Rusija neće napasti Ukrajinu zato što bi uništila višestoljetni proces izgradnje “ruskog svijeta”

Javljajući se iz Moskve, dopisnik njemačkog kanala Die Welt, Christoph Wanner, naglasio je “kako nema nikakvih naznaka da će Rusija napasti Ukrajinu i pokrenuti velike vojke operacije protiv svog susjeda, prije svega zato što se boji ne toliko vojne odmazde NATO pakta, nego sankcija koje bi Rusiju bacile na koljena”. Prema njemačkom stručnjaku, “Rusija zbog toga neće napasti Ukrajinu, stoga se Kijev ne može nadati nikakvoj većoj podršci NATO pakta, osim toplih riječi, a najviše što može očekivati je uvođenje teških sankcija protiv Rusije, ali samo u slučaju vojne agresije protiv Ukrajine”.

Točno je da Rusija neće napasti Ukrajinu, jer bi to učinila u vrijeme ujedinjenja s Krimom, kada je NATO ostao zatečene brzom provedbom vjerojatno davno pripremljene i godinama uvježbavane kampanje u slučaju da se poluotok Krim, strateški važan za obranu cijele Rusije, silom pokuša odcijepiti i iz područja ruske sfere utjecaja pretvoriti u vojnu utvrdu NATO pakta u Crnom moru, kao što je planirano apsorbiranjem Ukrajine u Sjevernoatlantski savez.

Međutim, razlog zbog kojeg Rusija neće napasti Ukrajinu je sasvim drugi, ne strah od američkih ili zapadnih sankcija. Ovim činom bi Rusija učinila upravo ono što žele njezini neprijatelji, a iskustva iz povijesti su Moskvu naučili da takvi postupci mogu uzrokovati nesagledive štete i katastrofalne posljedice po ruski narod ili, bolje rečeno, po ruske narode.

Kako bi bolje razumjeli o čemu je riječ, morat ćemo otići u povijest, koja pojašnjava zašto Christoph Wanner velikim dijelom griješi.

Rusija je nekoć bila carstvo i širila se. Samo pogledajte kartu Eurazije i kartu svijeta, kako bi odmah shvatili koliko su uspješni i održivi ruski narodi. Ogromna zemlja, nepregledni teritoriji od kojih su neki razvijeni, a neki još nisu svladani, zbog njihove nevjerojatne prostranosti i izrazito oštre klime. Ali ono što je najvažnije, svi oni koji su nastanjivali teritorije koji su postali dio Rusije nisu otišli. Nisu nestali, niti su pretvoreni u izložbe etnografskih muzeja. Ljudi su ostali na svojoj zemlji i ulaskom u “ruski svijet”, kako u Rusiji zovu teritorij na kojem žive ruski narodi, obogatili su svoje kulture, stvorili nacionalnu inteligenciju, ako je nije bilo, a ako jest, povećao se njihov broj.

Rusko Carstvo je jedinstveno iskustvo u povijesti stvaranja imperija. U ovom slučaju pojam ” imperij” koristimo isključivo u pozitivnom smislu. Ali bilo je i drugih carstava, ali se njihovi postupci nikako ne mogu zvati civilizacijskima, niti ih povijest pamti s pozitivnim predznakom.

Najnegativniji primjer te vrste je Britansko Carstvo, koje je u vrijeme ekspanzije počinilo genocid nad američkim Indijancima u kojem je katastrofalno smanjen broj autohtonih naroda. Prema procjenama je 100 milijuna ljudi, pripadnika autohtonih naroda Sjeverne Amerike, žrtvovano u izgradnji “novog svijeta” i zbog širenja “anglosaksonske civilizacije”. Mnogi su narodi jednostavno prestali postojati.

U Britanskoj Indiji je bilo slično. Samo tijekom jedne umjetno proizvedene glavi, koja je trajala od 1942. do 1944. godine, ubijeno je oko 2 milijuna ljudi, dok indijski izvori navode dvostruko veću brojku. Ranije, tijekom cijelog XIX stoljeća je glad u Britanskoj Indiji odnijela 2 milijuna života prema britanskim izvorima, a prema indijskim čak 10 milijuna.

VIDEO – Glad u Britanskoj Indiji

https://www.youtube.com/watch?v=JOxOhYIAS_w

Znakovito je kako se glad u britanskim kolonijama u Aziji vrlo rijetko spominje, za razliku od Gladomora, velike gladi koja je posljedica katastrofalne Staljinove politike prisilne kolektivizacije. Glad koja je pogodila SSSR 1932. i 1933. godine nije bila usmjerena i nije pogodila samo Ukrajince, nego i Rusiju, Bjelorusiju, Kazahstan, područje Središnjeg Černozemlja, Sjevernog Kavkaza, Volge, južnog Urala, zapadnog Sibira. Ruska Državna Duma je prema arhivskoj građi potvrdila brojku od preko 7 milijuna mrtvih. Od toga u Ukrajini 3,9 milijuna. Kazahstan je izgubio 2,2 milijuna ljudi, odnosno  oko 49% od etničkog kazahstanskog stanovništva. Ostali su umrli u već navedenih područjima Sovjetskog Saveza.

“Može se reći da nije pronađen nikakav dokument koji dokazuje koncept namjerno uzrokovane gladi s ciljem počinjenja genocida u Ukrajini. Nema ni naznaka u dokumentima o etničkim motivima onoga što se dogodilo, uključujući Ukrajinu. Apsolutno cijeli niz dokumenata ukazuje da glavni neprijatelj sovjetskih vlasti u to vrijeme nije bio neprijatelj na temelju etničke pripadnosti, nego klasne”, stoji u zaključku međunarodne konferencije održane pod imenom “Povijesni i politički problem masovne gladi u Sovjetskom Savezu ’30-ih”.

Prema usporedbi svih arhiva je utvrđeno da je od Ukrajine do Sibira u to vrijeme od gladi umrlo preko 7 milijuna ljudi, od kojih u Ukrajini 3,9 milijuna. Kazahstan je izgubio 2,2 milijuna ljudi, a ostali su umrli u navedenim regijama tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Ovi su podaci pod posebne važnosti, jer, kao što stoji u zaključku međunarodne konferencije, nije bilo nikakvog zločinačkog plana uništenja ukrajinskog naroda, nego su pogrešnu politiku prisile kolektivizacije platili gotovo svi ruski narodi, Ukrajinci najviše. Ali ovdje govorimo o Sovjetskom Savezu, a ta država nije bila Rusija, iako je tijekom desetljeća bila država ruskih naroda.

Vraćajući se u povijest, Britansko Carstvo je isto postupilo u Australiji i na Novom Zelandu. Autohtoni stanovnici Australije su sve do nedavno spadali u kategoriju “flore i faune” i smatralo ih se životinjama, a ne ljudima. Čak ni nakon kraja Drugog svjetskog rata nisu uzeti u obzir pri popisu stanovništva.

U vrijeme kada su se pojavili “civilizatori” iz Londona, autohtono stanovništvo Australije je, prema različitim procjenama, brojalo od 300 000 do milijun ljudi, ujedinjenih u više od 500 plemena. Početkom XX stoljeća ih je bilo samo oko 60 000. Na otoku Tasmaniji je pobijeno 95% autohtonog stanovništva, a glave s karakterističnim tetovažama se bile dio zbirki onih koji su sebe smatrali velikim vojskovođama, koji autohtone narode nisu ni smatrali ljudima.

Ne treba posebno spominjati milijune ljudi otetih u Africi, koji su odvedeni u ropstvo. Iako su monopol na trgovinu “crnim robljem” imali “graditelji” Britanskog Carstva, treba spomenuti da su ovu morbidnu praksu usvojili od španjolskih “učitelja” i razgranali nakon “rata za španjolska nasljeđa”.

Ukratko, imamo dvije vrste izgradnje civilizacije. Jedna je ruska i način kako je to činilo Rusko Carstvo, koje je zauzimalo nova područja s obveznim očuvanja lokalnog stanovništva, njihove kulture i običaja. Rusi nikada nisu smatrali sramotnim naučiti nešto novo od naroda koji su postali dio ruske civilizacije.

Kozaci su zadovoljstvom počeli nositi “čerkeske”, dijelove nošnje planinskih naroda Kavkaza, a kebab je postao rusko nacionalno jelo. Čak ni ruski carevi, kojima su bili jamac sigurnosti novim subjektima carstva, nisu smatrali sramotnim nositi takvu odjeću. Na primjer, odmah nakon pripojenja Krima, krimski Tatari, koji su se zakleli na odanost Rusiji, pojavili su se pokraj Katarine Velike.

Netko  će u ovom dijelu spomenuti krimske Tatare i što se s njima dogodilo nekoliko stoljeća kasnije, kada ih je Staljin deportirao s Krima u Sibir zbog kolaboracionizma s nacistima. Ali čak i tada nema elemenata genocida, kako vole tvrditi povijesni revizionisti, nego se tražilo imenom i prezimenom one koji su surađivali Nijemcima i deportirali se s obiteljima, što je bila nepravda, ali prema obiteljima, ne prema njima, s Krima u daleka sibirska prostranstva.

U telegramu br. 1476 od 8. lipnja 1944. L. Beria iz Taškenta obavještava Staljina da je deportacija završena i da je NKVD ukupno deportirao 183 155 osoba. Ali krimski Tatari nisu nestali i danas ih na Krimu ima oko 250 000, što potvrđuje da se radilo obračunu s kolaboracionistima, gledajući iz današnje perspektive na vrlo okrutan način. Ali se ni to ne može usporediti s praksom Britanskog Carstva, iako još jednom treba naglasiti da ovdje govorimo o Sovjetskom Savezu, ne o Rusiji, iako se današnja Rusija ne odriče pozitivnih nasljeđa iz tog razdoblja.

