Dok Trump laže, Iran odbija pregovore i postavlja uvjete za Hormuški tjesnac

Dok Washington prodaje priču o skorom sporazumu oko Hormuškog tjesnaca, Teheran tvrdoglavo ponavlja da s Amerikancima ne pregovara i da je svaki dogovor uvjetovan prestankom američkih prijetnji i blokade.

Dok američki ministar financija Scott Bessent najavljuje dogovor “danas ili sutra”, a Axios piše o objavi sporazuma već u srijedu, iranski dužnosnici demantiraju bilo kakve pregovore sa SAD-om. Izvor blizak Revolucionarnoj gardi za Al Mayadeen poručio je da Teheran neće potpisati nikakav sporazum dok je pod američkim vojnim prijetnjama.

Što se zapravo događa oko Omanskog kanala

Iran pregovara isključivo s Omanom o uspostavi sigurnog koridora za prolaz komercijalnih i civilnih plovila kroz Hormuški tjesnac. Riječ je o bilateralnom dogovoru dviju susjednih država čije teritorijalne vode čine cijeli tjesnac, a svako miješanje SAD-a u te pregovore samo odgađa rješenje.

Iranski dužnosnici tvrde da su pregovori s Omani stranom ušli u novu i odlučujuću fazu prije više od dva tjedna te da je napredak značajan. No, kako navodi PressTV pozivajući se na informiranog dužnosnika, preostala prepreka je upravo “kontinuirana obstrukcija Sjedinjenih Država i njihovih regionalnih suučesnika”.

Četiri nova uvjeta koja ruše američku narativu

Iranska strana je, prema analitičarima, odbacila američki podržan omanski prijedlog koji je predviđao ulaznu traku pod iranskom kontrolom i izlaznu pod omanskom. Umjesto toga, Teheran je postavio četiri dodatna uvjeta: naplatu tranzitnih naknada, trajno jamstvo protiv napada, ukidanje pomorske blokade i ukidanje sankcija na izvoz nafte.

Ti uvjeti jasno pokazuju da Iran ne pristaje na nikakav dogovor koji bi ga ostavio ranjivim na daljnje američke vojne provokacije. Iranski stav je jasan: ništa nije dogovoreno dok sve nije dogovoreno.

Iranska poruka o ponovnom otvaranju tjesnaca

Čelnik iranske diplomacije Esmail Baghaei poručio je da su razgovori s Omanom usredotočeni isključivo na uspostavu sigurnog i privremenog pomorskog koridora. Dodao je kako članovi iranske delegacije ostaju u Iranu, čime je dodatno demantirao navode o bilo kakvim izravnim pregovorima s Washingtonom.

Iz iranske državne televizije IRIB stiže još jasnija poruka: “Ako se američka kršenja nastave, Hormuški tjesnac neće biti ponovno otvoren čak i ako Iran i Oman postignu sporazum. Ponovno otvaranje tjesnaca uvjetovano je promjenom američkog ponašanja i ispravljanjem njihovih kršenja.”

Pitanje koje se nameće, a koje američki mediji izbjegavaju postaviti, glasi: zašto Washington uopće tvrdi da je strana u pregovorima u kojima mu Iran jasno poručuje da nema što tražiti? Odgovor je možda jednostavniji nego što se čini. Kada vojna opcija ne donosi rezultate, a sankcije ne polučuju učinak, preostaje samo spin.

Dok američki dužnosnici najavljuju skoro otvaranje Hormuškog tjesnaca, svježe procjene govore da je američka vojska potrošila gotovo sve svoje precizne projektile dugog dometa u petomjesečnoj kampanji protiv Irana.

Izvješće Reutersa, koje prenosi Palestine Chronicle, otkriva da je vojska SAD-a iskoristila “praktički sve” projektile ATACMS i Precision Strike Missiles (PrSM), dvaju ključnih sustava površina-površina koji su bili središnji za strategiju gađanja ciljeva iz daljine. Oba projektila koštaju više od milijun dolara po komadu, a njihova iscrpljenost postavlja pitanje sposobnosti Washingtona da odgovori na buduće krize izvan Bliskog istoka.

