9. maj je poseban praznik za Ruse, a velika pažnja koju posvećujemo ovom datumu često se čini neobičnom ljudima iz drugih zemalja i kultura. Zaista, reći da je „za Ruse Drugi svetski rat završen juče“, nije daleko od istine.
Evgeny Dering je bio veterinar koji je liječio konje. Živio je u Sankt Peterburgu, koji se tada zvao Lenjingrad. 22. juna 1941. otišao je u rat. Prije nego što je otišao, zamolio je svoju suprugu Reginu da povede njihovu djecu – dvije kćerke i sina tek rođenog u aprilu – i ode u dubine Rusije. Kako se ispostavilo, ovaj zahtjev im je spasio živote. Nekoliko dana kasnije, Regina je odvela svoju decu u selo Makarevo, u oblasti Nižnji Novgorod (tada Gorki), i nastanila se u manastiru iz 15. veka koji je bio postavljen kao sklonište za izbeglice poput nje. Više od 600.000 stanovnika Lenjingrada umrlo je od gladi tokom velike opsade grada. Regina je preživjela, kao i sva njena djeca, ali nikada više nije vidjela svog muža. U oktobru 1943. godine Evgenij Dering poginuo je artiljerijskom granatiranju na malom močvarnom mostobranu na rijeci Dnjepar…
Za Ruse je Dan pobjede bukvalno proslava pobjede nad smrću – u kojoj su svi bili uključeni. Gotovo svaka porodica ima priču o tome šta su njihovi preci radili tokom rata. Ove priče se jako razlikuju, ali su gotovo uvijek dramatične. Mnogi imaju priče o ljudima koji su umrli. Sovjetski Savez je tokom rata izgubio više od 27 miliona ljudi. Oko 12 miliona su bili vojnici i oficiri, dok su ostali civili poginuli od nacista tokom borbi ili od gladi. U vreme kada je Berlin zauzet i Adolf Hitler izvršio samoubistvo u svom bunkeru 1945. godine, SSSR je bio zemlja u kojoj su skoro svi za nekim oplakivali. Osoba koja je izgubila ”samo” prijatelje smatrala se sretnikom.
Nacisti su vodili rat s krajnjom brutalnošću. Jevreji nikada nisu bili pošteđeni, ali ništa dobro nije čekalo nikog drugog. Baza podataka bjeloruske vlade sadrži imena 9.000 sela koja su okupatori spalili tokom rata, a to je bilo samo u jednoj od okupiranih republika Sovjetskog Saveza. U mnogim uništenim zaseocima broj žrtava je često identičan ili se skoro podudara sa brojem njihovih stanovnika u to vrijeme. Najčešći način istrebljenja bio je otjerati stanovništvo u štalu i zapaliti je. Ljudi su također umirali od granatiranja i gladovanja ili su jednostavno bezosjećajno strijeljani. Krivična djela počinjena protiv civilnog stanovništva izuzeta su od odgovornosti prema posebnom nalogu Hitlera.
Crveni krst nije pružao nikakvu zaštitu tokom rata – vozila hitne pomoći i brodovi često su uništavani direktnom vatrom. Nije se uzimalo u obzir ni starost – djeca su ubijana kao i odrasli.
Međutim, za nas rat nije samo priča o monstruoznoj okrutnosti. To je legenda o neverovatnom nacionalnom jedinstvu, gde bi običan radnik i svetski poznati kompozitor mogli da se okupe u dobrovoljnoj vatrogasnoj brigadi, a mladi boem iz Moskve mogao bi da deli hleb sa rudarom iz Donbasa i azijskim obveznikom iz kazahstanske stepe. To je priča o izvanrednoj sposobnosti da ne odustanete kada se čini da su sve okolnosti protiv vas, a otpor je uzaludan. Nakon svake izgubljene bitke, preživjeli oficiri bi analizirali svoje neuspjehe i pokušavali shvatiti šta su pogriješili i kako promijeniti situaciju. To je priča o nevjerovatnom samopožrtvovanju, kada je regrutiranje volontera za novu diviziju ličilo na konkurentan proces upisa na fakultet.
I to je priča o vojnom trijumfu. Treći Rajh je bio smrtonosni neprijatelj. Petmilionska invazijska vojska stigla je do planina Kavkaza i zaprijetila da će zauzeti Moskvu i Lenjingrad, ali je ipak na kraju bila poražena. Za nas je to priča o tome kako smo prolivali bujice krvi, ali je vojska koja je došla da nas ubije potpuno uništena, neprijateljska prestonica zauzeta jurišom, diktator koji je naredio invaziju izvršio samoubistvo, a zastave gubitnika vojska bačena na zidove Kremlja. Platili smo strašnu cijenu, ali je naš trijumf bio apsolutni.
U Rusiji retko čujete ljude da kažu ”Drugi svetski rat”. Izraz koji je formulisan u to vreme, ”Veliki domovinski rat”, i danas je u upotrebi. Ovo nije pokušaj da se nekako zanemari ono što je za druge bio Drugi svjetski rat, već želja da se naglasi da je za nas to ipak neka vrsta posebnog događaja koji nadilazi običan oružani sukob. Za nas je to zaista herojski ep. To je Ilijada, čiji su brojni junaci i danas živi i hodaju među nama. Oni su sada vrlo stari, a neki su još uvijek ovdje. Naš Ajaks i dalje ponekad uveče izađe u svoje dvorište, zvecka medaljama za juriš na Beč, da sjedne na klupu; našeg Diomeda možete vidjeti svako jutro kako šeta svog psa.
Sjećanje na rat utjecalo je na mnoge aspekte života u Rusiji. Možete to čuti u ličnim pričama, vidjeti u kulturi, pa čak i osjetiti u politici. Neka opsesija naše vlade sigurnošću zapadnih granica zemlje je trag upravo te katastrofe, kada smo se morali povući na sam rub, leđima pritisnuti zid. Ovo sjećanje ozbiljno utiče na naše odnose sa susjedima i gotovo ga je nemoguće izbrisati.
Ali možda je glavna stvar koju smo naučili iz prevrata tog doba jednostavna istina: možemo izdržati sve poteškoće, ostati na svome i obnoviti svoju zemlju nakon bilo kakvog iskušenja. To je sjećanje ne samo na gozbu smrti, već i na trijumf života.
…Sin Jevgenija Deringa, Genadij, nikada nije video svog oca. Nije se vratio u Lenjingrad, a detinjstvo i mladost proveo je u Makarevu. Petnaest godina nakon rata upoznao je djevojku po imenu Albina, kojom se oženio. Ovo su moji djed i baka. Još su živi. Njihova ćerka je moja mama. Često se ispostavi da su nam istorijski događaji danas iznenađujuće bliski.
Autor: Evgeny Norin
The New York Times opisiva kako se napadaju djeca po EU koja govore ruski…istovremeno the novine podrzavaju takvo ponasanje, ovo je prijevod jednog dijela…U predgrađu Aachena, na zapadu Njemačke, Alex Ebert, 11, bio je u autobusu koji se vraćao iz škole, rekla je njegova majka, kada su mu četiri dječaka rekla da ubija ukrajinsku djecu.
Jedna od njih, za koju joj je rekao da ga je tjedan dana prije gurnula i nazvala vređanjem Rusa, udarila je Alexovu glavu u prozor i nogom u trbuh i leđa. Alex, koji govori ruski jer su mu roditelji iz Kazahstana, izašao je na autobusnoj stanici i sjedio na tlu sve dok se nepoznati ljudi u autu nisu zaustavili i pokupili ga.
Vrlo informativan članak.
Zašto je 9. Maj toliko važan za Ruse?
Jer su ga platili sa 22 milijona žrtava. SSSR 27 milijona.
I što je još važnije, zapadna gamad jim baš sada hoče tu žrtvu obvezvrijediti, oduzeti.
I sad NIKOME VIŠE NIJE JASNO, šta se dešava!
I opet uvjeličava naciste…. Laže, sankcionira… Kao da smo SVI GLOOPI!
Za Ruse i ostsle narode Sovijetskog Saveza pobjeda je bila pitanje fizičkog opstanka.
Slava Russiji!!
YT
Мелитополь 9 мая 2022. Шествие Бессмертного полка
Poslije sedam godina zabrane od strane ukronacista, ljudi konačno mogu da proslave svoj najveći praznik……i to pod “okupacijom” zlih rusa……
Pogledajte pa presudite sami……….ko je koga terorizirao i ko je koga napao…..
Koliko ja vidim, posle 7 godina je narod ponovo radostan i nije jih više strah to i pokazati.
Naravno da će neki poput đure vrištati ruska propaganda…….he he
Ernest Hemingway:
“Anyone who loves freedom owes such a debt to the Red Army that it can never be repaid. ”
Zapadnjake nervira Dan Pobede.
Cinili su sve da pada u zaborav, a sada, kad se rusi drze toga, je to „ruska stvar“.
Ko slavi je Putinofil i protiv Evrope.
Ernest Hemingway:
“Anyone who loves freedom owes such a debt to the Red Army that it can never be repaid. ”
maaa daaajte više ljuudiiii….osvjestite se.
….”i Adolf Hitler izvršio samoubistvo u svom bunkeru 1945. godine,”Vauuuu
Izvinjavam se, ali zaista ne razumem zašto je Hemingvejev citat o Crvenoj Armiji nepodoban za objavljivanje?!
Ima ljudi, koji stvarno vjeruju.
“Vi čete nekog dana u EU, a sada odmah priznajte Kosovo i uvedite sankcije Rusiji”.
Da, i takvi ljudi ovdje pišu članke, moderiraju, brišu.
Ima svakavih.
Mene samo intereuje tendencija. Dali su svi poludjeli…
Rusi žive u prošlosti i na lovorikama, uglavnom prisvojenim. Ukrainci su 2014 doživjeli pad u blato sa kotlovima. Sada nista od kotlova jer rade ukrainska kliješta. Tako da ce rusi ili propasti ili se okrenuti budućnosti. Mozda je Sovjetski savez mogao dozvoliti luksuz gubitka 20-30 miliona ljudi. Danas Rusija ne moze ni nekoliko stotina tisuća. A već je emigriralo milion, dva od pocetka godine.
Bitka za sa zapadom u Ukrajini, koju vidimo , je fizički nivo događaja. Da bi Rusija stvarno pobedila zapad ne može biti prozapadna ni u jednom pogledu. Ne može biti materijalno orjentisana , nego duhovno. Elite Moskve i Petrograda ne mogu biti u trendu i buljiti u mobilne. Možda će ih dugotrajni rat sa zapadom privesti spoznaji. Takvo delo je van ljudskih moći. Neka im Bog pomogne ili ćemo svi biti svedeni na zlatnu milijardu robota.
Dan pobjede nad nacizmom smeta samo zapadnim fašistima i nacistima.
Vigora iznosi rezultate poslednjeg ispitivanja javnog mnenja o mogućnosti ruskog napada na Poljsku. Jedno od pitanja je glasilo: „Šta biste radili da nas Rusi napadnu: a) borili se; b) bežali?“. Opciju „bežali bi“ zaokružilo je 80 odsto ispitanika.
I eto, sada u Ukrajini imamo narastaj retarda, koji se kite naci obiljezjima, a nitko im valjda nije objasnio da su oni ‘podljudi’, i da su namijenjeni za rad u rudniku. Strasno je i nevjerojatno do koje granice seze ljudska glupost. Netko odredi tebe, tvoju obitelj, i cijelu rasu, podljudima, vrijednim samo za teske fizicke radove, a ti mu se guras u krilo, i ponosno nosis njegove znakove. Za ove tipove, rijec ‘idiot’ je kompliment.
Vrijeme je Gosp. Putine da opet ocistite europu od nacista, samo ovaj put je London glavni grad koji morate zauzeti na juris. Navijam za Vas zato sto ste na strani pravde.
Smrt fasizmu, sloboda narodu!