ISIL: Crne udovice i “lavovi sutrašnjice” kalifata

Ranije ovog mjeseca je američki predsjednik Donald Trump rekao da je američka koalicija porazila ISIL i pozvao je europske zemlje da prime natrag svoje teroriste koji su trenutno u zarobljeništvu u Siriji. Ne ulazeći u apsurdnost tvrde da su SAD i saveznici porazili ISIL, pokušajmo shvatiti u kojem je obliku trenutno živa ova teroristička organizacija.

“Islamska država”, iako je ovaj entitet pogrešno zvati “islamskim”, još nije poražena. Iako bez teritorija i mnogo slabija, još uvijek ima veliki broj obožavatelja koji ne osjećaju žaljenje niti prihvaćaju poraz.

Nešto više od 260 militanta je zarobljeno i nalaze se u improviziranim šatorima između Baghouza i rijeke Eufrat. To je ono što je ostalo od nekoć mitskog “kalifata”, takozvane “Islamske države” ili Daesha. Međutim, još je rano za slavlje, budući da ISIL, jedna od najubojitijih i najokrutnijih terorističkih organizacija u povijesti, nije poražen.

U današnjem svijetu telekomunikacija i informatičke povezanosti vojni poraz ne znači i kraj terorističke organizacije. “Islamska država” je postala ideologija za koju ne postoje granice i neće prestati pokušavati regrutirati teroriste sve dok ne bude poražena na intelektualnoj i ideološkoj razini.

Istina je da je kolaps “kalifata” u Iraku i Siriji bio težak moralni udarac za pristaše ISIL-a širom svijeta, ali još uvijek postoje fanatici koji vjeruju u njegove ideje i za njih su voljni umrijeti. Malo ih je, ali dovoljno. U studenom 2015. u Parizu je samo sedam tih monstruma likvidiralo 130 ljudi.

Stotine pripadnika “Islamske države” su se predali većinski kurdskim Sirijskim demokratskim snagama, ali kao što je potvrdio i takozvani Sirijski opservatorij za ljudska prava iz Velike Britanije, malo ih pokazuju znake kajanja. Nešto slično se već dogodilo s kanadskim teroristom Mohammedom Kalifom, koji je nakon uhićenja od strane kurdskih snaga rekao “kako ne žali ni za što što je učinio”. Kalifa je objavljivao video poruke “Islamske države”, a sudjelovao je i u pogubljenju sirijskih vojnika.

Od europskih terorista, koji od svojih vlada traže da ih prime natrag u matične zemlje, pokušava se tražiti da preuzmu odgovornost zato što su se dobrovoljno pridružili terorističkoj organizaciji, čemu pridonose mediji kao što su The New York Times ili The Guardian, koji u javnom mnijenju stvaraju empatiju prema ovim zlotvorima i predstavljaju ih kao žrtve.

Ali Europljani ne smiju nasjesti na ovu obmanu. Muškarci i žene koji su putovali u takozvanu “Islamsku državu” nisu žrtve niti će to ikada biti. To su ljudi koji su se pridružili “kalifatu”, prevareni onim što su vidjeli, jer ono što su vidjeli su bili rat, pogubljenja, fundamentalizam, mržnja, ekstremno nasilje i strah u očima neprijatelja ISIL-a. Jedini razlog zbog kojeg se sada žele vratiti u Europu je taj što je njihov san o “globalnom kalifatu” propao. Žele se vratiti, jer ako ostanu, čeka ih samo smrt, dok su u Europi kazne za odlazak na ratna područja Bliskog istoka smiješne.

Tareena Shakil, koja se 2014. godine pridružila “Islamskoj državi” u Siriji i vratila se u Ujedinjeno Kraljevstvo 2016. godine, provela je u zatvoru manje od 3 godine. Sada uživa u punoj slobodi.

