“Krivi smo za mnoge propuste i pogreške, ali naš je najveći zločin zlostavljanje djece, negiranje temelja života. Mnoge stvari mogu čekati, ali djeca ne mogu. Njima ne možemo odgovoriti ‘sutra’, oni traže ‘danas’“. Gabriela Mistral, pjesnikinja.
Ljudi se opraštaju od curice. Na ogradi dječje bolnice u Klaićevoj stoji poruka: „… voli te tvoja majka Hrvatska.”
Ne, premilo djetešce, možda te vole nepoznati ljudi ili slučajni prolaznici, ali „tvoja majka Hrvatska“, ne. Ta „majka Hrvatska“ za te nema niti je imala ljubavi. Ona je jednako bešćutna kao i ona koja te rodila. Ima hladne ubojite ruke koje ne grle i lice pokriveno koprenom mržnje. Ona udara i nanosi ozljede i trajne ožiljke svima a ponajviše nevinoj dječici.
Dijete je maleno, ali nosi u sebi čovjeka;
Mozak je malen, ali skriva misao;
oko je samo točka, ali obuhvaća beskraj …
Vi, koji može bit čitate ovaj tekst, da li ste u stanju pojmiti užas koji je zadesio ovo nejako i nevino djetešce ni od koga zaštićeno? Količina psihičke i fizičke boli, patnje u bespomoćnom tjelešcu, ne mjerljiva je. Naprosto ju nije moguće niti zamisliti.
Dvije i pol godine čiste ljubavi izloženo monstruoznom djelovanju onih koji su joj podarili život. Umjesto ljubavi i zagrljaja svojih roditelja djetešce mjesecima doživljava najgoru moguću ljudsku opačinu … ah, nije moguće izgovoriti i napisati a da se ne stisne grlo i ne krenu suze tuge i bijesa. I taj isti roditelj i sam treba pomoć a nema je niotkuda jer „majka Hrvatska“ ne mari.
„Djeca su osmjeh neba darovan zemlji“ kazao je sv. Ivan Pavao II.
Naravno da su portali krcati objavama o nemilom događaju. Iskreno, nisam ih u stanju detaljno pročitati. Tek letimično uhvatim poneku uopćenu rečenicu ili frazu. Svi koji su prozvani nešto reći ili pak oni koji se sami nude promovirati svoje verbalne vještine, za svaki tragični događaj a naročito kada su u pitanju dječica, kažu: nikad više. Mlataraju jezicima upotrebljavajući vrlo značajne i obećavajuće riječi kao: moramo, trebali bi, bilo bi dobro, istražit ćemo, analizirati ćemo, provest ćemo. Prolaze godine, desetke njih a rezultat poduzetih svrsishodnih i djelotvornih u život pretočenih radnji i djelovanja, nema. Zakone, Pravilnike, Odredbe i Preporuke pišu i provode osobe nesposobne, nezainteresirane i nedorasle izazovima.
“Imamo porast od 44 posto kaznenih djela povrede djetetovih prava koje najčešće čine roditelji odnosno bliski članovi obitelji. Kada govorimo općenito o odgovornosti za nasilje djece u društvu, tada je zapravo važna koordinirana djelatnost svih sustava. Znači, svi sustavi s kojima djeca dolaze u doticaj, što znači i zdravstveni sustav, i obrazovanje, sustav socijalne skrbi, ali i pravosuđe”, rekla je pravobraniteljica za djecu, Pirnat Dragičević. (rtl.hr od 04.04.2021.)
Zloslutna brojka 44. Kog vraga rade ti silni psiholozi, psihijatri, socijalni radnici i ini „stručnjaci“ uhljebljeni u državni aparat. Posebna su storija nevladine udruge. Na grbači poreznih obveznika mašu Konvencijom o pravima djeteta i kobajagi se bave i zalažu za zaštitu dječice. Pokazatelji o broju zlostavljane djece, poražavajući su. Njih preko 20% doživjelo je fizičko zlostavljanje, više od 20% suočeno je s emocionalnim zlostavljanje a nemali broj seksualnog zlostavljanja posebna je tragedija.
Činjenica da je dijete zlostavljano bilo fizički bilo psihički, posljedica je odnosa obitelji ali i društva u cjelini prema djetetu.
„Djecu volite naročito, jer ona su bezgrešna kao anđeli
i žive da bi nas razdragala i usrećila;
ona žive zarad čišćenja srdaca naših, kao neki putokaz za nas.
