti alternativa. Isti žeton sa dva lica, dva zla.

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović

Onda feudalizam, bravo… Zapravo ne postoji kapitalizam i komunizam u čistom obliku, dok komunizam nigdje nije bio ni ostvaren. maksimum je bio realni socijalizam ili u nas s primjesama društvenog samoupravljanja. Mislim da je za tebe ipak tema sport. Odi malo negdje na rukomet i vaterpolo, pa se vrati na neki lakši članak….

Realnost
Gost
Realnost

Komunizam je totalno nepriorodan sustav jer se sukobi s prirodnim zakonima koji ne poznaju identičnost karaktera ljudi. Ipak izgleda da nam je netko podvalio perfidnu dogmu zvanu komunizam.

nije bitno tko
Gost
nije bitno tko

Kapital i pare nisu prirodna pojava. Izmislio jih je bolesni i pohlepni um nekolicine ljudskih jedinki. Priroda radi selekciju među jedinkama na osnovi fizičkog zdravlja i odpornosti na bolesti, a nikako je ne radi na osnovi materialnog bogastva. Čovjek može sa parama da kupi tjelesne organe ali njegovi potomci če zbog slabog dedovanog genoma, pre ili sle propasti. Kapital i pare če u obstanku čovjeka biti samo kratka usputna pojava, koja neče moči nadvladati prirodnim zakonim planete Zemlje. Neki ljudi bi voljeli, da se ljudska selekcija pravi na osnovi materialnog bogastva ali prirode se ne može prevariti. Stara ljudska izreka, da zdravje više vredi od sveg zlata na svjetu, nije tek tako skovana. od sifilisa su znale izumirati cjele kraljevske obitelji. Zlato jim nije ama ništa pomoglo. A zdravi potomci revnostnog kmeta, koji je nekad služio te kraljeve, žive i dan danas.

Lucija
Gost
Lucija

Realnost
Rečenica iz teksta: “Mnogi koji nisu čitali Marxa i Engelsa često kritiziraju nešto u što uopće nisu upućeni. ”
Komentar od Lakija: Mi nismo živjeli u komunizmu, nego socijalizmu.
Dakle, ako nešto niste doživjeli, a ni čitali o tome, kako je vama netko nešto ” podvalio”?
A budući da nije religija, sigurno nije ni – dogma.

Bob Rock
Gost
Bob Rock

Zgrabizam a ne kapitalizam!

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah

@Bob Rock :
NOMINATIV
GENITIV
Preformacija u Davosu :
DATIV>UZIMATIV=OTIMATIV (od koga,od čega) ?

Kgfjč
Gost
Kgfjč

Kapitalistička demokracija zapada? Ha, ha, ha! Kvadratura trokutastog romba sa sedam i pol stranica zelenkaste boje!

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah

Davos bez Ciklon-B ?
Jedna lasta
ne čini piletinu ?

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović

Točno , pitanje s početka je postavljeno kapitalizam, u jednini, dok postoje kapitalizmi , na desetke vrsta. Ovaj zapadni je najgori jer promovira i ideologiju, ne samo ekonomski sustav. Kineski državni kapitalizam kao ideologiju ima komunizam, odnosno ono što je od njega ostali, primjenjivo za Kinu, dok je ekonomski sustav zapravo državno-kapitalistički s privatnim poduzetništvom pod strogom kontrolom partije .I funkcionira. Ludorija kao Pol Pot definitivno nisu komunizam. Niti je kapitalizam s ljudskim licem ovaj , a oni tvrde da je baš neoliberalni taj koji je “najbolji od svih mogućih”. Tako da…. Ništa. Knjige u ruke i put Istok, učiti kako tamo funkcionira.

Niko bitan
Gost
Niko bitan

Moreno sta se ceka?

eks
Gost
eks

Svakom kapitalizmu imanentna je pohlepa velikih i najbogatijih kapitalista. Ljudsko lice kapitalizma bilo bi ono u kojem bi postojala društvena kontrola socijalno odgovornog kapitalizma. Obzirom da veliki i veoma bogati teže da obezbede moć i kontrolišu sistem , radi sticanja još većeg bogatstva (njihova pohlepa je beskonačna) ljudsko lice se neće “dogoditi” . To je moguće ponegde u lokalnim okvirima, ali globalno – ne .

