fbpx

Nikoll, čista ljubav svemira

Nikoll

“Krivi smo za mnoge propuste i pogreške, ali naš je najveći zločin zlostavljanje djece, negiranje temelja života. Mnoge stvari mogu čekati, ali djeca ne mogu. Njima ne možemo odgovoriti ‘sutra’, oni traže ‘danas’“. Gabriela Mistral, pjesnikinja.

Ljudi se opraštaju od curice. Na ogradi dječje bolnice u Klaićevoj stoji poruka: „… voli te tvoja majka Hrvatska.”

Ne, premilo djetešce, možda te vole nepoznati ljudi ili slučajni prolaznici, ali „tvoja majka Hrvatska“, ne. Ta „majka Hrvatska“ za te nema niti je imala ljubavi. Ona je jednako bešćutna  kao i ona koja te rodila. Ima hladne ubojite ruke koje ne grle i lice pokriveno koprenom mržnje. Ona udara i nanosi ozljede i trajne ožiljke svima a ponajviše nevinoj dječici.

Dijete je maleno, ali nosi u sebi čovjeka;
Mozak je malen, ali skriva misao;
oko je samo točka, ali obuhvaća beskraj …

Vi, koji može bit čitate ovaj tekst, da li ste u stanju pojmiti užas koji je zadesio ovo nejako i nevino djetešce ni od koga zaštićeno? Količina psihičke i fizičke boli, patnje u bespomoćnom tjelešcu, ne mjerljiva je. Naprosto ju nije moguće niti zamisliti.

Dvije i pol godine čiste ljubavi izloženo monstruoznom djelovanju onih koji su joj podarili život. Umjesto ljubavi i zagrljaja svojih roditelja djetešce mjesecima doživljava najgoru moguću ljudsku opačinu … ah, nije moguće izgovoriti i napisati a da se ne stisne grlo i ne krenu suze tuge i bijesa. I taj isti roditelj i sam treba pomoć a nema je niotkuda jer „majka Hrvatska“ ne mari.

„Djeca su osmjeh neba darovan zemlji“ kazao je sv. Ivan Pavao II.

Naravno da su portali krcati objavama o nemilom događaju. Iskreno, nisam ih u stanju detaljno pročitati. Tek letimično uhvatim poneku uopćenu rečenicu ili frazu. Svi koji su prozvani nešto reći ili pak oni koji se sami nude promovirati svoje verbalne vještine, za svaki tragični događaj a naročito kada su u pitanju dječica, kažu: nikad više. Mlataraju jezicima upotrebljavajući vrlo značajne i obećavajuće riječi kao: moramo, trebali bi, bilo bi dobro, istražit ćemo, analizirati ćemo, provest ćemo. Prolaze godine, desetke njih a rezultat poduzetih svrsishodnih i djelotvornih u život pretočenih radnji i djelovanja, nema. Zakone, Pravilnike, Odredbe i Preporuke pišu i provode osobe nesposobne, nezainteresirane i nedorasle izazovima.

“Imamo porast od 44 posto kaznenih djela povrede djetetovih prava koje najčešće čine roditelji odnosno bliski članovi obitelji. Kada govorimo općenito o odgovornosti za nasilje djece u društvu, tada je zapravo važna koordinirana djelatnost svih sustava. Znači, svi sustavi s kojima djeca dolaze u doticaj, što znači i zdravstveni sustav, i obrazovanje, sustav socijalne skrbi, ali i pravosuđe”, rekla je pravobraniteljica za djecu, Pirnat Dragičević. (rtl.hr od 04.04.2021.)

Zloslutna brojka 44. Kog vraga rade ti silni psiholozi, psihijatri, socijalni radnici i ini „stručnjaci“ uhljebljeni u državni aparat. Posebna su storija nevladine udruge. Na grbači poreznih obveznika mašu Konvencijom o pravima djeteta i kobajagi se bave i zalažu za zaštitu dječice. Pokazatelji o broju zlostavljane djece, poražavajući su. Njih preko 20% doživjelo je fizičko zlostavljanje, više od 20% suočeno je s emocionalnim zlostavljanje a nemali broj seksualnog zlostavljanja posebna je tragedija.

Činjenica da je dijete zlostavljano bilo fizički bilo psihički, posljedica je odnosa obitelji ali i društva u cjelini prema djetetu.

