Abdollahi nije novo lice u iranskom sigurnosnom establišmentu. Prije imenovanja vodio je zapovjedništvo Khatam al-Anbiya, središnji međurodovski stožer zadužen za koordinaciju operacija svih grana oružanih snaga. Ta funkcija dovela ga je u samo središte vojnog planiranja, a sada će s te pozicije upravljati cjelokupnom iranskom obranom.
Prve odluke nakon preuzimanja vlasti
Ova imenovanja prva su velika vojna postavljenja otkako je Khamenei preuzeo dužnost nakon smrti oca, ubijenog u američko-izraelskim napadima. Time šalje jasnu poruku o kontinuitetu revolucionarne garde – ali i o vlastitoj potrebi da učvrsti kontrolu nad oružanim snagama u trenutku kada se Bliski istok nalazi usred rata.
Zanimljivo je da Khamenei junior nije posegnuo za vanjskim imenima. Abdollahi i Vahidi dolaze iz unutrašnjosti sustava, što sugerira da nova vlast želi stabilnost i lojalnost, a ne reforme. No postavlja se pitanje koje izvor ne postavlja: hoće li ta lojalnost biti usmjerena prema državi ili prema Gardi kao zasebnoj instituciji koja već desetljećima djeluje paralelno s redovnom vojskom?
Gardine ruke u svemu
Revolucionarna garda nije samo vojna sila – ona kontrolira ključne dijelove iranskog gospodarstva, infrastrukture i vanjske politike. Njezino zapovjedništvo u rukama Vahidija, čovjeka koji je godinama bio na meti međunarodnih sankcija zbog uloge u operacijama izvan Irana, govori o smjeru kojim će se kretati teheranska strategija.
Za razliku od mnogih zapadnih analiza koje iransko vojno postavljenje promatraju isključivo kroz prizmu prijetnji, ovdje se radi o unutarnjoj konsolidaciji. Khamenei mora dokazati da može držati uzde u rukama – i pred vlastitim narodom, i pred gardom koja je do sada bila najmoćnija institucija u zemlji. Ova imenovanja njegov su prvi test.
Pitanje koje ostaje otvoreno jest kako će se novi vrhunski zapovjednici postaviti prema eskalaciji sukoba s Izraelom i SAD-om. Iako je Iran dosad izbjegavao izravan okršaj, postavljanje ljudi iz operativnog krila garde na najviše dužnosti sugerira da Teheran ne isključuje mogućnost drukčijeg odgovora. Hoće li to značiti i veću autonomiju garde u donošenju odluka, ostaje za vidjeti – ali jedno je sigurno: nova iranska vlast ne namjerava popuštati.
Iran je u sigurnim rukama.