Mercury
Gost
Mercury

@ eks

“socijalno odgovornog kapitalizma” – oksimoron, kapitalizam nema društvenih ciljeva, ako ih nametnemo, to više nije kapitalizam.

eks
Gost
eks

Mercury, zavisi od toga šta je po tebi osnovna odrednica uredjenja koji se zove “kapitalizam” . Ja polazim od toga da je to privatno vlasništvo, kao dominantan oblik vlasništva. Socijalno odgovoran kapitalizam je onaj koji će uvažavati ( osim interesa vlasnika kapitala ) i interese gradjana, odnosno društva kao ljudske zajednice. Da bi se to obezbedilo, mora postojati sistem društvene kontrole, koja će obezbediti da se ispune unapred definisani interesi šire društvene zajednice. To je teoretski postavljena teza, za koju verujem da nije nemoguća. U uslovima lažne demokratije, koju danas kreiraju moćnici i prekomerno bogati, to nije moguće. O tome sam govorio . U budućnosti to može da se dogodi, ali samo ako dodje do svetske kataklizme, kao posledice sadašnje politike koju vode pomenuti bogati moćnici, kataklizme koja bi uništila svo njihovo bogatstvo i osnov-izvor njihove moći. Ono “oksimoron” ostavi za sebe .

eks
Gost
eks

Mercury, nisi shvatio moj komentar. Privatno vlasništvo , kao dominantan oblik vlasništva, čini osnovnu odrednicu kapitalizma, kao društvenog uredjenja. Teoretski je moguće da postoji sicijalno odgovoran kapitalizam, ukoliko se uspostavi društvena kontrola nad funkcionisanjem sistema . Primer mogućnosti kontrole je Kina. U osnovi političke vlasti je komunistička partija, a ekonomiju karekteriše kapitalistički oblik privredjivanja. Država igra nekakvu ulogu regulatora i kontrolora . Postave se i definišu se ciljevi , a onda vlast sve to usmerava i reguliše. Naravno, ne ide se u krajnost sa postavljenim zahtevima. Pitanje koje ja postavljam je: može li se u uslovima demokratije postići kontrola i regulativa ? Zbog toga sam rekao da mislim da je to nemoguće, jer moćnici-bogataši su u vrhu vlasti i kreiraju politiku u svoju korist. Demokratija je onda lažna i služi moćnicima kao orudje za držanje vlasti.

SOMPOMPIR
Gost
SOMPOMPIR

Samo što je pohlepa i želja za moći glavno obilježje svake vlasti, također. To je kao kad u igri mlin dođeš u poziciju da imaš mlin svakim potezom. Hoćete kapitalizam? Može! Hoćete jaku ulogu države i regulirano tržište? Može! Jer sve je to ista banda, dva lica jedne medalje.

Perun
Gost
Perun

Donald Trup ,Ivanka Trump i dass WEF-Gründer Klaus Schwab (citaj osnivac WEF asocijacije koja stiti interese njemacke industrije)….Teoreticarima zavjere malo treba pa da od ovog trojca u Davosu svece koji spasavaju industrijski komplex u americi koji posluje sa njemackim industrijskim komplexom…..Proslost ovih osoba opterecuje bilo kakav sporazum u ekonomiji….Izgleda da njemacki industrijski komplex namece sankcije posredno svima koji su konkurentiima (citaj Kina i Russija) preko ,,izabranog americkog predsjednika” (citaj stecajnog upravitelja ) …..Trump je marioneta mnogo sire zavjere koju po svemu sudeci namece posrnula njemacka ekonomija ….Atlantik je postao bara puna mrtvih krokodila(citaj industrijskih divova ) od cijih leseva se siri smrad recesije koji davi slobodnu trgovinu u zemljama ,,pogodjenim sankcijama” ….PS.nemaju resurse i kaskaju za tehnologijom, zato sto jasu saudijske dvogrbe kamile sa dizelskim pogonom…..Spoj primitivizma i novog primitivizma ( citaj spoj paranoje i paranonidna psihoza )

imalijosnade
Gost
imalijosnade

joj kapitalizam sa ljudskim licem…to je isto kao kad bi rekao-vrag je naš spasitelj.. sto je svjet u “modernom”vremenu dozivio?! pljuc

shumadinac
Gost
shumadinac

Odličan tekst, ne zato što se u svemu slažem sa Babićem već zato što je neophodna diskusija kako bi se došlo do najboljih rešenja.
Ovo su stvari koje je najlakše objasniti primerima, na njima uočiti pozitivne i negativne strane.