Drugi način gradnje carstva su provodili Britanci. Stanovništvo teritorija koje ih je interesiralo je bilo uništeno, a praznu zemlju su naseljavali imigrantima. Nekolicinu preživjelih pripadnika autohtonih naroda su zatvorili u rezervate, gdje su s vremenom potpuno izgubili kulturu i zaboravili tradicije. To nije samo širenje carstva, nego način na koji je anglosaksonska “civilizacija” jednostavno sve spalila i pobila, a zatim apsorbirala malobrojne preživjele.

Adolf Hitler i njegovi nacisti su to činili u najotvorenijem i najkrvavijem obliku, ali su temelji nacističke prakse izgradnja carstva na način kako su to Britanci činili davno prije Trećeg Reicha.

Pitanje je koji je put stvarno civiliziran? Odgovor je očigledan. Odgovor je očit i autorima projekta izgradnje “novog svijeta” koji  podrazumijeva obvezno uništavanje dijela stanovništva planete. Oni znaju da u natjecanju na kraju moraju izgubiti, što znači da se mora zaustaviti konkurentski civilizacijski projekt.

I takav je put pronađen, iako ga nije trebalo puno tražiti, jer je od antike poznat pod sloganom: “Podijeli pa vladaj”.

Sada smo došli do odgovora zašto Rusija neće napasti Ukrajinu i  zašto je njemački novinar pogrešno zaključio da se to neće dogoditi zbog straha Rusije od zapadnih sankcija.

Antička izreka “Podijeli pa vladaj” ne znači samo podijeliti neke narode i pokoriti ih. Osnovno značenje ovog načela je upravo u podjeli. Dijeljenje naroda i ljudi u zasebne cjeline, gurajući jedne protiv drugih, možete zaustaviti izgradnju konkurentnog civilizacijskog projekta i uništiti ga.

To se Rusiji dogodilo u veljači 1917. Snage ruskog naroda i svih njegovih dijelova su se okrenule jedne protiv drugih. Tehnika je uvijek ista. Prvo se svrgne središnja vlast, a onda, kada se multinacionalna država podijeli na dijelove, rat je neizbježna sljedeća faza. Nešto o tome bi vrlo dobro trebali znati i narodi ovih područja. Tim više što su naša sjećanja, nažalost, svježija od ruskih.

Vraćajući se na 1917. i Rusiju, tada su  se zajedničke snage naroda i carstva okrenule jedna protiv druge. Širenje teritorija i utjecaja završava, a umjesto njega dolaze podjela i borba za dijelove koji su stoljećima pripadali jednom civilizacijskom projektu.

Finsku je 1917. i 1918. trebalo odvojiti od Rusije, tako je započeo građanski rat na ovim teritorijima. Nakon toga, Finska se borila protiv Rusije još dva puta – 1939. i 1941. godine. Međutim, do 1917. su Finci i Rusi stoljećima živjeli u miru i nikada imali nikakvih pritužbi jedni protiv drugih.

Prema istom načelu se protiv Rusije djeluje još od 1991. godine. Raspad Sovjetskog Saveza je nakon nekog vremena doveo do vojnog sukoba između Rusije i Gruzije, čiji je ishod, obzirom na snagu dviju zemalja, bio razumljiv.

Potom je kao glavni kandidat za rat protiv ruskih naroda izabrana Ukrajina. Od 2014. je učinjeno sve što treba i zapadni prijatelji režima u Kijevu samo čekaju trenutak kada će Ukrajinci krenuti na Rusiju. Sudbina samih Ukrajinaca i njihove domovine je u cijelom projektu sporedna stvar. Stoga sve čemu svjedočimo, od uporne rusofobije, do vojnih provokacija i militantne retorike marionetske vlade u Kijevu, ima samo jedan cilj – da Ukrajinci i Rusi zarate međusobno.

Rat uvijek treba razlog, a oružana pobuna i prevrat u Kijevu 2014. je bio prvi razlog za budući rat, čija je glavna svrha uzajamno uništenje snaga civilizacijskog projekta kojeg London i Washington smatraju opasnim, za njihov konkurentski projekt i opstanak njihovih carstava u rasulu.

Do pravog rata nije došlo samo iz jednog razloga. Naime, aktualno rusko vodstvo razumije igru u tijeku. Ali Zapad neće prestati s pokušajima sve dok su u Kijevu na vlasti njegove marionete. Međutim, vlasti u Moskvi znaju da ne treba nasjesti na provokacije i da izostanak vojne kampanje protiv gotovo uništene i desetkovane ukrajinske vojske, koja bi sigurno bila poražena, ne bi bila pobjeda, nego povijesni i civilizacijski poraz.