Teško onome ko uvrijedi dijete …“
F. M. Dostojevski
Moja prva reakcija na ovaj pretužan događaj je e-pošta upućena na Uskrs u 19 sati Vladi i nadležnom Ministarstvu slijedećeg sadržaja:
„Za ovu ne zamislivu tragediju, za bestijalnu okrutnost prema tom majušnom biću u kom je bivstvovala čista ljubav svemira; roditeljima smrtna kazna, a radnicima nadležnog Centra za socijalni rad doživotna robija uz tjedno provođenje batinanja buzdovanom. A ostatak osoba unutar Ministarstva koje jebeno ne brinu o ničemu osim o svojim guzicama, kao i u ostalim ustanovama koje svojim djelovanjem obavljaju poslove socijalne skrbi diljem RH, dvadeset godina teške robije s kaznom fizičkog nanošenja ozljede glave jednom mjesečno kroz 20 godina ili dok ne krpaju. Imalo časna i moralna osoba koja obavlja ministarsku dužnost, dala bi ostavku.
Vi ovo zvjerstvo branite propustom? Propustom? Vaši propusti su kao loto, izvlače se 3 puta tjedno. Uz vas su korisnici veći patnici nego što uistinu jesu. Ne pucaju ljudi po vama zato što časno obavljate svoj posao, nego zato što ste Plenkovićeva kaljuža.
I da se niste usudili pravdati se (imam iskustvo). Važno da žderete kruh hrvatskih poreznih obveznika i da ste uhljebili svoje debele guzičetine.
Sram Vas bilo.
Silva Čikos“
U danom trenutku teško je sagledati širu sliku ove tragedije no, kada staviš revolt i emocije pod kontrolu kristalno je jasno što se, kako i zašto dogodilo.
Medalja uvijek ima dvije strane i u ovom slučaju postoji i ona druga strana. Naime, pitanje je kako (ne)funkcionira sustav u slučaju psihičkog ili fizičkog zlostavljanja djeteta? Ovaj jeziv čin posljedica je psihičkog stanja roditelja. Moje pitanje jest: tko i kojim mehanizmima pomaže roditeljima ili skrbnicima u dijagnosticiranju, liječenju i svladavanju psihičkih stanja koja su uzrokom psihički nestabilnog razvoja i poremećaja djeteta ili pak trajnim psihičkim ili fizičkim posljedicama po djetešce. Odgovor je, nitko. Zašto? Zato što je sustav nedosljedan, nepovezan, naprosto šuplji, izrupan zakonskim nebulozama.
Primjer iz prakse hrvatskog sustava koji bi se imao brinuti o dječici:
Recimo, u Polikliniku za zaštitu djece i mladih e-poštom uputite pismo koje sadržajno opisuje problem psihičkog zlostavljanja i molite za pomoć. Odgovor stiže isti dan. Upućeni ste u centar za socijalni rad koji svojim mehanizmima navodno može pomoći obitelji odnosno roditeljima i dakako samom djetetu. A u centru za socijalni rad potuku vas do nogu. Zapravo niti imaju volje niti sluha a bogami niti odgovornosti prema poslu kojeg obavljaju. Uglavnom, osoba Centra kojoj je ukratko opisan problem i zatražen termin za razgovor, nema se vremena baviti vama jer mora kopirati. Pomoć roditelju koji ima psihički problem a koji se između inog manifestira kroz psihičko zlostavljanje djeteta, nije definirana zakonom. Naime, utvrđivanje psihičke bolesti i pomoć roditelju, može se provesti jedino na njegovo traženje i uz njegov pristanak. Bravo! Zanima me, koliko je takvih roditelja zatražilo tu istu pomoć. Većina roditelja niti je svjesna niti može dokučiti razlog svog psihičkog stanja, a ako je kojim slučajem i svjesna, neće ga priznati od straha mogućih posljedica. Pa valjda je nužno provesti adekvatno testiranje i utvrditi psihičko stanje roditelja odnosno zakonskog skrbnika kako bi se pomoglo njemu i neposredno djetetu. A zucker kommt zuletzt: nakon što ste objasnili rodbinsku vezu i iskazali svoje više nego opravdane sumnje, preporuka socijalnog radnika jest: nemojte se miješati.
Izrečeno je i objavljeno nemali broj stajališta i stručnih mišljenja pa i znanstvenih radova na temu zlostavljanja u obitelj. Imamo zakonsku regulativu koja bi imala zaštititi obitelj a naročito dječicu no, usprkos svom znanju stručnjaka i paragrafima sve je više nasilja u obiteljima sa na žalost, stravičnim posljedicama.
Sprega teorije i prakse može polučiti rezultate u jedinstveno povezanom sustavu. Međutim, nadležne Ustanove ili Centri bave se sportskim igrama pak najčešće loptice o nadležnosti prebacuju iz „dvorišta u dvorište“, dok su korisnici u 44% slučajeva, gubitnici.