Da li su bolja mala i srednja preduzeća ili veliki koncerni? To se nikako ne može generalizovati, zavisi od uslova u kojim posluju. Uzmimo primer veterinarskih ambulanti: da li je bolja jedna ambulanta za veći grad ili više manjih? Veći sistemi su generalno inertniji, tromiji, manje spremni na prilagođavanje.. – to je ono što smo naučili u socijalizmu. Međutim, oni imaju manje troškove i mogućnost bolje organizacije. Velika veterinarska stanica može imati opremu koju deset malih ne može jer velika stanica ima veliku frekvenciju pregleda tako da skupa oprema može da se isplati. Veliki prostor za čuvanje životinja znači manje troškove grejanja i održavanja gledano po broju zbrinutih životinja, manje angažovanje radne snage, manje administracije, zapošljavanje stručnijeg osoblja, pa transport, pa kupovina hrane i ostale robe na veće… sve ono što veliki sistem čini rentabilnijim. Međutim, ovakav koncept je odličan za plansku privredu dok su mala preduzeća fleksibilnija kada je tržište “slobodno” i kada su promene na njemu česte i velike.

Da uzmemo proizvodnju toalet papira u Srbiji. Verovatno ih ima pedesetak i velika većina su mali. Za Srbiju je sasvim dovoljno jedan veliki proizvođač pa da tržište bude snabdeveno. Takav proizvođač može da uvede maksimalnu automatizaciju i da postigne maksimalni kvalitet sa minimalnim ulaganjem – to mali proizvođači ne mogu. Papir je kabast, možda bi transport sa jednog mesta bio preskup, možda je bolje napraviti dva pogona u dva dela države ali to je već pitanje za ekonomiste. Ukoliko je privreda planska i dobro organizovana ne može doći do deficita robe ali ni do hiperprodukcije što mala preduzeća teže regulišu.

Naravno, kod automatizacije se javlja problem viška radne snage ali to je druga tema. Prvo treba teorijski razviti najbolji način proizvodnje a onda takođe teorijski rešavati nastale probleme i primeniti sistem koji je najfunkcionalniji. Ovako se radi kao što je Mujo učio klinca da pliva:
Baci Mujo sina u vodu i viće: “maši ručicama, maši ručicama…”
“E, jebga – udavi se”

Mercury
Gost
Mercury

@ shumadinac

Ustvari, ekonomija obujma daje odgovore na sva tvoja pitanja, ali ti to rukom odguruješ. Dao si dva identična primjera i pokušavaš izvući prednost SME-a, a jednu jedinu prednost koju imaju, nisi naveo, a to je zaustavljanje monopola. Nikada 20 različitih veterinarskih ambulanti neće pružiti ništa boljega od 20 veterinarskih ambulanti u vlasništvu jedne osobe.

shumadinac
Gost
shumadinac

Ako si zaključio da dajem prednost SME-u onda sam bio nejasan. Ali je poređenje jedne velike veterinarske stanice sa više manjih.

Ja sam uvek pre za plansku privredu nego za “gladijatorsku”. Problemi vezani za plansku privredu se mogu rešiti (KIna je dobar primer ma šta neki mislili ali da istaknem – ZA SADA) dok “slobodno tržište” ima ugrađene maligne mehanizme koji se ne mogu potpuno prevazići.

Mercury
Gost
Mercury

@ shumadinac

Ja SME-u svakako dajem prednost jer bez toga dobijemo monopol u guzu što je najgora moguća opcija. Ne znači da zbog uber efikasnosti moramo žrtvovati sve ostalo.

Uvjetno postoje dvije perspektive. Jedna koja promtra ekonomski model samostalno (to guraju žestoki kapitalisti jer je matematika na njihovoj strani). A druga gleda ekonomski model koji je sastavni dio društva. Tu opet imaš podjelu na one koji prednost daju ekonomskom modelu jer je on kao nadređen društvu te će društvu donijeti benefite i “popraviti ga” i one koji društvu daju prednost jer ekonomski model treba služiti društvu, a ne obrnuto. Ukratko, ako gledamo ekonomski model kao sastavni dio društva, kapitalizam tu nema što raditi jer on nema društvenih ciljeva. Najbliže tome su došle države poput Švedske sa izmišljenim “socijalnim kapitalizmom” gdje država krpa sve probleme kapitalizma.

shumadinac
Gost
shumadinac

@Mercury
SME ne zaslužuje prednost čak ni zbog monopola. U teoriji to možda funkcioniše ali mi nažalost doživljavamo praksu. A praksa kaže da je SME bespomoćan protiv velikih, da samo može da pliva dok mu veliki dozvole.
Daću primer prometa robe, recimo šećera, u Srbiji. Ovde ima više šećerana, recimo toliko i velikih trgovačkih lanaca i bezbroj malih prodavnica – idealni usloviza razvoj slobodnog tržišta.

