Često se posljednjih godina u Europskoj uniji govori o želji za formiranjem europske vojske koja bi se koristila za rješavanje međunarodnih kriza s razinom integracije slične onoj koja se događa u NATO paktu.
Međutim, EU već ima sličan instrument, iako ne usporediv s pravom vojskom kakvu bi voljela Francuska, a to su borbene skupine Europske unije. Da bismo razumjeli što je to, polazimo od definicije koju možemo pronaći na internetskoj stranici u kojoj stoji da su „Europske borbene skupine multinacionalne vojne postrojbe, obično sastavljene od 1500 jedinica koje čine vojnu sposobnost Europske unije za brzu reakciju da odgovori na nastale krize i sukobe u svijetu“.
Definicija nam također nagovještava o pravnom okviru u kojem djeluju. U stvari, kaže se da „kao i svaka druga odluka koja uključuje zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku EU, njihovo raspoređivanje podliježe jednoglasnoj odluci Europskog vijeća“.
Borbene skupine omogućavaju EU i njezinim državama članicama da brzo reagiraju na razvijajuće sukobe. Zapravo za sprečavanje sukoba i sudjelovanje u njima u vrlo ranim fazama, što je efikasnije i učinkovitije od sudjelovanja u njima u kasnoj fazi. Zajedno s pouzdanim sustavom ranog upozoravanja, takozvane „Battlegroups“ omogućuju brzi i ciljani odgovor kako bi se umanjili ljudski gubici i destabilizacija.
U tekstu se također navodi da je u svijetu „predvidive nepredvidivosti“ brzo reagiranje jedini način da se to učinkovito odradi. Ti bataljoni bi prema tome, u skladu s ciljevima EU, ojačali suradnju među državama članicama, koje bi ipak ostale suverene unutar njihove vojne “strategije”, a upravo ta temeljna točka razlikuje borbene skupine od prave i vlastite europske vojske.
Te bi jedinice bile, uvjetno, kao što ćemo vidjeti, bile upotrebljive na temelju članka 43. Ugovora o Europskoj uniji i u kontekstu provedbe Globalne strategije EU.
U ovom je trenutku dobro učiniti korak unazad kako bismo shvatili kako su nastali ti “bataljoni”, koje nitko do danas nije vidio, a vidjet ćemo i zašto.
Kako se rađaju EU bojne skupine
Potreba za jedinstvenim obrambenim alatom počela se osjećati odmah pri rođenju Europske unije, ali posebno 1999. godine, kada je formulirano ono što se zove Europska sigurnosna i obrambena politika. Naime, u prosincu te godine je summit EU u Helsinkiju prvi put je formalizirao svoju obrambenu politiku, koju su snažno tražile Francuska i Velika Britanija, formirajući te vojne snage, zatim kvantificirane u 50 do 60 000 vojnika, koje će od strane svih država članica biti moguće mobilizirati i rasporediti u roku od 60 dana.
Međutim, prvi problemi počinju odmah. Napori u izgradnji ovih europskih vojnih snaga naišli su na političku, pravnu i administrativnu opoziciju raznih članica EU. Njemačka, na primjer, ima vrlo stroge propise u pogledu sudjelovanja u operacijama u inozemstvu. S organizacijskog stajališta, međutim, samo je nekoliko europskih naroda imalo mogućnost prebacivanja bilo kojeg broja vojnika na veliku udaljenost.
Druga temeljna točka koja je bila i još uvijek predstavlja prepreku za formiranje borbenih skupina EU je sudjelovanje mnogih njezinih članica u raznim međunarodnim tijelima, poput NATO pakta i Ujedinjenih naroda, koja zahtijevaju brojne vojne kontingente. Stoga vojnici nisu bili dostupni za druge velike jedinice i njihovo sudjelovanje u europskim borbenim skupinama bi ostalo samo na papiru.
Ali idemo redom. Konkretan razvoj ovih vojnih postrojbi nastao je tijekom vojne operacije „Artemida“, nastale uslijed pogoršanja stanja u Demokratskoj Republici Kongo u ljeto 2003. godine. U lipnju iste godine osnovana je europska krizna postrojba koja je u koordinaciji s Ujedinjenim narodima rasporedila privremenu multinacionalnu radnu skupinu koja se sastojala od 1800 vojnika na tom području, od kojih je većina dolazila iz Francuske .
U jeku uspjeha operacije, Pariz i London, zajedno s Berlinom, predstavili su ideju o formiranju borbenih snaga kako bi se poboljšale mogućnosti EU u pogledu procesa očuvanja i mira, a bio bi potpisan i sigurnosni sporazum s NATO paktom.