U Španjolskoj je zakon jednako smiješan. Abu Dahdah, član Muslimanskog bratstva u Siriji i vođa Al-Qaede u Španjolskoj je od uhićenja 2001. godine proveo 12 godina u zatvoru i trenutno uživa punu slobodu. Dahdah je znao za planove za napad 11. rujna 2001. ne tornjeve Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku i bio je vođa ćelije koja je provela teroristički napad u Madridu 11. ožujka 2004. Tada je ćelija Abu Dahdaha ubila 193 civila, a 2050 ih je ranjeno.

Upravo u europskoj toleranciji i leži problem. “Islamska država” kao ideologija nije nešto što se pojavilo 2014. s Abu Bakrom Al-Baghdadijem. Ideološki temelji na kojima počiva ISIL se nalaze u pravnoj organizaciji u Europi .

“Priroda je islama da dominira, a ne da se nad njim dominira. Priroda islama je da nametne svoj zakon svim narodima i da proširi svoju moć na cijeli planet”, riječi su koje bi se mogle pripisati samoproglašenom kalifu Bagdadiku, sli pripadaju Hasanu Al-Bani, utemeljitelju Muslimanskog bratstva 1928. godine.

Iako su borci i pristaše samozvanog “kalifata” prigrlili krvoločni takfirizam, koji je proglašen herezom od svih islamskih znanstvenika, uključujući sve sunitske imame i velike muftije, tu su herezu “izmiješali” s ideologijom Muslimanskog bratstva i krenuli u uspostavu kalifata.

Podsjetimo da je Muslimansko bratstvo na vlasti u Turskoj, ima ogromnu financijsku pomoć Katara i iz sjene kroz “bivšu” vladajuću stranku Ennahda upravlja Tunisom. Teroristička organizacija je samo u Siriji, Rusiji, Egiptu, za sigurnosni savez ODBK, a iz posve drugih razloga je zabranjeno u Saudijskoj Arabiji, UAE i Bahreinu.

Za SAD i sve europske zemlje, osim Rusije i zemlje ODBK, Muslimansko bratstvo je legalna islamska organizacija.

Međutim, Muslimansko bratstvo je islamistička organizacija koja je inspirirala najpoznatije svjetske teroriste da počine svoje gnusne zločine.

Hasan Al-Bana tvrdi da su zapadno društvo i odvajanje religije i politike, što je bila posljedica prosvjetiteljstva, odgovorni za propadanje muslimanskih naroda.

Iz krila Muslimanskog bratstva je došao Sayyid Al-Qutb, koji je ujedinio islamski fundamentalizam s nasilnim putem.

“Društvo u kojem se zakoni ne temelje na božanskom zakonu nije muslimansko, čak i ako se njegovi članovi izjašnjavaju kao muslimani”, kazao je on Sayyid Al-Qutb.

Do određene granice će se s njim složiti sve islamske vođe i vjerski poglavari, ali Sayyid Al-Qutb opravdava nasilje protiv svojih bližnjih i napade na protiv svih vlada sa sekularnim sklonostima.

Teze Sayyida al-Qutba je usvojio Osama bin Laden, kao i sadašnji vođa Al-Qaede Ayman Al-Zawahiri, te jedan od najvažnijih članova Al-Qaede i ikona “Islamske države” Anwar Al-Awlaki, koji je ubijen u Jemenu 2011.

Muslimansko bratstvo se trenutno vrlo ugodno osjeća pod zaštitom turske i katarske vlade, ali je u “socijalnom radu” zaštićeno i u Europi, gdje se uspjeli nastaniti u brojnim zemljama, ne nužno pod tim imenom. U Španjolsku je stiglo ’60-ih godina. Danas je dio Islamske lige za dijalog i suživot u Španjolskoj, koja ima veze s Federacijom islamskih organizacija Europe, koja okuplja razne organizacije Muslimanskog bratstva na kontinentu.

Iako vodstvo i isteknuti članovi organizacije sami nisu počinili napade u Europi, ispovijedaju izrazito radikalnu ideologiju i olakšavaju prelazak mnogih njihovih pristaša u aktivne nasilne organizacije kao što su ISIL i Al-Qaeda.