Prošle godine je cena šećera značajno pala ali cene u maloprodaji nisu ni približno pratile taj pad, tj. do pada je mnogo sporije dolazilo. Šta se tu događalo? Da li šećerane nisu spuštale cenu? Nema šanse, trgovački lanci bi uvozili iz inostranstva, država je praktično odustala od zaštite domaćeg tržišta. Dakle, trgovački lanci, bez obzira na brojnost, su zadržali cene kako bi ostvarili dodatnu zaradu. A konkurencija, zašto neki od njih nije spustio cenu kako bi više prodao? Da li iko živi u iluziji da bi bili u stanju da dupliraju cene a da nisu u dogovoru? Monopol doduše ne drži jedan od njih ali su se udružili protiv potrošača.

A šta je sa SME – malim prodavnicama? E, one nisu dovoljno jake za uvoz a od domaćih šećerana ne mogu kupiti po ceni po kojoj kupuju veliki jer veliki diktiraju cene i šećeranama “prodaj malima po našoj ceni i više od vas nećemo kupiti”. Tako od konkurencije nema ništa a cenu određuju agencije koje procenjuju kupovnu moć stanovništva.

Ja ne zameram monopolistima, njima je dozvoljeno i oni to koriste. Ja zameram državi koja je formirana da bi zaštitila stanovništvo OD SVEGA (zato i ima tolike službe) a koja to ne radi. Ako nas država ne štiti onda mi to moramo sami – koji će nam onda k… i država i svi ti aparati koje PLAĆAMO.

Lucija
Gost
Lucija

Mercury, Shumadinac
I mali i veliki biznis imaju svoje prednosti i nedostatke.
Važnije od toga, svaki od njih ima svoje mjesto u gospodarstvu.
Kad se govori o poticajima poduzetništvu, govori se o poticajima prvenstveno malom biznisu.

Po broju malih poduzeća i ” poduzetničkom duhu” dvije zemlje bitno odskaču od drugih: Sad i Vel. Britanija.
Zato tamo i danas cijene kapitalizam. Neki to povezuju (Max Weber) s – protestantizmom, odnosno protestantskom etikom.
Za razliku od toga, vidimo u tekstu rezultate istraživanja, gdje u Francuskoj, Indiji i Tajlandu cca 75% ljudi ne vjeruje u kapitalizam.

Stock
Gost
Stock

Interesantan Vic na kraju komentara kojim se opisuje ono što ti zelis.
No, ima i drugi vic kojim se opisuje suprotnost tome.
Uci Mujo sina da pliva, a sin svako pola metra, pa potone.
Dosadilo Fati to gledati i dere se sa plaze…
SKINI MU LANČIĆ!!!
Naravno, zlatni, pokile tezak.
Too big fail?

shumadinac
Gost
shumadinac

@Stock 🙂
Da, vic je dobar ali se poruka može različito tumačiti: da li Mujov sin nosi lančić zato što želi (pretpostavka je da je mali i da nema mišljenje po tom pitanju) ili lančić hrani Mujov ego.

U privredi je jasno: “too big to fail” ili čak “no fail permitted” 🙂 je odlika planske privrede, to je za slobodno tržište NE-ZA-MIS-LI-VO. Ako ne umeš da plivaš potoni, naći će se već neko ko ume. To što se 2008. dogodilo u SAD ukazuje na ogromne strukturne probleme ili tačnije jasno pokazuje da lažu od same osnove.

Umpah Pah
Gost
Umpah Pah

Too F-35 to not fail ?

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović

Koncerni u vlasništvu države, ako je moguće s određenim oblikom društvenog vlasništva.

zoran
Gost
zoran

Dok se zakonom ne odredi gornja granica bogatstva pojedinca nema rjesenja.

nije bitno tko
Gost
nije bitno tko

Kapitalizam sa maskom na izgled ljudskog lica…….
Iza maske se krije največe zlo čovečanstva.

nije bitno tko
Gost
nije bitno tko

Kapitalizam je ustvari sistemsko legalizirano pljačkaštvo. Robovlastništvo je njegov početak, a korporacijski neoliberalizam, sa potpunom kontrolom pojedinca, je njegova najnovija nagradnja.