Procjene Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS), koje su izvori Reutersa potvrdili kao bliske službenim podacima, govore da je potrošeno oko 65 posto Patriot interceptor projektila i najmanje 38 posto THAAD zaliha. Tomahawk krstareće rakete također su smanjene za gotovo polovicu globalnih zaliha.

Tržište i dalje vjeruje u dogovor

Unatoč tim zabrinjavajućim brojkama, tržište nafte reagiralo je na najave američkog ministra financija Scotta Bessenta da će dogovor o ponovnom otvaranju tjesnaca biti objavljen “danas ili sutra”. Cijena sirove nafte pala je 3,5 dolara po barelu nakon njegova pojavljivanja na CNBC-u, a dodatni dolar po barelu nakon izvješća Axiosa o najavi sutrašnjeg otvaranja.

No, za razliku od lipanjskog memoranduma o razumijevanju kada je oko 100 milijuna barela zaglavljenih zaliha izašlo na tržište, sada je u plutajućem skladištu u Perzijskom zaljevu samo oko 23 milijuna barela. Učinak na fizičko tržište bit će zanemariv.

Pitanje koje izvor ne postavlja, a mora se čuti: ako je američki arsenal preciznog oružja toliko iscrpljen, kakve to posljedice ima za američke obveze prema drugim saveznicima, primjerice u Europi i Aziji? I što to znači za uvjerljivost američkog zastrašivanja u budućim sukobima s Kinom ili Rusijom?

Iran postavlja uvjete

Iransko ministarstvo vanjskih poslova demantiralo je medijske napise o pregovorima s Omanom, ističući da se radi o “protokolima za buduće upravljanje” prometom kroz tjesnac. Glasnogovornik Esmaeil Baghaei rekao je da će svaki dogovor biti privremen i da će pokrivati “dolaske i odlaske brodova” dok traju pregovori o konačnom rješenju.

Teheran inzistira na pravu kontrole nad prolaskom tankera i na naplati naknade, što Washington odbija. Analitičari Financial Timesa primjećuju da bi svaki takav dogovor, koji bi Iranu dao kontrolu nad dijelom plovnog puta, bio “strateško poniženje” za SAD, posebice jer su se takvi uvjeti činili nezamislivima američkim geostratezima prije samo godinu dana.

Dok se svijet fokusira na Hormuški tjesnac, jemenski Huti nastavljaju s napadima. Saudijski tanker Wafaa pogođen je balističkim projektilima u sjevernom Crvenom moru, a eksplozije su zabilježene i u dubajskoj luci Jebel Ali. UAE vlasti incident opisuju kao “industrijsku nesreću”, dok iranski izvori tvrde da se radi o napadu Hutija.

Logistika na rubu kolapsa

Kevin Walmsley u svojoj analizi upozorava da globalni pomorski prijevoz tone u kaos. Kroz Sueski kanal, Crveno more i Hormuški tjesnac promet je praktički stao, a Panamski kanal smanjuje broj prolazaka zbog suše. Povijesna iskustva pokazuju da je zatvaranje jednog takvog čvorišta dizalo cijene prijevoza i do pet puta, ali sada smo u neistraženom području jer je više ključnih točaka istovremeno ugroženo.

Dodatni problem je Crno more, gdje ukrajinski napadi na ruske rafinerije i gubitak trećine ukrajinskog izvoznog kapaciteta žitarica prijete opskrbi Europe naftom iz dvaju milijuna barela dnevno koliko prolazi kroz turske tjesnace.

U međuvremenu, američki mediji uglavnom ignoriraju vijesti o iscrpljenosti zaliha oružja. New York Times posvećen je izbornim rezultatima u Michiganu, a Wall Street Journal analizira “visoku ulogu” Irana u kontroli tjesnaca. Samo Fox News, inače sklon jastrebovima, prenosi zabrinutost o stanju američkog arsenala i nemogućnosti brze obnove zaliha.

Pitanje koje se nameće, a koje nitko od glavnih aktera ne postavlja naglas: ako SAD nema dovoljno preciznog oružja ni za jedan regionalni sukob, kako će izgledati američki odgovor u sljedećoj krizi na drugom kraju svijeta? I što to znači za hrvatsku sigurnost u okruženju gdje se globalne sile povlače iz svojih obveza?