„Djecu volite naročito, jer ona su bezgrešna kao anđeli
i žive da bi nas razdragala i usrećila;
ona žive zarad čišćenja srdaca naših, kao neki putokaz za nas.
Teško onome ko uvrijedi dijete …“
F. M. Dostojevski

Moja prva reakcija na ovaj pretužan događaj je e-pošta upućena na Uskrs u 19 sati Vladi i nadležnom Ministarstvu slijedećeg sadržaja:

„Za ovu ne zamislivu tragediju, za bestijalnu okrutnost prema tom majušnom biću u kom je bivstvovala čista ljubav svemira; roditeljima smrtna kazna, a radnicima nadležnog Centra za socijalni rad doživotna robija uz tjedno provođenje batinanja buzdovanom. A ostatak osoba unutar Ministarstva koje jebeno ne brinu o ničemu osim o svojim guzicama, kao i u ostalim ustanovama koje svojim djelovanjem obavljaju poslove socijalne skrbi diljem RH, dvadeset godina teške robije s kaznom fizičkog nanošenja ozljede glave jednom mjesečno kroz 20 godina ili dok ne krpaju. Imalo časna i moralna osoba koja obavlja ministarsku dužnost, dala bi ostavku.

Vi ovo zvjerstvo branite propustom? Propustom? Vaši propusti su kao loto, izvlače se 3 puta tjedno. Uz vas su korisnici veći patnici nego što uistinu jesu. Ne pucaju ljudi po vama zato što časno obavljate svoj posao, nego zato što ste Plenkovićeva kaljuža.

I da se niste usudili pravdati se (imam iskustvo). Važno da žderete kruh hrvatskih poreznih obveznika i da ste uhljebili svoje debele guzičetine.

Sram Vas bilo.

Silva Čikos“

U danom trenutku teško je sagledati širu sliku ove tragedije no, kada staviš revolt i emocije pod kontrolu kristalno je jasno što se, kako i zašto dogodilo.

Medalja uvijek ima dvije strane i u ovom slučaju postoji i ona druga strana. Naime, pitanje je kako (ne)funkcionira sustav u slučaju psihičkog ili fizičkog zlostavljanja djeteta? Ovaj jeziv čin posljedica je psihičkog stanja roditelja. Moje pitanje jest: tko i kojim mehanizmima pomaže roditeljima ili skrbnicima u dijagnosticiranju, liječenju i svladavanju psihičkih stanja koja su uzrokom psihički nestabilnog razvoja i poremećaja djeteta ili pak trajnim psihičkim ili fizičkim posljedicama po djetešce. Odgovor je, nitko. Zašto? Zato što je sustav nedosljedan, nepovezan, naprosto šuplji, izrupan zakonskim nebulozama.

Primjer iz prakse hrvatskog sustava koji bi se imao brinuti o dječici:

Recimo, u Polikliniku za zaštitu djece i mladih e-poštom uputite pismo koje sadržajno opisuje problem psihičkog zlostavljanja i molite za pomoć. Odgovor stiže isti dan. Upućeni ste u centar za socijalni rad koji  svojim mehanizmima navodno može pomoći obitelji odnosno roditeljima i dakako samom djetetu. A u centru za socijalni rad potuku vas do nogu. Zapravo niti imaju volje niti sluha a bogami niti odgovornosti prema poslu kojeg obavljaju. Uglavnom, osoba Centra kojoj je ukratko opisan problem i zatražen termin za razgovor, nema se vremena baviti vama jer mora kopirati. Pomoć roditelju koji ima psihički problem a koji se između inog manifestira kroz psihičko zlostavljanje djeteta, nije definirana zakonom. Naime, utvrđivanje psihičke bolesti i pomoć roditelju, može se provesti jedino na njegovo traženje i uz njegov pristanak. Bravo! Zanima me, koliko je takvih roditelja zatražilo tu istu pomoć. Većina roditelja niti je svjesna niti može dokučiti razlog svog psihičkog stanja, a ako je kojim slučajem i svjesna, neće ga priznati od straha mogućih posljedica. Pa valjda je nužno provesti adekvatno testiranje i utvrditi psihičko stanje roditelja odnosno zakonskog skrbnika kako bi se pomoglo njemu i neposredno djetetu. A zucker kommt zuletzt: nakon što ste objasnili rodbinsku vezu i iskazali svoje više nego opravdane sumnje, preporuka socijalnog radnika jest: nemojte se miješati.