Stock
Gost
Stock

Konkurencija ili planska ekonomija, pitanje je sad!
Razmjena dobara, rekao bi ja, svjestan da je to glupost u danasnjem vremenu, je najbolji sistem koji smo imali.
Ili nije? Ako cemo zivjeti u skladu sa prirodom.
A posto necemo, ne zelimo ili ne mozemo, sekspirova dilema s pocetka recenice stoji i ceka odgovor.
Ili neko drustveno-ekonomsko uredjenje koje ce ograniciti koliko toga mozemo ponijeti sa sobom u vjecne pasnjake?
Podrezati lihvarima krila?
Ukinuti nasljedstvo?
Zaposliti sve do jednog u korist zajednice, a ne zbog licnog ili uske grupe interesa?
Kako sve to napraviti danas?
NIKAKO! Utopija!
Kazu da komunizam funkcionise. I to je istina! Funkcionise u krugu porodice!
Zasto ne vidimo dalje izvan tog kruga?
Zato sto su nam iskopali oci da ne vidimo muke onih koji nemaju, otkinuli usi da ne cujemo gladnu djecu i zacepili noseve da ne osjetimo smrad raspadajucih tijela ubijenih – za sto?
Ili za koga?
Sto nas, opet, vraca, Sekspiru i dilemi na pocetku.
Ni jedna ni druga alternativa (planska ili konkurencija) nisu dobre, ali u danasnjem vremenu trebalo bi uzeti dobre osobine i jedne i druge strane.
Koje su dobre strane planske ekonomije?
1. Moze se ograniciti da ne naraste do granice “too big to fail”, sto ce reci moze se napraviti “too big TO NOT fail”.
2. Sa dobrim organizatorima u danasnje IT vrijeme moze se napraviti cudo.
Ako zelite
Popunite dalje sa vasim prijedlozima. Ja cu ovdje stati.
Lose strane:
1. Korupcija, a time pada u vodu tacka 2 dobrih strana.
2. Ogranicenost u implementiranju (nemoze i ne treba se sve planirati.
Ako zelite
Popunite dalje sa vasim prijedlozima. Ja cu ovdje stati.
Dobre strane konkurencije:
1) “Glad” za uspjehom (nismo svi isti) sto vodi i tehnoloskom napretku
2) Isplivavanje na povrsinu sposobnih
Ako zelite
Popunite dalje sa vasim prijedlozima. Ja cu ovdje stati.
Lose strane:
1) U sadasnjem sistemu, nemogucnost zaustavljanja “too big to fail”
2) U sadasnjem sistemu, nepravedna raspodjela kapitala.
Ako zelite
Popunite dalje sa vasim prijedlozima. Ja cu ovdje stati.

Svaka domacica je svjetski sampion u pravljenju kucnog budzeta.
Vec u omanjem restoranu nema sanse.
Kako se sjecam perioda u SFRJ vidio sam kako je i taj sistem funkcionisao. Ili, bolje receno, kako nije funkcionisao.
Kako danas zivim u kapitalizmu, vidim kako ovaj sistem funkcionise. Ili nefunkcionise.

Huh…udavih…a htio sam napisati nesto “pametno”