Socijalni radnici brane se uglavnom potkapacitiranošću ljudskim resursima i lošom zakonskom regulativom a da pri tom sami nisu poduzeli ništa za poboljšanje istog. Da li je itko od Vas ikada čitao o protestu socijalnih radnika zbog nedostatnosti sustava? Nije. Sustav je zapušten na svim razinama i kao takav nije u stanju donositi suvisle odluke za samog korisnika.
Poraženi smo kao ljudska bića. Postali smo strojevi.
Postali smo izopačeno i apsolutno bolesno društvo. Uskoro ćemo ozakoniti pedofiliju, dekriminalizirati spolne odnose s djecom starijom od 12 godina, donositi zakone kojima će djeca moći odabrati rodni identitet, dakle djeca koja pojma nemaju što bi u budućnosti radili sa svojim životom donositi će u najosjetljivijoj životnoj dobi odluku o tome hoće li biti muško ili žensko. Kako smo kao društvo uopće dospjeli u ovakav globalistički nametnuti cirkus. Onog časa kada smo se počeli odricati sebe i svoje opstojnosti, svoje nacije, zatirati svoju kulturu i ine vrijednosti, postali smo robovi zacrtanih agendi i projekata novog svjetskog poretka.
Za ovu ne zamislivu tragediju, za bestijalnu okrutnost prema tom majušnom biću u kom je bivstvovala čista ljubav svemira, krivce treba tražiti u globalističkoj, zapravo fašističkoj politici koju diktatorski provodi briselska politička zakrpa.
Resor (obitelji i socijalne politike) osjetljiv po svom sadržaju i zacrtanom djelokrugu rada, utrpali su radi privida smanjenja ministarstava u Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike a vodi ga g. Josip Aladrović, univ. spec. oec. Gospodine Aladroviću, vi mora da ste ili Wunderkind ili iluzionist.
Ono što me apsolutno zgrozilo a vjerujem da se veliki broj neće složiti sa mnom, jest: donacija organa. Ne, nisam anti protivna dapače, ali ne uvijek i ne nužno. Od objave prestanka rada funkcije mozga malog anđela do objave ministra Beroša o pokretanju procedure donacije organa prošlo je tek nekoliko sati i počeli su pregovori s roditeljima. Potpisali su. Zašto? Jer ih je prljava politika ucijenila.
Narkodileri su izgubili primat u „okretanju“ basnoslovnih svota novca. Na „top ljestvicama“ izdašne zarade su trgovina djecom i ljudskim organima.
Bestijalno već izubijano tjelešce dokrajčit će grabežljivci trgajući i čerupajući ono što je ostalo u tom nejakom tjelešcu. Zbog čega? Po radi novca pod izlikom spašavanja drugih života.
Nikoll mila, hladne i grube ruke tvoje majke i ruke „majke Hrvatske“ nisu htjele ili nisu znale pružiti ljubav, dati osmijeh i zagrljaj, i zato mila, tvoja duša put putuje u prostranstvo svemira gdje te čekaju neke druge, nježne ruke pune ljubavi i topline koju ti je zemlja uskratila. Ja znam, Ti ćeš se jednom vratiti.
„Ti si dijete svemira,
ništa manje no što su drveće i zvijezde;
imaš pravo biti ovdje …“
Max Ehramann
dà, odavno se pitam: kako je to moguce, toliko dobrih ljudi a tako lose drustvo?
Ovo je prvo romsko dijete za koje znamo da je preminulo baš na Uskrs.Umrla su i druga romska djeca jeli ikad iko čuo za njih ili gdje su ukopana.Postoili romsko groblje.
dolaskom demokracije, napretka i liberalizma– u Hrvatskoj i ostalim državama regije–dobili smo i zapadnjački “napredak” u porastu zločina, perverzija, zlostavljanja…itd..
svi oni koji se sjećaju vremena bivše Jugoslavije– mogu to potvrditi– da tada ovakvih stvari nije bilo… za 45 godina postojanja bivše države, nikad nije zabilježen nijedan slučaj zlostavljanja ili otmice djece ili slično.. tada djeca nisu nestajala
Kako stvari stoje situacija je mnogo gora od ovog sto se predstavlja. Sjecam se davno sam citao poglavlje od Ajka GDJE SU NESTALA SVA TA DJECA,i zakljucio sam da je planeta zemlja ustvari biblijski pakao. Nakon 20 godina od toga ispostavilo se mnogo toga tocno,a tada je to bilo predmet ismijavanja i etiketiranja. Samo za Epstejna je napisao oko 40 stranica tada,a evo ispostavilo se sve da je tocno,i to u bobu. Tko nije procitao neka procita ako itko na portalu ima muda da to procita,i nek se pogleda na you tube-u ima oni brat i sestra iz Engleske. Djeca imaju oko desetak godina. Treba imati zeludac slusati to sve. Kad se sve sabere i oduzme danas je najveci zlocin djecu napraviti. Ne pada mi na pamet praviti djecu u ovakvom bolesnom sistemu gdje si uveden kao JMBG i koji ima knjigu ulazno izlaznih faktura i gdje te sistem eksplatise… Čitaj više »
Velika većina ljudi ne razumije zašto se događa tolika medijska histerizacija oko ovog slučaja.