Izrečeno je i objavljeno nemali broj stajališta i stručnih mišljenja pa i znanstvenih radova na temu zlostavljanja u obitelj. Imamo zakonsku regulativu koja bi imala zaštititi obitelj a naročito dječicu no, usprkos svom znanju stručnjaka i paragrafima sve je više nasilja u obiteljima sa na žalost, stravičnim posljedicama.

Sprega teorije i prakse može polučiti rezultate u jedinstveno povezanom sustavu. Međutim, nadležne Ustanove ili Centri bave se sportskim igrama pak najčešće loptice o nadležnosti prebacuju iz „dvorišta u dvorište“, dok su korisnici u 44% slučajeva, gubitnici.

Socijalni radnici brane se uglavnom potkapacitiranošću ljudskim resursima i lošom zakonskom regulativom a da pri tom sami nisu poduzeli ništa za poboljšanje istog. Da li je itko od Vas ikada čitao o protestu socijalnih radnika zbog nedostatnosti sustava? Nije. Sustav je zapušten na svim razinama i kao takav nije u stanju donositi suvisle odluke za samog korisnika.

Poraženi smo kao ljudska bića. Postali smo strojevi.

Postali smo izopačeno i apsolutno bolesno društvo. Uskoro ćemo ozakoniti pedofiliju, dekriminalizirati spolne odnose s djecom starijom od 12 godina, donositi zakone kojima će djeca moći odabrati rodni identitet, dakle djeca koja pojma nemaju što bi u budućnosti radili sa svojim životom donositi će u najosjetljivijoj životnoj dobi odluku o tome hoće li biti muško ili žensko. Kako smo kao društvo uopće dospjeli u ovakav globalistički nametnuti cirkus. Onog časa kada smo se počeli odricati sebe i svoje opstojnosti, svoje nacije, zatirati svoju kulturu i ine vrijednosti, postali smo robovi zacrtanih agendi i projekata novog svjetskog poretka.

Za ovu ne zamislivu tragediju, za bestijalnu okrutnost prema tom majušnom biću u kom je bivstvovala čista ljubav svemira, krivce treba tražiti u globalističkoj, zapravo fašističkoj politici koju diktatorski provodi briselska politička zakrpa.

Resor (obitelji i socijalne politike) osjetljiv po svom sadržaju i zacrtanom djelokrugu rada, utrpali su radi privida smanjenja ministarstava u Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike a vodi ga g. Josip Aladrović, univ. spec. oec. Gospodine Aladroviću, vi mora da ste ili Wunderkind ili iluzionist.

Ono što me apsolutno zgrozilo a vjerujem da se veliki broj neće složiti sa mnom, jest: donacija organa. Ne, nisam anti protivna dapače, ali ne uvijek i ne nužno. Od objave prestanka rada funkcije mozga malog anđela do objave ministra Beroša o pokretanju procedure donacije organa prošlo je tek nekoliko sati i počeli su pregovori s roditeljima. Potpisali su. Zašto? Jer ih je prljava politika ucijenila.

Narkodileri su izgubili primat u „okretanju“ basnoslovnih svota novca. Na „top ljestvicama“ izdašne zarade su trgovina djecom i ljudskim organima.

Bestijalno već izubijano tjelešce dokrajčit će grabežljivci trgajući i čerupajući ono što je ostalo u tom nejakom tjelešcu. Zbog čega? Po radi novca pod izlikom spašavanja drugih života.

Nikoll mila, hladne i grube ruke tvoje majke i ruke „majke Hrvatske“ nisu htjele ili nisu znale pružiti ljubav, dati osmijeh i zagrljaj, i zato mila, tvoja duša put putuje u prostranstvo svemira gdje te čekaju neke druge, nježne ruke pune ljubavi i topline koju ti je zemlja uskratila. Ja znam, Ti ćeš se jednom vratiti.

„Ti si dijete svemira,
ništa manje no što su drveće i zvijezde;
imaš pravo biti ovdje …“
Max Ehramann

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
47 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments

POVEZANE VIJESTI

Izbornik