FRANO
Gost
FRANO

KAPITALIZAM SE NE LIJEČI!! VEĆ MIJENJA!!! jer na jednoj strani akumulirana hiperprodukcija proizvoda koju je stvorila planetarna tehnologioja ,a na drugoj strani zamIje odbačena ogromna armija živog ljudskog rada,što će reći osiromašenih, na granici gLadi i umiranja. oni ne samo da više nisu konzumenti tih ogromnih količina proizvoda ,nego su na rubu totalnog siromaštVa pa i umiranja. sada je stanje na društvenoj sceni odnosa takvo, da na jednoj strani planduje ogromna tehnološka moć,planetarnih razmjera, u vlasti okrupljene i u povijesti najmanje skupine vlasnika, koji su se u tom prIJelAZNOM razdoblju nerazmjerno i brzo obogatili, ali su doživjeli kraj svoje društvene egzistencije ,jer tu tehnologiju nisu u stanju , na osnovu svoje društvene svijesti, implementirati da bude najkorisnija za općedruštveni razvoj i sveobuhvatni napredak. jer kapitalista je kapitalista ,kako kaže marx ,on ima pravo i mogućnost da sve kupi i svime upravlja ,pa njegov stupanj općedruštvene svijEsti, vremena i tehnološke moći, su u velikim i nepomirljivim proturiječnostima. zato današnji proizvodni odnosi iz kojih emaniraju i svi drugi odnosi su u nepomirljivoj relaciji i sve današnje , stalne i epizodne krize, kojima je svijet opterećen, nisu razlozi neke ekonomske teorije i prakse nego društvenih odnosa koji proizvode tu praksu. današnji društveni odnosi , teško ih je nazvati društvenim,jer oni nisu društveni, njih proizvodi klasa vlasnika ,kapitalista ,monopolista,tako ih i marx naziva, sve su više u raspadu jer su neproduktivni ,nedruštveni ,prevladani i krajnje je vrijeme da se ovaj narod osvijesti i zapamti da nema lijeka ovoj današnjoj krizi odnosa osim njihovo totalno ukidanje. pa zato poručujem ,takozvanim hrvatskim ekonOmistima, bankarima i političarima ,kanite se svojih nabubanih i nikom korisnih kapitalističkih dogmi ,tičući se društveno-ekonomskih odnosa, jer su vaše teorije zastarijele čak za vremena u kojem su žarili i palili ,rikardo, sej , maltus i ostali, kada su radnika nazivali apstraktno mehaničko pokretalo . a danas ga ni tako ne zovu ,već ga izbacuju iz proizvodnje kao otpadni i neupotrebljivi predmet, smeće. dakle ,kanite se vaših ispraznih teorija , jer kako rekoh nije kriza kako ju nazivaju nadri-ekonomisti,d u g u j e – p o t r a ž u j e , ekonomska kriza , nego kriza društveniH odnosa , koji se ne liječe ,nego mijenjaju jer sve više rastu proturiječnosti koje tehnika namEće, a oni se manifestiraju u hiperprodukciji na jednoj strani i sve većim otpustom živog ljudskog rada koji je zaustavio daljnju ekspanziju tehnologije i sve veću podijeljenost društvene zajednice na one totalno osiromašene i sve manji ,ali sve bogatiji krug vlasnika tehnike i tehnologije. a kapitalistički čuvari te dogme koju su povremeno ,dok se to moglo ,modificirali i prilagođavali datim tehničkim i tehnološkim uvjetima, zbog čega su skoro svake godine ,netko iz te galerije budalaša, dobivao nobelovu nagradu i uvjek iz amErike. ali ti dogmati, ti kLasno uštogljeni i neinvenziozni ekonomisti, d u g u j e – p ot r a ž u j e ,su zajedno sa svojom dogmom doživjeli vlastiti slom,kada se i praktično počela urušavati ekonomska aktivnost u americi,još sedamdesetih godina , kada su… Pročitaj više »

Lucija
Gost
Lucija

“…ranija istraživanja, koja pokazuju porast OSJEĆAJA nejednakosti…”
😊 O, manipulatora kapitalističkih…
Statistike i brojevi pokazuju da je porast nejednakosti surova činjenica.

Lucija
Gost
Lucija

“…ranija istraživanja, koja pokazuju porast OSJEĆAJA nejednakosti…”
😊 O, manipulatora kapitalističkih…
Statistike i brojevi pokazuju da je porast nejednakosti surova činjenica.

Labudje jezero
Gost
Labudje jezero

Svedski model 70,80 tih godina je bio savrsen za covjeka. Bankstersi polako amerikaniziraju Svedsku jer ne trpe jaku srednju klasu nego radnu sirotinju koja se zaduzuje. Prije je bilo stanova na gomile a sada moras ici u banku uzeti ca 100 000 eura i deponirati u podstanarsko pravo plus stanarina svaki mjesec. O paranoji kontra rusa da ne pricamo. Vide ruse svugdje po parkovima,moru, ispod mora. Ruske podmornice izranjaju cim se napiju svedi a cesto locu svedi.

Lucija
Gost
Lucija

Ovo je trebao biti barem “članak dana”…izbacivalo me s njega ravno 10 puta…
Btw, sva aristokracija je – vojna , jer se plemstvo ( ono relevantno) dobijalo za zasluge u ratu.
Osim ako se ne misli na barone koji su imali neposredne vojne obveze u prikupljanju ljudi i konja.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik