Povezanost SAD-a i nacizma nakon Drugog svjetskog rata: Od podrške Trećem Reichu do podrške neonacistima u Ukrajini

Mafija u Washingtonu, Londonu, Bruxellesu i Tel Avivu učinila bi sve kako bi opstao njihov projekt “Unipolarnog svjetskog poretka”, zapravo, oni očajnički žele zadržati sve preostale oblike moći, čak i ako to znači suradnju sa svojim najgorim neprijateljima. Postoji dobro poznata drevna izreka: “Neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj”, koja zvuči istinito i danas, pogotovo jer su Washington, CIA, Vojno-industrijski kompleks, s Mossadom i NATO-om podržavali dobro poznate teroriste uključujući Islamsku državu (ISIS), Al Qaeda i druge skupine za svrgavanje vlada koje ne odobravaju, posebno na Bliskom istoku.

Međutim, njihova potpora teroristima koji su im nekada bili neprijatelji nije započela njihovim ratovima protiv Sirije ili Libije za promjenu režima, ideja o podupiranju svojih neprijatelja započela je tijekom i nakon Drugog svjetskog rata kada je američka vlada regrutirala ukrajinske naciste da se suprotstave njihovom novom neprijatelju, Sovjetskom Savezu. Kakav čudan razvoj događaja, znajući da su Sovjeti koji su se borili protiv nacista sa svojim američkim i europskim saveznicima tijekom rata viđeni kao nova prijetnja. Washington i ostatak njihovih mafijaških kohorti tada su koristili naciste kao što danas koriste džihadističke teroriste u svom ratu za svjetsku dominaciju, bez obzira na dugoročnu cijenu.

Dakle, tko su bili nacisti i zašto je Washington uopće bio zainteresiran za njihovo novačenje? Za početak, nacisti su imali članove koji su bili uključeni u nekoliko znanstvenih i tehnoloških disciplina za koje je bila zainteresirana američka vlada te će ih kasnije upotrijebiti za proizvodnju svih vrsta ratnog oružja i psiholoških operacija za svoje buduće vojne operacije, ali ući ćemo u dodatne detalje ukratko.

Međutim, nacisti su slijedili krajnje desnu fašističku ideologiju, koja je bila autoritarna i podudarala se s ultranacionalističkim principima koji su odbacivali anarhiju, komunizam, demokraciju, republikanizam, socijalizam i druge oblike vladavine, koji su smatrani prijetnjom njihovoj rastućoj moći. I koliko god ovo zvučalo suludo, nacisti su također koristili znanstveni rasizam, ili ono što možemo nazvati eugenikom za manipuliranje ljudskim genskim fondovima odvajanjem određenih skupina ljudi između onih koji se smatraju inferiornima, u odnosu na napredne one koji su smatrani superiornima. Tu je i element antisemitizma koji je prevladavao u Trećem Reichu. Nacizam je doveo do genocida, mučenja, prisilne sterilizacije, zatvaranja njegove opozicije, deportacija i drugih zločina među onima koji nisu odgovarali profilu ultranacionalista, posebno ako niste imali rasne kvalitete koje su zahtijevali za svoj pokret. Ako pogledamo unatrag u povijest fašizma, njegovi korijeni su nastali u Europi kada je Louis-Napoléon Bonaparte, odnosno Napoleon III vladao Francuskom željeznom rukom od 1848. do 1852. godine. Tada je Francuska pokazivala elemente fašističke/nacističke države.

Hitler je svoje nadahnuće crpio iz američkog istrebljenja crvenokožaca

Adolf Hitler, imenovani njemački kancelar, preuzeo je vodstvo u nametanju fašističke politike u svojoj zemlji kada je došao na vlast 30. siječnja 1933. Hitlerovi saveznici također poznati kao savez Sila osovine, Benito Mussolini iz Italije i Hirohito iz carskog Japana imali su sličnu politiku.

Dakle, što je nadahnulo ovu vrstu ideologije? Odakle su nacisti crpili nadahnuće?