Nakon nekoliko mjeseci, prijedlog je odobren od strane Vijeća europskih ministara obrane, čime je postao cjelovita inicijativa EU. Prema ovoj novoj doktrini i kao izmjeni onoga što je utvrdio ESDP, kontingent je trebao imati 1500 jedinica, koje se moraju formirati i rasporediti na terenu za 15 dana .
Službeno su mu zadaci humanitarna potpora i mogućnosti evakuacije iz kriznih područja, kao i odvajanje zaraćenih strana, slično zadaćama koje provode „Plavi šljemovi“ Ujedinjenih naroda.
Bataljoni koji ne postoje
Ali gdje su ti bataljoni? Oni jednostavno ne postoje, ili bolje rečeno, postoje samo na papiru. Već smo vidjeli da razne države EU sudjeluju sa svojim divizijama i bataljonima u NATO paktu i stavljaju ih na raspolaganje UN-u, stoga je dostupnost za europske borbene skupine čisto simbolična.
Drugo, postoji velika birokratska granica. Zapravo postoje dvije. Za njihovo raspoređivanje uvijek je potrebna jednoglasna odluka Europskog vijeća, a potrebno je i odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a relevantnom rezolucijom, stoga je vrlo teško da se konsenzus jednoglasno postigne i unutar EU i u Palači naroda na East Riveru.
Naravno, najveća prepreka su proračunska pitanja. Operacije borbenih skupina, čak i njihovo formiranje, zahtijevaju novac kojeg jednostavno nema. Kao što znamo, u ovom su trenutku prioriteti EU dodjela sredstva za izradu nacrta unitarne obrane, smatrajući, kao što je već spomenuto, da nije u pitanju “europska vojska”, već bataljoni za čije se zapovjedništvo još ne zna kome pripada. Osim toga, najveći pokrovitelj ovog privremenog rješenja je bila Velika Britanija, koja je napustila EU, te Francuska, a svi znamo što riskiramo ako bi europska vojska bila isključivo pod francuskim zapovjedništvom, odnosno da lanac zapovijedanja ovisi o Parizu, a ne o Bruxellesu.
Čak i bez mogućnosti uravnoteženja globalne moći Sjedinjenih Država i mogućnosti odvajanja od NATO pakta i njegovog očitog nedostatka pridržavanja europskih interesa, ako se upravljanje borbenim skupinama, poput buduće europske vojske, prepusti Francuskoj, to bi iste probleme samo premjestilo na ovu stranu Atlantika, s malim „Napoleonom“ iz Elizejske palače koji bi odlučivao u kojim područjima intervenirati, a u kojima ne.
Niš koristi…bezvezne birokratske prtljarije,e da bi se zaposlilo što više uhljeba I isluženih političara,a sama vojska ne vrijedi ni pet para….Ne zna se tko pije ni tko plaća,ni tko zapovjeda
jednom riječju, tipična eu “JALAVOST”👎
Ovo je idealna Balkanska armija, “zapovijednici” niti ne znaju da ićim zapovjedaju, vojnici niti ne znaju da služe u EU bataljonima i općenito se ne zna tko pije, niti tko plača. Samo bi trebalo organizirati live prijenos intervencije tih bataljona u neko zaračeno područje tako da se cijeli svijet može smijati toj tragi-komičnoj predstavi u režiji EU. Ali sada ozbiljno da ikada dođe do osnivanja EU vojske vjerojatno bi vojnici bili Balkanci, Baltički narodi i Poljaci, Francuzi bi dirigirali a vrlo sposobni Njemački časnici stažirali. Samo bi još trebalo da se Bosna i Srbija pridruže EU pa bi se još međusobno zarate prilikom neke intervencije u npr. Siriju a da ne pričam o mogućnosti da EU s tom vojskom ide ratovati protiv neke imalo organizirane vojske npr. Turska
Sve su rekli samo istinu su zaobisli.poceo je da ih proganja duh grofa kudenhofe kalergija
Veće su gey parade od EU bataljona.
Nije “Battlegroup” nego “Kampfgrupen”.
U zadnjim danima ww2 to je bio popularni naziv za efektivno grupiranje rinfuze od ostataka razbijenih divizija.
Pitajte švabe. Oni vam potvrde. 😉
Neka gospoda iz EU objasne što će im borbene skupine i protiv koga će se boriti te skupine? možda protiv samih građana EU ako se usprotive ograničenju slobode karanteni čipiranju uvođenju policijskog sata jer za obranu vlastitog suvereniteta imaju vlastite vojske i Nato pakt.