Litva “kreće u napad” – Ruski Kalinjingrad referendumom treba priključiti EU

Jedno od ključnih područja sučeljavanja NATO pakta i Rusije je baltička regija. Početkom ove godine je počelo raspoređivanje snaga NATO pakta za brzu intervenciju u baltičkim zemljama i Poljskoj, gdje će biti raspoređeni i sustavi američkog proturaketnog štita, koji uz minimalne preinake može postati ofenzivno nuklearno oružje. Rusija je kao odgovor u svojoj regiji Kalinjingrad rasporedila dalekometne sustave Iskander-M, koji također mogu nositi nuklearne bojeve glave.

Sve se počelo događati prije krize u Ukrajini, kada su u NATO paktu tvrdili da se proturaketni štitom brane od “iranske prijetnje”. Kasnije je prevratom u Kijevu Ukrajina trebala biti apsorbirana u NATO pakt, što je onemogućeno osiguravanjem mirnog održavanja referenduma u tad još ukrajinskoj Autonomnoj Republici Krim, koja s ovim statusom prema Povelji Ujedinjenim naroda ima pravo na samoodređenje. Plan vojnog osiguranja referenduma je ruska vojska izvela brzo i gotovo bez ispaljenog metka. Krim, koji nikada u povijesti nije bio ukrajinski, na poklon Kijevu je 1954. dao Nikita Hruščov, jer se Krimom, zbog njegovog zemljopisnog položaja, navodno, lakše moglo upravljati iz Kijeva, nego iz Moskve.

Održavanjem referenduma i pripojenjem Ruskoj Federaciji je Ukrajina ostala bez Krima, ali je spriječen i ulazak Ukrajine u NATO pakt, jer Sjevernoatlantski savez kao punopravne članice prima samo zemlje koje nemaju neriješene teritorijalne sporove i koje nisu u ratu s drugim zemljama. Zapravo je ključni razlog da gotovo sigurno odavno spremnu kampanju osiguranja “referenduma u slučaju nužde” bio taj što bi NATO apsorbiranjem Ukrajine i dolaskom na Krim učinkovito neutralizirao ruske sustave proturaketne obrane smještene iza Urala i Rusiju doveo u situaciju da se ne može uspješno braniti od hipotetske agresije. No, to je sad prošlost. Krim je ruski i vjerojatno će takav i ostati.

Nakon akcije na Krimu su stratezi NATO pakta jednoglasno upozoravali da je sljedeći na redu Baltik i da je agresija Rusije na tri baltičke države neminovna.

“Baltičke zemlje i Poljska strahuju da bi bivše sovjetske republike, Litva, Latvija i  Estonija mogle biti sljedeće, nakon što je Rusija pokazala svoju moć u Gruziji i Ukrajini”, mantra je koja se ponavlja od početka 2014.

Rusija je do sada u više navrata govorila kako nema nikakvih teritorijalnih pretenzija prema baltičkim državama, prije svega i zbog činjenice što su punopravne članice NATO pakta, koji ima proračun od oko 920 milijardi dolara, a Rusija oko 60, što znači da bi napasti Baltik bilo ravno samouništenju. Istovremeno su u Moskvi poručili da će na svaku vojnu prijetnju odgovoriti svim raspoloživim sredstvima i da će čuvati nacionalni integritet i suverenitet.

Litva rusku Kalinjingradsku regiju želi vratiti Europskoj uniji

No, sada dolazimo do zanimljivog preokreta. Naime, nije više Rusija ta koja “prijeti Baltiku”, nego Litva prijeti Rusiji oduzimanjem Kalinjingradske regije, koju ne želi za sebe, nego je vratiti Europi.

Portal Balt News prenosi kako je zastupnik parlamenta Litve, Linas Balsys, rekao kako nestabilnu i militariziranu Kalinjingradsku regiju treba vratiti stabilnoj Europi.

Kalinjingrad – Rusija

Pitanje statusa ruske regije je otvoreno 20. siječnja, tijekom rasprave u parlamentu Litve naziva “Svijet u 2017. – Pogled iz Vilniusa“.

“Kalinjingradu je vrijeme isteklo”, rekao je s parlamentarne govornice Balsys.

Što to točno nudi bivši glasnogovornik predsjednice Dalije Grybauskaite? On tvrdi da o pitanju ruske Kalinjingradske regije trebaju odlučivati ili Litva ili vodstvo Europske unije. Treća mogućnost je da Litva i EU zajednički odluče o budućnosti ruske zapadne enklave. Aneksija Krima je pokazala da je poslijeratni poredak u Europi došao do svog kraja, jer je Rusija prekršila načelo nepovredivosti granica. Vrijeme u kojem je bivši teritorij Istočne Pruske bio dio Ruske Federacije je završilo”, rekao je predsjednik stranke “Zelenih” i zastupnik litvanskog parlamenta Linas Balsys.

“Kalinjingrad Rusiji u Potsdamu ili Helsinkiju nije dan vječno. Tada je rečeno da tu regiju vraćaju pod upravu SSSR-a do konačnog mirovnog sporazuma kojeg treba potpisati s Europom”, rekao je Balsys.

On smatra da je vrijeme da se ovo pitanje stavi na dnevni red i odredi čije je to područje, te da ono ne mora ostati rusko.

Ova ideja za Litvu nije nova. 2015. godine ju je prvi put iznio tadašnji politolog, a sada član konzervativca u parlamentu Litve, Laurynas Kaschyunas.

Kada su Litvanci izrazili svoje mišljenje o hitnoj potrebi oduzimanja Kalinjingradske regije Rusiji, predstavnik ruskog Ministarstva vanjskih poslova je tadašnjeg čelnika litvanskog Centra za proučavanje istočne Europe Kaschyunasa nazvao “navodnim politologom”.

“Ako govorimo o situaciji na Krimu, jasno je da nitko neće slati vojnike da vrate Krim. No, Rusi moraju platiti za Krim i ne mogu u XXI stoljeću zauzeti teritorij, govoreći: “Jednom je bio naš, a sada je opet naš.” Zamislite što bi se dogodilo da Nijemci od Poljaka traže povratak bivših njemačkih zemalja. Zbog toga i Ruska Federacija treba biti oprezna kod takvih tvrdnji”, rekao je tada Laurynas Kaschyunas.

“Helsinški sporazum je prekršen i Ruska Federacija treba platiti za aneksiju Krima”, rekao je u intervjuu Kaschyunas

Bivši član lokalne samouprave Gentvilas Simonas, sada zastupnik litavskog parlamenta, na općinskoj i nacionalnoj razini namjerava Rusiji oduzeti Kalinjingrad promjenom imena i opet ga zvati njemačkim imenom – Königsberg. Osim toga, Simonas planira tu rusku regiju vratiti Njemačkoj, budući da je nekad bila Istočna Pruska.

Ove spletke i opasni prijedlozi, smatraju analitičari portala Balt News, dolaze od strane stratega State Departmenta koji se bave sigurnosnim stanjem u Baltiku, iako nisu svjesni da upravo ovom stavovima predstavljaju potencijalnu prijetnju teritorijalnom integritetu Litve.

Rasprava o statusu ruskog Kalinjingrada se rasplamsala upravo u trenutku raspoređivanja NATO kontingenta u tom području. No, ona nije od jučer, ali su se njome uglavnom bavili “kafanski političari“, koji su igrom slučaja došli do mjesta u parlamentu, te nacionalistički pseudo-povjesničari.

Ideja zauzimanja ruskog Kalinjingrada traje već dugi niz godina. U Litvi se Kalinjingrad zove “Karalyauchus“, a tako se pojavljuje čak i na prometnim znakovima.

Lokalni ideolozi tvrde da su Litvanci u srednjem vijeku stoljećima na ovom području bili najveća etnička skupina.

Vrlo popularna teorija o “litvanskoj manjini” nije strana ni aktualnoj predsjednici države, Daliji Grybauskaite.

Ona je u ljeto 2014. godine u jednom intervjuu, komentirajući jačanje ruskih oružanih snaga u regiji, rekla jednu vrlo značajnu rečenicu: “Kalinjingradska regija je kolijevka litvanske književnosti i umjetnosti, ali sada protiv nas zvecka oružjem.”

No, davno prije, još 1993. godine, tadašnji veleposlanik Republike Litve u Sjedinjenim Državama je tvrdio da je Kalinjingrad teritorij njegove zemlje.  1995. je utemeljitelj moderne Litve, Vytautas Landsbergis,  rekao “kako status Kalinjingradske regije, kao teritorija Rusije nakon Drugog svjetskog rata, nema više dovoljno opravdanja”.

Prije šest godina je ideolog litvanskog nacionalizma, Romualdas Ozolas, bivši potpredsjednik parlamenta zemlje, rekao:

“Pravni status Königsberga, koji je pao pod upravu Sovjetskog Saveza, odavno je završio. Helsinška odluka o nepovredivosti granica je postala problematična iz jednostavnog razloga što Sovjetski Savez već dugo vremena ne postoji.”

Ozolas je tada pozvao na stvaranje nove nezavisne “Baltičke Republike”.

“Napuštanjem tradicije političke korektnosti, Litva će apsolutno koristiti jezik međunarodnog prava i početi zastupati težnje stanovnika Königsberga da dobiju neovisnu republiku.”

Spomenuti “navodni politolog”, Laurynas Kaschyunas, sada član parlamenta iz redova Domovinske unije – Demokršćana Litve, rekao je kako je na Konferenciji u Potsdamu 1945. donesena odluka kojom je Königsberg SSSR-u dan na samo pedeset godina, te da sada Sjedinjene Države i Velika Britanija trebaju preispitati stavke ovog ugovora.

Prema njegovim riječima, takav potez bi bio dostojna nagrada za rusku “agresiju na Krim i Donbas“. Istovremeno je Kaschyunas predložio da se treba osloniti na same stanovnike Kalinjingrada, među kojima, prema njegovim riječima, “postoje jaki separatistički osjećaji“. On to tumači činjenicom da mnogi stanovnici Kalinjingradske regije češće odlaze u EU, nego u Rusiju.

“Ako stanovnicima Karalyauchusa (Kalinjingrada) bude ponuđena mogućnost gospodarskog razvoja, te ako im se otvori europsko tržište, regija bi shvatila da je to prirodno i očigledno bi se odlučila za to. Ako Rusija ne odgovori na njihove želje, bilo bi moguće razmišljati o referendumu o statusu Karalyauchusa (Kalinjingrada). Međutim, važno je da taj referendum bude iniciran od strane samih ljudi”, rekao je Kaschyunas.

Drugi stručnjaci sumnjaju da je njegova zamisao provediva u praksi.

Već više od četvrt stoljeća u Vilniusu postoji organizacija “Vijeće za poslove litvanske manjine” (SDML), koje prima sredstva od vlada. Od svog osnutka 1989. godine SDML se bavi proizvodnjom tiskanih materijala o povijesnom Kalinjingradu, koje dijeli diljem Litve. To su uglavnom karte, knjige, brošure, leci i plakati, a govori se uglavnom o teritoriju “Karalyauchusa”. Ove materijale, vrlo upitne s povijesne točke gledišta, dijeli se i u školama.

Godine 1992. su aktivisti “Vijeća za poslove litvanske manjine” došli u Kalinjingrad i neovlašteno pokušali održati procesiju u spomen na “mrtve sunarodnjake”, i to za one koji su 1944. i 1945. stradali u Königsbergu kao građani nacističkog Reicha. 1994. su predstavnici SDML-a i litvanska zajednica u SAD-u ilegalno postavili spomenik posvećen Henry Monteu, koji je u XIII stoljeću vodio pobunu Prusa protiv Teutonskog reda. Karakteristično je da se u Litvi ovaj povijesni lik zove lažnim imenom Herkus Mantas, pokušavajući mu pripisati litvansko podrijetlo.  Rušenje bespravno postavljene skulpture je izazvalo histeričnu reakciju zajednice “Male Litve” u Americi.

Iste godine je SDML organizirao postavljanje plakata u Kalinjingradu na kojima je pisalo: “Pedeset godina genocida nad litvanskom manjinom“.  Na plakatima su prikazana okrvavljena tijela civila, probodena mačem i bajunetima. Istovremeno je izdan tzv. “Memorandum”, kojim se zahtijeva ništa više ni manje nego potpuna demilitarizacija regije “Karalyauchus” i njen povratak “povijesnim zemljama i baltičkim narodima”, odnosno Litvi.

U listopadu 2001. godine u Vilniusu je čelnik “Vijeća za poslove litvanske manjine”, Vytautas Shilas, organizirao konferenciju o temi “neriješenih problema” regije “Karalyauchus”, odnosno ruskog Kalinjingrada.

Raspravljalo se o “sovjetskom genocidu nad autohtonim stanovništvom regije Karalyauchus” i “pravnoj procjeni Kalinjingrada kao ruskog teritorija”.

Ironično, samo nekoliko dana nakon završetka konferencije su u organizaciji lokalnih i saveznih vlasti u Kalinjingradu počeli “Dani litvanske kulture“.

Proteklih dana je Moskva uglavnom šutjela na ove provokacije, jer nisu ni zasluživale odgovor. Međutim, ako su ranije o Kalinjingradu raspravljale nacionalističke udruge i pojedinci koji se bave stvaranjem povijesti, sada se o tome govorilo u parlamentu zemlje, što nije isto.

Litva je prerano zaboravila što joj je dao SSSR

Ruski suverenitet nad Kalinjingradom se ne može dovoditi u pitanje i to neće biti dozvoljeno ni parlamentu Litve.

Ruski su stručnjaci održali lekciju Balsysu i podsjetili ga da je distrikt Vilnius do 1917 bio dio Ruskog carstva, a od 1922. do 1939. godine je bio dio Poljske. U kratkom razdoblju od 1920. do 1922. godine je bio drugi glavni grad marionetske i fiktivne države Republike Središnje Litve. Dakle, Józef Piłsudski je u skladu s uvjetima Antante Vilnius dao Poljacima, a Centralna Litva je postala marionetska tvorevina, kojom je formalno upravljalo general Lucjan Żeligowski.

“Neka prvo vrate ono što su dobili od sovjetskih vlasti”, sažeo član Vijeća Ruske Federacije, Vladimir Džabarov.

Ostali, poput političkog analitičara Jurija Dolinskog, Linasa Balsysa, ovo uopće ne shvaćaju ozbiljno.

“On nije u stanju prehraniti nikoga, osim samoga sebe. On je vođa Zelenih u Litvi. Njegova stranka je slaba, a izabran je za jedan mandat samo zbog oštrih kritika vlasti i predsjednice Dalije Grybauskaite, njegove bliske saveznice, čiji je bio glasnogovornik, nakon što je izabrana 2009. godine”, rekao je Jurij Dolinski.

Uslijedila je i službena reakcija Ministarstva vanjskih poslova Rusije. Izvanredni i opunomoćeni veleposlanik Ruske Federacije u Litvi, Aleksandar Udalcov, rekao da je prijedlog Linasa Balsysa “o povratku Kalinjingradske regije Europi neodgovoran i pozvao Litvu da se aktivno boriti protiv pokušaja da se izmijeni ishod Drugog svjetskog rata”.

Zanimljivo je da je bivša šefica Linasa Balsysa, aktualna predsjednica  Grybauskaite – kćerka djelatnika NKVD-a, bila član Komunističke partije od 1983. godine i predavala na Visokoj partijskoj školi u Vilniusu. Danas je poznata po glasnim rusofobnim izjavama, kao kada je Rusiju nazvala “terorističkom državom”.

