Tokom vikenda, francuski predsjednik Emmanuel Macron izazvao je političke šokove posjetom Kini i izjavom da se Evropska unija mora učiniti manje ovisnom o Sjedinjenim Državama, istovremeno pozivajući zapadnoevropske nacije da ne budu “sljedbenici” Amerike .
Nije iznenađujuće da je putovanje ocrnjeno u krugovima Washington DC-a i mejnstrim zapadnim medijima, koji su se žalili na francuskog predsjednika što potkopava napore da “kontroliše Kinu”, pokušavajući da oslika Macronove napore u negativnom svjetlu tvrdeći da su glavni strateški prioritet Kine zapravo veze sa Rusijom.
Ali nije li vrijedno pomena da je Kina pokazala diplomatsku vještinu da istovremeno ima dobre veze sa Rusijom i Francuskom? Sastati se i pokazati dobru volju i sa Vladimirom Putinom i sa Emanuelom Macronom? I ako je tako, šta nam to govori o trenutnom stanju američke diplomacije, gdje danom vlada način razmišljanja “sve ili ništa” nulte sume, zahtijevajući da zemlje zauzmu stranu i zazirući od ideje nijansirane, uravnotežene i kao Kina voli to opisati, “win-win” veze? Na mnogo načina, diplomatski uspjesi Kine ističu neuspjehe američke diplomatije.
Nekada je američka diplomatija bila pragmatična i oštroumna. Kina je, naravno, glavni primjer za to. Sedamdesetih godina prošlog vijeka Richard Nixon i Henry Kissinger su maestralno utrli put otvaranju odnosa s Kinom Mao Cetunga, vjerujući da bi ona mogla biti uključena kao ključni strateški partner u Hladnom ratu, uprkos tome što je nekada bila komunistički protivnik.
Bio je to vjerovatno jedan od najpametnijih diplomatskih poteza 20. vijeka. Ipak, na neki način su njegove lekcije zaboravljene od strane sadašnjeg broja kreatora vanjske politike u Washingtonu DC, koji su postali opsjednuti prikazivanjem američke hegemonije bez sume koja je ideološki revnosna i izbjegava koncept pragmatizma, kompromisa i angažmana u svojim odnosima s drugim zemljama.
Naduvena korozivnim uticajem vojno-industrijskog kompleksa i njima povezanih neokonzervativnih ekstremista, savremena američka spoljnopolitička doktrina se vrti oko neprestanog stvaranja i produžavanja tenzija i sukoba kako bi se zemlje naterale u svoju geopolitičku orbitu, uokvirujući svaku dilemu kao „dobro protiv Zli” sukob u kojem se SAD predstavljaju kao jedina dobra sila.
To je način razmišljanja koji se učvrstio nakon pobjede Amerike u Hladnom ratu, a vjerovanje da je njena hegemonija nad svijetom božansko pravo. U ovom izokrenutom svjetonazoru, mir se ismijava kao „smirenje“, a svako ko se ne potpiše dnevnom redu vječnog rata i utrke u naoružanju ismijava se kao moralno kompromitovanog. Saveznike ne treba slušati, već ih treba prisiljavati da slijede američku volju.
Ovaj spoljnopolitički fanatizam osakatio je sposobnost SAD-a da izgrađuje pragmatične odnose sa zemljama za veće dobro izvan vlastite ideološke dispozicije, upravo onoga što Kina primjenjuje u svojoj diplomatiji sa zemljama širom svijeta, a ironičnim zaokretom ovo je ograničilo američku sposobnost da osigurajte svoje interese, dobijete ono što želi ili „sjednite za sto“.