Poznata je činjenica da se Adolf Hitler divio američkim načinima postupanja s određenim skupinama, u njihovoj kratkoj povijesti, od zakona Jima Crowa protiv Afroamerikanaca do domorodačkog stanovništva, koje je poslano u zatvorske logore tijekom ratova protiv američkih domorodaca.

Djelo Johna Tolanda ”Adolf Hitler: Konačna biografija” to ovako objašnjava:

“Hitlerov koncept koncentracijskih logora, kao i praktičnost genocida, uvelike duguje, kako je tvrdio, svojim proučavanjima engleske i povijesti Sjedinjenih Država”, i da se “divio logorima za burske zatvorenike u Južnoj Africi i za Indijance na Divljem zapadu; i često je hvalio svom unutarnjem krugu učinkovitost američkog istrebljenja, izgladnjivanjem i neravnomjernom borbom, protiv crvenih divljaka koji se nisu mogli ukrotiti zarobljeništvom.“

Dakle, kada je ideja o ”koncentracijskom logoru” stupila na snagu? Za vrijeme američkog predsjednika i Demokrata, Andrewa Jacksona, koji je uveo “emigracijska skladišta” kao dio svog Zakona o protjerivanju Indijanaca iz 1830. gdje su deseci tisuća pripadnika domorodačkih naroda bili prisiljeni na ono što se nazivalo “zatvorskim logorima”, a uključivali su Seminole, Cherokee, Choctaw, Muscogee i druge plemenske nacije uglavnom u južnom dijelu Sjedinjenih Država, uključujući Alabamu i Tennessee.

Još jedan element načina na koji je američki model upravljanja utjecao na nacističku Njemačku bili su zakoni Jima Crowa. James Q. Whitman, pravni stručnjak i autor knjige ”Hitlerov američki model: Sjedinjene Države i stvaranje nacističkog rasnog zakona” napisao je uvod o tome kako su nacisti gledali na američke rasne zakone:

„U uvodnim minutama, ministar pravosuđa Gurtner predstavio je dopis o američkom rasnom pravu, koji su pažljivo pripremili službenici Ministarstva za potrebe skupa; a sudionici su se tijekom svojih rasprava opetovano vraćali na američke modele rasističkog zakonodavstva. Posebno je zapanjujuće otkriti da su najradikalniji prisutni nacisti bili najvatreniji zagovornici lekcija koje je američki pristup držao Njemačkoj. Nije, kao što ćemo vidjeti, u ovom prijepisu jedini zapis o nacističkom angažmanu s američkim rasnim zakonom. Kasnih 1920-ih i ranih 1930-ih mnogi su nacisti, ne samo Hitler, ozbiljno shvatili rasističko zakonodavstvo Sjedinjenih Država. Doista, u Mein Kampfu Hitler je hvalio Ameriku kao ništa manje nego “jedinstvenu državu”, koja je napredovala prema stvaranju zdravog rasističkog poretka, kakvog su Nürnberški zakoni trebali uspostaviti.“

Moja je svrha zabilježiti ovu zanemarenu povijest nacističkih nastojanja radi iskopavanja američkih rasnih zakona, koji su poslužili za nadahnuće tijekom donošenja Nürnberških zakona i pitati se što nam to govori o nacističkoj Njemačkoj, o modernoj povijesti rasizma, a posebno o Americi.

Rasni zakoni koji su nadahnuti onima iz SAD-a, nametnuti su njemačkom društvu uspostavom Nürnberških zakona, koji su doneseni 15. rujna 1935. Nacisti su američke rasne zakone smatrali prikladnom politikom, koju mogu primijeniti na različite skupine poput Židova koji su na kraju postali negrađani. Indijanci, Filipinci, Afroamerikanci i drugi također su se smatrali nedržavljanima čak i ako su živjeli u SAD-u ili njegovim koloniziranim teritorijima. Ali postojao je jedan aspekt američkih rasnih zakona koji je zanimao naciste, a to su bili zakoni protiv miješanja rasa, koji su zabranjivali međurasne brakove u oko 30 američkih država, gdje su oni koji su prekršili zakon u SAD-u dobivali stroge kazne.