Dok se svjetski mediji utrkuju u objavljivanju naslova o tome kako je sporazum između Irana i SAD-a “na pragu”, činjenice na terenu govore sasvim drugačiju priču. Istovremeno dok Washington plasira priče o navodnim pregovorima u Omanu, iranske vlasti službeno demantiraju takve izvještaje, a brojke o iscrpljenosti američkog arsenala govore o sve dubljoj krizi.

Već mjesecima svjedočimo istom obrascu: američki dužnosnici i njima skloni mediji periodično lansiraju priče o “napretku u pregovorima” i “skorom dogovoru”, dok istovremeno Pentagonske zalihe oružja sve brže nestaju. Posljednji u nizu takvih napisa donosi Reuters, tvrdeći kako je dogovor blizu, no iranska strana odlučno demantira navode o pregovorima u Omanu.

Pitanje koje se nameće, a koje izvor ne postavlja, jest jednostavno: ako je dogovor doista toliko blizu, zašto administracija u Washingtonu u isto vrijeme nastavlja s prijetnjama i eskalacijom? Logika nalaže da se pregovara tiho i diskretno, a ne uz bubnjeve i trube. No ovdje imamo suprotnu sliku – javne prijetnje, demonstracije sile i istodobne “vijesti” o skorom sporazumu.

Logistički slom koji se ne može sakriti

Dok se političari bave spinovima, logistika ne laže. Podaci o pomorskom prometu kroz Sueski kanal otkrivaju dramatičan pad. Dok je put kroz Suez trajao 18 dana, obilazak oko Rta dobre nade traje 30. Cijena bunker goriva premašuje 800 dolara po toni zbog zatvaranja Hormuškog tjesnaca, što samo za gorivo znači gotovo milijun dolara dodatnih troškova u jednom smjeru. Troškovi najma i dulje vrijeme posade dodatno opterećuju brodare.

Mjesečni broj prolazaka brodova u 2024. pao je s tisuću na manje od 700. U 2026. promet već bilježi silazni trend, a vlasti su od 25. srpnja obustavile nove natječaje. Razina vode u kanalu predviđeno će padati do rujna, što posebno pogađa Panamax brodove u trećem kvartalu.

Dakle, dok nam se serviraju priče o “dogovoru na pomolu”, brojke pokazuju da se svijet priprema za dugotrajnu krizu, a ne za brzo rješenje. Obustava natječaja za prolazak i predviđeni pad razine vode nisu potezi onih koji očekuju skori prekid neprijateljstava.

Dezinformacija ili probijanje balona?

Zanimljivo je da i sami američki analitičari priznaju mogućnost da se radi o dezinformaciji. Joe Kent, koji je o tome govorio s Danielom Davisom, priznao je da bi priča o pregovorima mogla biti pokušaj da se Iran uspava, što bi bilo u suprotnosti s Trumpovim glasnim prijetnjama. No Kent je također ustvrdio kako je vjerojatnije da je riječ o curenju informacija s ciljem prodiranja u Trumpov “balon”.

Dakle, čak i unutar američkog političkog spektra postoje ozbiljne sumnje u vjerodostojnost izvještaja o pregovorima. To samo potvrđuje da je riječ o informacijskom ratu u kojem svaka strana pokušava manipulirati percepcijom javnosti. Dok se New York Times poziva na navodne uvjete razumijevanja između Irana i Omana, Trita Parsi tvrdi kako su mu rečene sasvim druge odredbe – što samo dodatno zamagljuje već ionako nejasnu sliku.

Umjesto da nagađamo o pojedinostima koje su još uvijek u igri, trebamo se zapitati zašto se uopće pregovara kroz medije. Pravi pregovori ne vode se putem novinskih napisa. Ovo je klasična taktika koja se koristi desetljećima: javno se serviraju priče o napretku kako bi se dobilo na vremenu ili kako bi se domaća javnost pripremila za ono što dolazi.

Jedno je sigurno – pomorski promet, cijene goriva i logistički podaci ne lažu. Oni pokazuju da se svijet priprema za dugotrajnu krizu, a ne za brzo rješenje. A dok se to ne promijeni, sve priče o “dogovoru na pragu” treba uzimati s velikom dozom opreza.