U svakom slučaju ne radi se o brizi za djecu nego o pripremi terena za donošenje zakona kojim će se djeca lakše oduzimati biološkim roditeljima i dodjeljivati ko zna kome.
Ne bih želio da me neko krivo shvati kako možda pokušavam relativizirati ovaj tragični slučaj, ali ovo će sasvim sigurno biti iskorišteno za donošenje zakona vjerojatno sličnog norveškom po kojem se djeca oduzimaju roditeljima za svaku sitnicu.
Zahvaljujući ovom i drugim sličnim slučajevima većina ljudi će prihvatiti takav zakon.
Ko je čitao “Kristaliziranje javnog mišljenja” od E. Bernays-a jasno mu je o čemu se ovdje radi, ali takvih je nažalost malo.
Sada će vladajući da zlouporabe ovu tragediju ,da ljudima uzimaju djecu radi nekakvih banalnih stvari.Sve što uradimo zloupotrebi ti će protiv nas ,i onda će se svi opet čuditi kad nekom pukne film pa presudi takvim socijalnim kučkama.
Da, ljubav je u svemiru, ali ljudi na zemlji žive u matrixu koji ljudima determinira život na zemlji i poimanje čitavog svemira.
Od Babilona, tj. od kada su nepoznati entiteti ustrojili ljudski rod i nazvali ga civilizirano društvo u djeci se gleda samo potencijal budućih robova.
Ići tražiti pravdu i odgovornost za tragičnu smrt djevojčice kroz institucije sistema koji je, u konačnici, ovu tragediju i “proizveo” je u najmanju ruku naivno, a pučki rečeno, poprilično blesavo.
Vidio sam na jednom od portala anketu u vezi ovog slučaja. Postavljeno je pitanje tko je za smrt ove djevojčice kriv. I bili su postaljeni odgovori a)cijelo društvo je krivo, b)kriv je centar za socijalnu skrb i c)krivi su samo roditelji. Odgovor d)kriva je majka koja je nasmrt premlatila vlastito dijete – nije postavljen kao mogućnost. I što što su bili rezultati “ankete”? Odgovorilo je navodno oko 3100 čitalaca. Najviše glasova je dobio odgovor da je krivo cijelo društvo – 46%, zatim da je kriv CSS – 30%, a najmanje ih krivi roditelje – samo 24%. Dakle, ako do sada nije bilo jasno da smo mi nacija idiota ova ankete (ako je to stvarno tako) je mene uvjerila da jesmo. Većinski odgovor da je krivo nekakvo imaginarno i neodređeno “cijelo društvo” pokazuje zastrašujuće visok stupanj kretenizma u Hrvata. Kakvo je…no cijelo društvo? I što to uopće znači? Ako je krivo… Čitaj više »
Dobro može li redakcija Logićnog barem jednom odgovoriti po koji jebenim kriterijima upisi idu na validaciju? Što sam to ovdje napisao da trebate provjeravati smiju li ostalik čitatelji to pročitati ili ne? Koja vam je sad riječ zasmetala? Možda riječ “cigani”? Jesam li trebao politički korektno napisati “romi”. Pa ljudi Božji, oni sami sebe nazivaju ciganima, a nama idiotima se smiju kad ih se u svojem priglupom strahu bojimo tako nazvati.
Grijeh nije pravna kategorija, a za krivicu se može pokajati kako bi se kazna umanjila. To ipak radi sud.
Ako se na stvar i gleda s kršćanskog aspekta tada ni eventualna ucjena nije prihvatljiva.
Ovaj tvoj upis je jedna blaga varijanta od tisuća upisa koji su upisani u komentarima na raznim platformama gdje se do u detalje piše što bi sve tim nesretnim roditeljina trebalo raditi gdje se opisuju sve od srednjovijekivnih metoda mučenja do danaşnjih koji uključuju i električju struju i najnovije kemijske spojeve.
Jasno, kako velika većina onih koji to pišu u stvarnosti i nebi mogla napraviti ali ima onih koji niti pišu niti govore, ali potaknuti takvim upisima oni bi bez problema to napravili misleći kako rade nešto dobro.
Hrvatska je mnoge ostavila.
Za neke “ljude” je grijeh da imaju djecu
Da bi saznali običaje roma pogledajte Kusturičin film Dom za vješanje pa če vam puno toga biti jasnije.