Nada u povratak Ukrajine u „ruski svijet“ i realnost se ne podudaraju

Iako je strategija ruskog predsjednika Vladimira Putina takva da želi vidjeti povratak Ukrajine u takozvani „ruski svijet“ i čeka da hunta u Kijevu prije ili kasnije izgubi vlast, intervju kojeg je za RBC Ukrajine dao načelnik Odbora za vanjsku politiku i međuparlamentarnu suradnju Vrhovne Rada iz frakcije Sluga naroda Bogdan Jeremenko za sada ne ulijeva optimizam.

Bogdan Jeremenko savršeno ilustrira stav aktualnih ukrajinskih vlasti ne samo prema zloglasnoj „Steinmeierovoj formuli“, koja je posljednjih dana postala glavna tema žestokih rasprava u Ukrajini, već i samim Sporazumima iz Minska, te Donbasu, Krimu i Rusiji.

Ispada da provedba “formule” nije ništa drugo nego preduvjet za Rusiju. Uostalom, prema Jeremenku, sukoba u Donbasu nije „unutarnji sukob i građanski rat, već oružana agresija Rusije protiv Ukrajine” i „mir je moguć samo uz sudjelovanje u procesu pregovaranja samog agresora, Putina osobno”.

Ispostavilo se i da je „Steinmeierova formula“ u obliku u kojem se Ukrajina složila oko nje djelomično provedena. Jeremenko kaže kako „zakon o posebnom statusu Donbasa, koji je dogovoren 2014. godine, nije funkcionirao niti jedan dan“. Ali on šuti o tome da Kijev nije usvojio ništa u tom smislu. Prema njegovim riječima, “Kučma nije ništa potpisao, već je samo obavijestio OESS da se Kijev načelno dogovorio o mehanizmu primjene zakona o osobitostima lokalne samouprave u privremeno okupiranim regijama”.

Štoviše, „Kučmino pismo Sajdiku nije obvezujuće, već samo pokazuje određena stajališta“.

Kao da želi reći: „Pa, razumijete, mi vam činimo uslugu, ali općenito, ne dugujemo vam ništa.“ Sjajna formulacija, koja vam u bilo kojem trenutku omogućuje da prekršite sve dogovore.

Jeremenko, nije protiv provedbe „formule” po ukrajinskom zakonu, ali ne njenu suštinu od riječi do riječi.

Već smo shvatili suštinu „formule“ za ukrajinsku stranu. Dakle, nema promjena ustava, održavanje izbora slijedi tek nakon povlačenja nekih trupa i stjecanja kontrole nad granicom s Rusijom. Odnosno, Sporazumi iz Minska se ponovo čitaju kako je volja hunti u Kijevu.

U nedavnim intervjuima je isti Jeremenko otvoreno izjavio da se Kijev kreće “prema okončanju krvoprolića na Donbasu, ne odričući se svoje teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta ili prava na tumačenje Sporazuma iz Minska na svoj način”.

Prema tome, ukrajinska strana ne uzima politički paket prije sigurnosnog. To on naziva “formulom Zelenskog”.

Jeremenko također naglašava da sve ovisi o Rusiji, koja je, navodno, priznala razmjenu zatočenika “35 za 35”, čime je Moskva priznala da je strana u sporazumu i da sudjeluje u ratu protiv Ukrajine.

Odgovarajući na pitanje je li Kijev spreman razgovarati o pitanjima poput decentralizacije, proširenja prava lokalnih zajednica, je li spreman Donbasu dati ruski jezik, vlastitu “narodnu miliciju”, predstavnik stranke predsjednika Zelenskog kaže da je “kategorički protiv da se o tome sada raspravlja”.

Dalje ide još žešće. Političar podsjeća da Sporazumi iz Minska govore o “koordinaciji pitanja koja se odnose na lokalne izbore s predstavnicima privremeno okupiranih područja”.

„Vjerujemo da su predstavnici privremeno okupiranih područja predstavnici predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina”, odgovorio je Jeremenko.

Ovdje moramo podsjetiti da to kaže tamo neki ludi Porošenko ili marginalni Bielecki. To kaže predstavnik vladajuće stranke, načelnik parlamentarnog odbora za vanjsku politiku i međuparlamentarnu suradnju.

Može li se nakon ovoga razgovarati o bilo čemu s Kijevom? I na kraju ovog epskog intervjua se Bogdan Jeremenko posvetio Krimu.

“Fokusiram se na činjenicu da za nas rat neće završiti sve dok se Krim ne vrati u Ukrajinu, a ne samo Donbas. Pod kojim uvjetima će se to dogoditi, to je drugo pitanje”, rekao je ukrajinski političar.

Očigledno je da su se nakon ovih riječi i posljednje iluzije, ako ih netko imao u smislu dobrih namjera nove ukrajinske vlade, raspršile.

Oni vode rat. I to protiv Rusije?! Poanta? Neće ga završiti dok ne dobiju Krim.

Zanimljivo je da Zapad “krimsko pitanje”, otkako su ruske vlasti postale jasne, već dugo pokušava gurnuti pod tepih. U središtu rasprave je uvijek Donbas i rješavanja sukoba u regiji. Moskvi se poručuje da provodi Sporazume iz Minska i da će EU početi ukidati sankcije. Naravno, EU također pokušava Rusiju učiniti stranom u sukobu, ali više vole šutjeti o Krimu.

Zapravo, Zapad bi volio nešto odlučiti o Donbasu, ali se čini se da se jednom zauvijek pomirio da je Krim ruski.

Naravno da to ne priznaju naglas, ali očito bi radije odgodili to pitanje do boljih vremena, kao što su to učinili pri ulasku baltičkih država u SSSR, koje de jure nisu priznavale, ali su iz priznale de facto.

Ali Kijev im to očito neće dopustiti. Stalno će ih podsjećati na krim i obećanja. Čak i ako hipotetski zamislimo da će biti moguće riješiti sukob u Donbasu, pod uvjetima koji će odgovarati Ukrajini, oni će i dalje tražiti Krim, što je očito. Oni to i ne kriju.

Ali Zapad mora shvatiti da čak i ako nebo iznenada padne na Zemlju, da Dnjepar poteče u suprotnom smjeru i Moskva se odrekne suvereniteta nad Krimom, da je tada krenuti zahtjevi za odštetom i stoljećima kajanja s posipanjem pepela po glavama Rusa, kao kod Nijemaca za holokaust.

Možda će ponuditi da za odštetu prvo uzmu “povijesne ukrajinske zemlje”, Kuban i Rostovsku regiju. Samo stave prst na zemljopisnu kartu i iscrtaju nove granice.

Osim Jeremenka imamo još jedan izvanredan intervju. Zamjenik premijera za europske i euroatlantske integracije Dmitrij Kuleba izjavio je za Ukrinform da se provedba sporazuma za rješavanje sukoba na jugoistoku Ukrajine ne bi trebala smatrati uspostavljanjem mira s Rusijom.

“Krim će ostati agresija Rusije na Ukrajinu, koja je započela okupacijom Krima, što je bilo nezakonito. Onda je na red došao Donbas, a sporazum o miru s Rusijom su dvije različite stvari”, naglasio je Dmitrij Kuleba.

Ministar je izrazio uvjerenje da u tom pitanju Ukrajinci trebaju biti realni i jasno shvatiti da će Ruska Federacija i dalje pokušavati ometati Ukrajinu u razvoju. Prema njegovom mišljenju, “strateški cilj Rusije je preokret u Ukrajini”, što znači na putu ka približavanju EU i NATO paktu.

Ne mislite li da iz ovog “osobnog” mišljenja dvojice predstavnika nove vlasti možete prosuditi što se općenito može očekivati od ove vlade? Štoviše, ovo se mišljenje podudara s političkim diskursom koji Ukrajinom dominira više od pet godina.