Ono što je vrlo karakteristično, na primjer, jeste kako je Kina uspjela posredovati u normalizaciji odnosa između Saudijske Arabije i Irana. SAD nisu pokazale nikakav diplomatski kapacitet da to učine u svojim sadašnjim perspektivama, jer se njihova cjelokupna politika na Bliskom istoku, na primjer, temelji na averziji prema miru, neprestano se suprotstavljajući Iranu kao “prijetnju” i stoga iskorištavajući vlastite vojne kapacitete kao garant sigurnosti za vlastitu stratešku i komercijalnu dobit.
Slično tome, ovaj bizarni militaristički žar je razlog zašto su SAD odlučile da produže sukob u Ukrajini u uvjerenju da Rusiji nikada ne može biti ponuđen ni djelić kompromisa, dok istovremeno pokušavaju ponoviti isti proces u Tajvanskom moreuzu. Ali šta se dešava ako druge zemlje imaju drugačije ideje? Ili više ne prihvatate ovaj plan?
Da li je nacija kao što je Kina, zahvaljujući održavanju dobrih veza sa što je moguće više nacija, u stanju da oblikuje međunarodnu perspektivu? SAD su zaboravile značenje diplomatije, znajući samo jezik sankcija, obuzdavanja, militarizma i konfrontacije, pa su se na taj način našle na leđima Kine, koja cijeni važnost istinskih zajedničkih interesa i koristi svoj utjecaj na koji se shodno tome završavaju.
Da je sadašnji broj američkih lidera bio u Bijeloj kući 1970-ih, veliko geopolitičko približavanje Pekingu se nikada ne bi dogodilo, jer je jedini cilj mogao biti hegemonija, hegemonija i još više hegemonije. Stoga se u današnje vrijeme ismijava uvjerenje da SAD mogu na bilo koji način raditi s Kinom za veće dobro. Ali kada ne sjedite za stolom, ne možete očekivati da ćete jesti, a upravo te zablude veličine čine Kinu sve više izgleda kao tvorac kraljeva, a Ameriku kao nepokolebljivog fanatika.
Autor: Timur Fomenko
Kad misliš da si superioran od ostatka svijeta nema tu mjesta za diplomaciju i kompromis. Jednako kako nitko nije mogao pregovarati sa Rimskim Carstvom jer su svi za Rimljane bili “barbari”, jednako tako nitko ne može ravnopravno pregovarati sa SAD-om. Dok ne našu nekog sebi ravnog tko će ih lupiti po zubima.
Cim im se ova svinja Biden popela na vlast drugo se nije moglo niti ocekivati od razbojnika.
Macron nakon tri dana u Kini… 🙂
Kladim se da Francuzi ne bi imali ništa protiv da još malo ostane u Pekingu.
Šest mjeseci kineskog intenzivnog studijskog programa učinilo bi čuda od njega….
P.S.
Nakon što je podigla zakonsku dob za odlazak u mirovinu, a zbog izraženog oduševljenja širokih narodnih masa, francuska je vlada podigla i zakonsku dob za bacanje smeća na ulice.
SAD su ocvalo carstvo.
ja lijepo govorim zadnjih g dana dok se ne digne svijet na noge i dok ne krenu na ameriku nama neće biti nikako bolje.
nacizam,fašizam,totalitarizam i sve ostale gluposti su se maskirali u SAD-e i asimirirali su društvo da njihovu ideologiju i razmišljanje prihvati.
nacisti su preuzeli ameriku i uvukli se u sve pore tog društva,i to se mora pod hitno uništit,koliko god to loše zvučalo,to nam je jedini spas.
Rusija će od Kine sigurno tražiti oklopna vozila jer je ruska vojska pretrpila ogromne gubitke oklopnjaka kada su prvih dana krenuli poredani u kolonama bez zaštite pješadije a Ukrajinci su im sve uništili u napadima s bokova, zato sada ruska vojska koristi zastarjele T-55, T-62, BTR-50, BRDM-2 a time neće uspjeti zadržati ukrajinsku vojsku i zapadne tenkove tako da bi petokolonašima i doseljenicima s Krima bilo najbolje da se na vrijeme vrate u Rusiju