Riziku da je ova ultrakonzervativna i antizapadna ideologija u Europi kod kuće i prodor pojedinaca u institucije pojedinih zemalja se mora dodati neuspjeh kaznenog sustava europskih zemalja.

Na primjer, španjolski zatvori koriste takve smiješne metode kao što su satove joge u deradikalizaciji islamističkih ekstremista. Tijekom izdržavanja kazne su oni izrazito kooperativni i sudjeluju u svim programima, ali samo kako bi osigurali skraćenje kazne, dok u ćelijama provode radikalizaciju drugih zatvorenika s kojima dijele prostor.

Za teroriste “Islamske države” zatvor nije nikakva kazna, već nužna žrtva koja ih približava Bogu. ISIL riječ “žrtva” koristi od svog osnutka do danas, a njegovim najžešćim sljedbenicima je doslovno uklesana u um.

Računa se da će do 2020. godine oko 500 zatvorenika povezanih s “Islamskom državom” i Al-Qaedom napustiti europske zatvore, a procjenjuje se da će s njima izaći oko 1500 interno radikaliziranih zatvorenika. Ovoj brojci treba dodati i one koji još nisu uhićeni.

Povratnici će također biti veliki problem. Sjedinjene Države su zaprijetile oslobađanjem 800 stranih terorista zatočenih od strane njihovih kurdskih saveznika u Siriji, ako se europske zemlje ne pobrinu za njih.

Za one za koje se misli da osobno nisu počinili nikakve zločine, “osim što su se pridružili kalifatu”, traži se da im se pruži druga šansa. To posebno vrijedi za  žene i djecu, koji su dobili etiketu nevinosti jer nisu bili borci.

No, koliko je to ispravno? Podsjetimo na slučaj mlade Britanke koja je izrazila želju da se vrati, ali je rekla da terorističke napade ISIL-a u Europi smatra razumljivom odmazdom za bombardiranja “kalifata” od strane američke koalicije.

U tom smislu, ne biti na frontu nikoga ne oslobađa krivnje što se dobrovoljno pridružio terorističkoj organizaciji koja je objavila rat cijelom svijetu. Kad bi ti ljudi prevladali i kada bi “Islamska država” bila jaka, oni bi europske narode uništili bez ikakvih skrupula.

Treba naglasiti i da su meta ove perverzne interpretacije islama i sve muslimanske zemlje, vođe, narodi i pojedinci koji ne misle kao oni i ne dijele njihove stavove, što se vidi i po broju mrtvih koje su ostavili iza sebe, među kojima su stotine tisuća muslimana “nevjernika” šireg Bliskog istoka.

Volonterke koje su iz Europe putovale u Siriju su sudionice svakog od ubojstava koje je počinila ova organizacija. To što nisu bile na fronti ne znači da nisu počinile najgore zločine koje možemo zamisliti. Prema nekim svjedočanstvima iz post-traumatskog tretmana Jezida, zajednice koja je pretrpjela genocid ISIL-a, žene “kalifata” su često bile gore od muškaraca.

Većina ih je u “kalifat” došla kako bi dale aktivan doprinos organizaciji. Tamo su radile na regrutaciji ili radikalizaciji europskih muslimana kroz Ministarstvo za medije ISIL-a. Pripremale su seksualne robinje ili patrolirale ulicama kao šerijatska policija Hisbah. Ono što je svima zajedničko je da su otišle podizati “lavove sutrašnjice”, pojam s kojim ISIL opisuje djecu koja su indoktrinirana i uvježbana da ubijaju. Da, “Islamska država” je stvorila generaciju ubojica čijih razmjera još nismo svjesni.

Uništavanje kalifata kojeg je Abu Bakr Al-Baghdadi proglasio iz Mosula 4. srpnja 2014. jeste razlog slavlje, ali to nikoga smije spriječiti da vidi svu borbu koju još treba voditi protiv organizacije koja ima teritorije u Aziji i Africi, a posebno protiv ideologije koja još uvijek potiče usamljene vukove, kao onaj koji je prošlog tjedna ranio dvoje ljudi u Marseilleu.