Međutim, barem na službenoj razini, Litva, za razliku od Latvije i Estonije, nikada nije izrazila teritorijalne pretenzije prema Rusiji. Možda zbog  nejasne povijesti regije Vilnius, kao što je rekao Džabarov.

Podsjetimo, grad Vilna, ruska verzija imena, a poljski Wilno, bio je glavni grad Velikog Vojvodstva Litve. Međutim moderni Litvanci od te povijesne tvorevine zaziru više nego moderni Arapi u drevnog Egipta, moderni Grci od stare Grčke ili Talijani od antičkog Rima. Službeni jezik je u Velikom Vojvodstvu Litve prvo bio rusinski, a zatim poljski. Prva knjiga na litvanskom jeziku je objavljen u Vilni 1595. godine, kada je kneževina 1569. već gotovo izgubila svoju nezavisnost.

Početkom XX stoljeća je Vilna bila središte bjeloruskog i poljskog nacionalnog preporoda, a Litvanci su bili tek neznatna manjina u ukupnoj populaciji. Prema popisu Ruskog carstva od 1897. godine, od ukupno 154 532 stanovnika Vilna, Židova je bilo 61 847 (40,0%), Poljaka 47 795 (30,9%), Rusa 30 967 (20,1%), Bjelorusa  6 514 (4,2%), a Litvanaca 3 238 ili tek 2,1%.

U međuratnom razdoblju, kada je Wilno bio poljski, Litvanaca je u gradu bilo tek  1 579 ili 0,8%. Poljaka je bilo 65,9%, Židova 28%, Rusa 3,8%, Bjelorusa 0,9%, Nijemaca 0,3%, i Ukrajinaca 0,1%.

Čak i godinama nakon što je Vilnius postao glavni grad sovjetske Litve, Litvanci su bili samo relativna, a ne apsolutna većina – 42,8%.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, Litvanaca u gradu je 338 758 (62%), Poljaka 88 408 (17%), Rusa 63 991 (12%), Bjelorusa 18 924 (3,5%), Ukrajinaca  5.338 (1%) i Židova 2 206 (0,5%).

No, vratimo se u 1925. kad u Litvi već vole revidirati povijest. Tada se od 141 645 stanovnika, njih 59 315 (41,88%) izjasnilo kao Nijemci, a samo 37 626 (26,56%) kao Litvanci. U ožujku 1939. godine, nakon što je Hitler uputio ultimatum Litvi i prisilio ih da vrate Klaipeda regiju Njemačkoj, grad opet postaje litvanski tek 1945. godine, nakon što ga je oslobodila sovjetska vojska.

Teritoriju Litve je zapravo onaj kojeg je ograničio SSSR, i samo zbog Sovjeta  Litvanci imaju državu u kojoj danas žive.

Naravno, poslijeratne granice u Europi nisu “sveta krava” i one se mogu promijeniti kao rezultat zajedničkog dogovora, kao što je bio za vrijeme ujedinjenja Njemačke i raspada Čehoslovačke, ili u skladu s voljom naroda, kao na Krimu. Tu su i presedani, kada su se granice mijenjale silom, kao u slučaju Srbije i Kosova, Azerbejdžana i Nagorno-Karabaha ili Pridnjestrovlja i Moldavije. Postoje i zamrznuti sukobi u Južnoj Osetiji i Abhaziji, te u Donbasu, koji se vjerojatno neće riješiti u doglednoj budućnosti.

Međutim, Litva treba znati da je prvi put postala neovisna voljom zemalja Antante, koje su je trebale kao “tampon” državicu na granicama Sovjetskog Saveza, ali je prava država s Vilniusom kao glavnim gradom postala tek isključivo zbog dobre volje vodstva SSSR-a.

Naravno, nitko neće oduzimati teritorij Litve, niti otvarati pitanje teritorijalnih preraspodjela, jer bi posljedice mogle biti neočekivane i neugodne, prije svega po Litvu.

Za kraj bi Litvancima, ali ne samo njima, trebalo postaviti najobičnije pitanje: “Ako toliko mrze Staljina, zašto toliko volite granice koje vam je poklonio?”