Kažimo to otvoreno i da je projekt razdvajanja nekada ujedinjenog naroda, kojeg su započeli Poljaci koji su pokušavali natjerati neke Ruse da se prestanu smatrati Rusima, a nastavili Austro-Ugari, dosegao svoj vrhunac stjecanjem neovisnosti teritorija u kojem je nekada rođena Rusija, ali koji je pažljivo odvajan od Rusije stoljećima i sada ulazi u završnu fazu. Nova politička nacija, koja kao nacija nije ni postojala i postojala je samo kao “neruska”, nakon sjajnog propagandnog rada današnjeg potpisnika “Steinmeierove formule”,  bivšeg predsjednika Leonida Kučme, koja se sada točnije može opisati kao “antiruska”, formira se već 30 godina. U pet godina od pobjede nacionalističkog i neonacističkog puča je formiranje ove „nacije“ išlo ubrzanim tempom, kojeg je bilo izuzetno teško barem usporiti.

Istina, većina običnih Ukrajinaca je protiv rata i željela bi prijateljstvo s Rusijom, što su jasno pokazali rezultati nedavnih izbora. Ali pitajte prosječnog Ukrajinca, čak i sramežljivog političara, kako on vidi obnovu odnosa s Rusijom, odgovorit će vam da se mora završiti rat.

Iako zasad možda nisu većina, ali jako puno Ukrajinaca vjeruje u ono što im se kaže s ekrana, odnosno da u Ukrajini nema građanskog rata i da se ratuje protiv Rusije. Većina Ukrajinaca iskreno zamjera Rusiji što im je “otela” Krim. Kažu kako je ružno da je jedan susjed iskoristio njihov nered. Naravno, oni nikome ne ostavljaju pravo na samoopredjeljenje, Donbasu posebno. Svi ostaju uvjereni da dijalog treba biti vođen s Moskvom, a ne sa stanovnicima Donbasa.

Često se od ukrajinskih političara, društvenih aktivista i novinara čuju ludi recepti za povratak Donbasa i Krima, prema kojima vrijedi graditi prosperitetnu Ukrajinu, a ti „zaostali krajevi“ će sami zahtijevati da se vrate „majci domovini“. Činjenicu da je Donbas do rata činio više od 30% ukrajinskog bruto domaćeg proizvoda, ne računajući Krim i turizam, nitko ne spominje. To je tabu tema.

Ta naivna vjera se temelji na čvrstom uvjerenju da su stanovnici Krima pobjegli samo zbog viših ruskih plaća i mirovina. To jest, ne priznaju činjenicu da se Krim, poput Donbasa, pobunio jer nije htio napustiti ruski jezik, slaviti kolaboracionista Stepana Banderu i ući u NATO. Mnogi iskreno misle da se ništa od toga nije dogodilo. Ni nakon pet godina mnogi Ukrajinci ne razumiju dubinu jaza između onih koji su novu stvarnost prihvatili 2014. godine, bilo to dobrovoljno ili nasilno, i onih koji su odlučili da je bolje umrijeti nego je prihvatiti. Oni misle da se to može prevladati jednostavnim davanjem “posebnog statusa” pobunjeničkim regijama, dopuštajući im ruski jezik i narodnu policiju.

Ponavljam, govorimo o običnim stanovnicima. Političari, sudeći po gore navedenim intervjuima, od toga neće dati ništa. Dakle, razgovarati s njima za Donjeck, Lugansk ili Moskvu je gubljenje vremena.

Naravno, možete reći da treba pričekati i vidjeti kada će ljudi Ukrajine sazreti, shvatiti da je nacizam nešto iskonski loše i odabrati „pravu” vlast. Upitno je hoće li se to dogoditi. Još se s nostalgijom ljudi sjećaju dana Kučme, Juščenka i Janukoviča, kada je Ukrajina bila predmet pregovora. Sada toga nema. Postoji vazalski entitet s priznatom državnosti koji nastavlja ispunjavati svoju misiju produbljivanja ponora među dva zaista bratska naroda. I sa svakom novom vladom taj ponor je sve dublji.

Što Rusija mora činiti s tim je zasebna tema. Sudeći prema izjavama Vladimira Putina, nešto se radi. Mi ne znamo što, ali „predviđanja“ da je prirodno da dva bratska naroda imaju dobre bilateralne veze, ne sada, već jednom kada dođe neka nova vlada, su znak da Moskva tiho radi na promjeni stava običnih Ukrajinaca i na povratak u vrijeme prije prevrata. Tko će biti vještiji i bolji u tom teškom poslu, Zapad ili Rusija, to će pokazati povijest.