Operacija spajalica: Zašto su Sjedinjene Američke Države unovačile naciste nakon Drugog svjetskog rata

Glasine o nuklearnom ratu danas su rasprostranjenije više nego ikad prije, otkako je Rusija napravila invaziju na Ukrajinu. Ukrajinski glumac, oh, oprostite, mislio sam predsjednika, Volodimir Zelenskij je pozvao na “preventivne udare”, kako bi se njima odvratilo Rusiju od upotrebe nuklearnog oružja, iako je ubrzo nakon toga povukao tvrdnje. Ipak, pozvao je Zapad da udari Rusiju nuklearnim oružjem za preventivne mjere, što je bila izuzetno opasna retorika koja je izlazila iz njegovih usta. Kad već govorimo o nuklearnom oružju, znate li tko je uopće predložio ideju postavljanja nuklearnih bombi na balističke projektile? Bila je to ideja koja je izvedena od strane nacističkih raketnih znanstvenika koje je angažirala američka vlada tijekom Drugog svjetskog rata. Izvorni program nazvan je Uran-projekt ili “Projekt Uran” u svrhu razvoja nuklearne tehnologije za izradu oružja i reaktora.

U posljednjim godinama Drugog svjetskog rata, američke obavještajne agencije i Vojno-industrijski kompleks tajno su prebacili više od 1.600 nacističkih znanstvenika i njihovih obitelji iz Njemačke. Svi oni bili su stručnjaci u raznim područjima uključujući raketnu znanost, aerodinamiku, kemijsko oružje i medicini. Akcija prebacivanja nazvana je ”Operacija spajalica”. Bilo je nacista koji su radili za američku vojsku, koji su također pripremali obavještajne izvještaje stvarajući strah i paniku da će Sovjeti preuzeti svijet, što je bilo pretjerano. Ali ono čega se američka vlada najviše bojala je da će Sovjetski Savez, pod operacijom Osoaviakhim s više od 2.500 bivših nacističkih znanstvenika i inženjera koji su regrutirani u sovjetskoj okupacijskoj zoni Njemačke (SBZ) i sovjetskom sektoru Berlina, biti korak ispred vlade SAD-a u razvoju oružja i drugim područjima.

Jedna važna povijesna činjenica o američkim nacističkim znanstvenicima bila je regrutacija Wernhera von Brauna ili poznatog punim imenom kao Wernher Magnus Maximilian Freiherr von Braun, koji je bio član Nacističke stranke i Allgemeine SS-a ili “Generalnog SS-a”, koji je bio glavni ogranak paravojnih snaga nacističke Njemačke. Wernher von Braun također je bio voditelj razvoja raketne tehnologije koji se smatra pionirom raketne i svemirske tehnologije u SAD-u. Bio je i glavni arhitekt rakete-nosača Saturn V, koja je navodno pomogla u lansiranju letjelice Apollo na Mjesec.

Nacistički znanstvenici također su pomogli američkoj vladi i CIA-i u razvoju programa kemijskog i biološkog oružja, koji su uključivali upotrebu plina sarina i drugih opasnih ratnih oružja uključujući VX (živčani agens) i naravno, najčešće korišteno biološko oružje tijekom Vijetnamskog rata, agens Naranča. Dakle, drugim riječima, američka vlada angažirala je nacističke znanstvenike zbog njihovog znanja o stvaranju oružja za masovno uništenje, koje je od tada nanijelo štetu raznim narodima diljem svijeta. Tijekom Vijetnamskog rata, američka vojska pustila je Agens Naranču na vijetnamsko stanovništvo, zbog čega je više od 3 milijuna ljudi razvilo urođene mane i druge probleme povezane sa zdravljem, koji traju sve do danas. Nacistički znanstvenici su doista bili zli geniji kada je u pitanju razvoj naprednog ratnog oružja i to je bilo nešto za što su bili zainteresirani isključivo američka vojska i obavještajna zajednica i to je bila i još uvijek jest zastrašujuća pomisao.

