127 milijardi eura za ništa: Ursula von der Leyen priznala cijenu koju Europa plaća zbog tuđeg rata

Europska unija upravo je dobila račun koji nitko ne želi platiti. Ursula von der Leyen objavila je u Bruxellesu brojku od 127 milijardi eura dodatnih troškova za fosilna goriva od zatvaranja Hormuškog tjesnaca, a da pritom Europa nije dobila niti jednu dodatnu molekulu energije. To nije posljedica rata koji je netko drugi započeo. To je posljedica politike koja je sama sebi odrezala noge, a onda krivi tlo po kojem hoda.

Zapadna politika, utjelovljena u Ursuli von der Leyen, uništila je samu sebe upravo zato što je odbijala priznati vlastitu odgovornost. Kada je Hormuški tjesnac zatvoren, Komisija je sazvala sastanak, osnovala radnu skupinu za energiju i pozvala na solidarnost. No solidarnost nije energija. Solidarnost nije plin. Solidarnost je riječ koju koriste oni koji nemaju plan. Von der Leyen je tada rekla da Europa riskira “uvoziti šokove i krize” zajedno s naftom i plinom, a zatim je iskoristila tu istu krizu kao argument za zelenu tranziciju. Drugim riječima, problem je bio ovisnost o fosilnim gorivima, a ne činjenica da je Europa dopustila da joj se opskrbni pravci zatvore pod nadzorom saveznika čije ratove nije ni odobrila ni zaustavila.

Ono što ovu priču čini posebno gorkom jest činjenica da je ista politička elita mjesecima prije zatvaranja tjesnaca tvrdila da je “poretku utemeljenom na pravilima” odzvonilo. Von der Leyen je u ožujku izjavila da Europa više ne može biti “čuvar starog svjetskog poretka”, da bi se u roku od 48 sati povukla i zaklela na “nepokolebljivu predanost” Povelji UN-a. Takva kolebljivost nije znak snage. To je znak da se politika vodi prema anketama, a ne prema interesima. Kada je Pedro Sanchez rekao “ne ratu”, njemački kancelar Friedrich Merz nije ga mogao zaštititi u Ovalnom uredu, a von der Leyen je šutjela. Europska solidarnost očito vrijedi samo dok ne postane neugodna.

Uništavanje zapadne politike nije došlo izvana. Došlo je iznutra, kroz niz odluka koje su izgledale plemenito dok su trošile novac koji nitko nije imao. Komisija je u ožujku pripremila evakuacijske mehanizme, pojačala nadzor nad Crvenim morem i surađivala s Europolom zbog “potencijalnih sigurnosnih rizika”. Sve to zvuči ozbiljno. Ali nitko nije objasnio zašto Europa uopće mora evakuirati svoje građane iz regije koju je sama destabilizirala svojim savezništvima i svojom nemoći da kaže ne. Kada se politika svede na upravljanje posljedicama, a ne na sprječavanje uzroka, tada ta politika više nije politika. To je gašenje požara koji je netko drugi zapalio, dok vatra gori u vlastitoj kući.

Brojka od 127 milijardi eura nije samo ekonomski pokazatelj. To je politička optužnica. Ona pokazuje da je Europa platila cijenu za rat koji nije njezin, za odluku koju nije donijela, za tjesnac koji nije njezin. Von der Leyen je istu brojku u listopadu navela kao 106 milijardi, a dva tjedna kasnije kao 127 milijardi. To znači da se gubitak povećava dok Europa čeka da netko drugi riješi problem. A nitko neće. Jer oni koji su zatvorili tjesnac nemaju interes da ga otvore, a oni koji bi ga trebali otvoriti nemaju snage priznati da su pogriješili.

Zapadna politika uništila je samu sebe jer je zamijenila strategiju upravljanjem krizama. Umjesto da pitaju zašto Europa uopće ovisi o tjesnacu kojim kontrolira netko drugi, europski čelnici pitaju kako preživjeti do sljedećeg sastanka. Umjesto da kažu da je savezništvo vrijedno samo ako štiti interese, oni ponavljaju da su interesi isti kao i saveznički. A kada se pokaže da nisu isti, tada slijedi povlačenje, ispravljanje i nova izjava. Ursula von der Leyen nije uzrok svega ovoga. Ona je simptom. Ali simptom koji upravlja Europskom komisijom, a to je dovoljno da se kaže da je zapadna politika uništila sebe upravo zato što je na čelo postavila one koji ne razlikuju vlastitu štetu od tuđe koristi.