Američki Frankenstein: Neonacisti Ukrajine

Kao što znamo iz vrijednih lekcija iz povijesti da su američka vlada i CIA podržavale i obučavale ukrajinske naciste od 1946. CIA je organizirala operacije “Stay Behind” s OUN-B (neonacistička organizacija ukrajinskih nacionalista) u istočnoj Europi i drugim područjima pomoći ukrajinskim nacionalistima, koji su poslani radi destabiliziranje sovjetske Ukrajine tajnim operacijama, kao što je korištenje komandosa za ubojstvo sovjetskih dužnosnika, sabotažu infrastrukture i činjenje terorističkih djela.

Povijest američke vlade i njezinih CIA-inih operativaca pokazuje da je podržavala ukrajinskog ratnog zločinca Stephana Banderu u promicanju ukrajinskog podzemnog pokreta za destabilizaciju Sovjetske Ukrajine, tako da su CIA i njihov Ured za koordinaciju politike (OPC) i Ured za specijalne operacije (OSO) planirali tajne operacije s OUN-B i pružali podršku protusovjetskoj ukrajinskoj Ustaničkoj vojsci (UPA) za psihološko ratovanje unutar sovjetske sfere utjecaja. CIA je deklasificirala svoj povijesni izvještaj o njihovoj povezanosti s ukrajinskim nacionalistima koji su surađivali s nacistima tijekom Hladnog rata u ”Hladnoratovskim saveznicima: Porijeklo odnosa CIA-e s ukrajinskim nacionalistima” Kevina C Ruffnera detaljno je opisao kako je “CIA ponovno uspostavila i proširila svoje kontakte s Ukrajincima i drugima za tajne akcije protiv komunista i kao ratna sredstva koja će se koristiti iza crta Crvene armije za gerilsku borbu, sabotaže i kao pokretače otpora“. Povijesni izvještaj otišao je dalje i naveo da je “ponekad brutalni ratni dosje mnogih emigrantskih skupina postao zamagljen kako su postajali kritičniji prema CIA-i”.

Premotajte naprijed u studeni 2013. kada su se održali veliki prosvjedi koji su bili poznati kao Euromajdan, a održavali su se protiv politike predsjednika Viktora Janukoviča, koji je donio odluku o bližim vezama s Rusijom i Euroazijskom ekonomskom unijom, umjesto nastavljanja s idejom o političkom i gospodarskom odnosu s Europskom unijom odbacivanjem njihova sporazuma o slobodnoj trgovini. Zatim se u veljači 2014. dogodilo ono što je poznato kao revolucija Majdana koja je završila nasilnim sukobima između prosvjednika i vladinih sigurnosnih snaga u glavnom gradu Ukrajine, Kijevu, što je dovelo do državnog udara protiv demokratski izabranog predsjednika Viktora Janukoviča. Ubrzo nakon toga, počeo je rusko-ukrajinski rat i rođenje neonacistički inspiriranog bataljuna Azov, koji je osnovan kako bi se borio protiv svega što je rusko.

Dana 22. siječnja ove godine, Yahoo News, koji je dio mainstream medija, objavio je članak pod naslovom ”Ukrajinske paravojne postrojbe, obučene od strane CIA-e, mogu preuzeti središnju ulogu ako Rusija izvrši invaziju” u osnovi priznaje da je CIA tajno obučavala ukrajinske snage od 2015.:

”Dok je tajni program, koji vode paravojne jedinice koje rade za CIA-in Kopneni odjel, sada službeno poznat kao Kopneni odjel, uspostavila Obamina administracija nakon ruske invazije i aneksije Krima 2014., a proširio se pod Trumpovom administracijom, Bidenova administracija je dodatno proširila Odjel, rekao je bivši viši dužnosnik obavještajne službe u kontaktu s kolegama u vladi”.

Prema Yahoo Newsu, neimenovani bivši viši dužnosnik obavještajne službe rekao je sljedeće: “…ako Rusi izvrše invaziju, oni koji su završili programe CIA-e bit će vaša milicija, vaši vođe pobunjenika… Njih već uvježbavamo osam godina. Oni su stvarno dobri borci. Tu bi program agencije mogao imati ozbiljan utjecaj”. Čovjek se mora zapitati koliko je zapravo bilo radikaliziranih neonacista.

Godine 2018. Reuters je objavio komentar Josha Cohena: ”Ukrajinski neonacistički problem”, koji objašnjava problem Ukrajine s nacistima koji popunjavaju redove njezine Nacionalne milicije. Cohen je rekao da “prosvjedi 28. siječnja, u Kijevu, koje su provodili oko 600 pripadnika takozvane ‘Nacionalne milicije’, novoformirane ultranacionalističke skupine koja se zavjetuje ‘da će koristiti silu za uspostavu reda’, ilustriraju ovu prijetnju.” Cohen je dodao da je Nacionalna milicija regrutirala članove iz bataljuna Azov koji je povezan s nacistima:

”Mnogi članovi Nacionalne milicije potječu iz pokreta Azov, jednog od 30-ak privatno financiranih “dobrovoljačkih bataljuna”, koji su u prvim danima rata pomagali redovnoj vojsci u obrani ukrajinskog teritorija od ruskih separatista. Iako Azov koristi simboliku iz nacističke ere i regrutira neonaciste u svoje redove, nedavni članak u Foreign Affairsu umanjio je svaki rizik koji bi skupina mogla predstavljati, ističući da je, kao i druge dobrovoljačke milicije, Azov “zauzdan” svojom integracijom u oružane snage Ukrajine. Iako je istina da privatne milicije više ne vladaju bojnom bojom, Kijev sada treba brinuti o domaćoj bojišnici”.

Cohen očito slijedi narativ mainstream medija kada je rekao da je Putin zauzeo Krim, a zapravo su Krimljani, koji govore ruski, glasovali na referendumu za ponovno ujedinjenje s Ruskom Federacijom. No svaka mu čast, Cohen spominje činjenicu da su bataljun Azov i Desni sektor visoko cijenjeni, jer su se borili protiv separatista koje podržava Rusija. Cohen je također spomenuo kampove za obuku djece bataljuna Azov:

”Kada je zauzimanje Krima, koje se dogodilo prije četiri godine i koje je poduzeo ruski predsjednik Vladimir Putin prvi put razotkrilo loše stanje ukrajinskih oružanih snaga, desničarske milicije poput Azova i Desnog sektora ušle su u proboj, obranivši se od separatista koje podržava Rusija, dok se regularna ukrajinska vojska pregrupirala. Iako, kao rezultat toga, mnogi Ukrajinci i dalje gledaju na milicije sa zahvalnošću i divljenjem, ekstremnije među tim skupinama promiču netolerantnu i neliberalnu ideologiju koja će dugoročno ugroziti Ukrajinu. Od krimske krize, milicije su formalno integrirane u ukrajinske oružane snage, ali neke su se opirale potpunoj integraciji: Azov, na primjer, vodi vlastiti kamp za obuku djece, a odjel za karijeru daje upute novacima koji se žele prebaciti u Azov iz redovnih vojnih jedinica”.

Iako Cohenove tvrdnje razotkrivaju ukrajinske neonaciste, on također slijedi zapadni establišment i narativ mainstream medija o tome da su “tvrdnje Kremlja da je Ukrajina osinje gnijezdo fašista lažne: krajnje desničarske stranke imale su loše rezultate na posljednjim ukrajinskim parlamentarnim izborima, a Ukrajinci su uznemireno reagirali na demonstracije Nacionalne milicije u Kijevu”, što su sve laži. Cohenova izjava je lažna, dapače, kontradiktorna je kada je na početku svog članka napisao da su “pripadnici Nacionalne milicije regrutirani iz pokreta Azov”, ali ne brinite, jer je Azov “zauzdan” kroz integraciju u Ukrajinske oružane snage”, barem prema Cohenu koji je svoje dezinformacije uzeo iz časopisa Foreign Affairs, koji je publikacija u vlasništvu Vijeća za vanjske odnose, miljenika američkog političkog establišmenta.

Dakle, podržavaju li američka vlada, vojno-industrijski kompleks i CIA ukrajinske neonaciste u njihovim ratnim naporima protiv Rusije danas? Pa, odgovor na to pitanje trebao bi dosad biti očigledan.