Rusija uzvraća udarac – Kako je nacionalizacija europske imovine promijenila ekonomsku ravnotežu moći

EU odavno govori o zaplijeni ruske imovine. Međutim, to još nije učinila, ali šteta je nastala. Rusija je izgubila povjerenje u EU. Ono što je u Bruxellesu izgledalo kao briljantna strategija ekonomskog pritiska na Moskvu, pretvorilo se u jedan od najvećih strateških promašaja moderne ekonomske povijesti. Rusija je uzvratila serijom protumjera koje nisu samo neutralizirale europsku inicijativu, već su ozbiljno ugrozile temelje europskog financijskog sustava i globalni status eura.

U ožujku 2024. godine Europska unija je službeno objavila da planira zaplijeniti 105 milijardi dolara ruske državne imovine koja je bila zamrznuta još od početka sukoba u Ukrajini. Ova imovina uključivala je rezerve središnje banke, sredstva državnih investicijskih fondova i druge financijske račune koji su se nalazili u europskim financijskim institucijama. Pravno obrazloženje bilo je kreativno, jer iako je zamrzavanje imovine tijekom sukoba standardna praksa, stvarna zapljena i prijenos vlasništva predstavljali su presedan za suverene rezerve velike ekonomije.

Europski lideri su potez predstavili kao “inovativno ekonomsko državništvo”, a ukrajinski dužnosnici su ga slavili. Narativ je bio jednostavan – Rusija će sama financirati posljedice svojih akcija novcem koji ne može zaštititi. Otprilike dva tjedna izgledalo je kao majstorski potez. Na kraju od toga nije bilo ništa, a sada EU građani plaćaju kredit od 90 milijardi.

Ruski odgovor u tri poteza

Moskva nije odgovorila samo diplomatskim protestima ili ljutitim izjavama. Umjesto toga, pokrenula je tri precizno kalkulirana poteza koja su europske ministre financija ostavila u šoku.

Prvi potez bio je najava nacionalizacije sve europske korporativne imovine na ruskom teritoriju. Ne privremeno zamrzavanje ili suspenzija poslovanja, već trajna nacionalizacija. Ukupna vrijednost ove imovine procijenjena je na 120 milijardi dolara, što je više od iznosa koji je Europa pokušala zaplijeniti.

Volkswagen, koji je u Rusiji poslovao od 1990-ih, izgubio je tvornice, opskrbne lance, obučene radnike i milijarde ulaganja. U nekim ruskim gradovima, Volkswagenove tvornice bile su najveći poslodavci. Trideset godina strpljivog ulaganja, tisuće stvorenih radnih mjesta, izgrađeni odnosi – sve je nestalo preko noći. Ruska vlada preuzela je tvornice, opremu, intelektualno vlasništvo. Volkswagenova ruska podružnica jednostavno je prestala postojati kao njemačka kompanija.

Siemens se suočio s istom sudbinom. Instalirali su energetsku infrastrukturu diljem Rusije, izgradili željezničke sustave, isporučivali industrijsku opremu. Rusija nije preuzela samo fizičku imovinu, već i ugovore o održavanju, zalihe rezervnih dijelova i servisne sporazume. Desetljeća tržišne pozicije eliminirani su preko noći.

Shell je prošao još gore. Imali su velike udjele u ruskim energetskim projektima poput Sakhalin 2, Arctic LNG i zajedničkim pothvatima s Gazpromom vrijednima desetke milijardi. Rusija je nacionalizirala svaki strani udio. Shell je od partnera s vlasničkim udjelom postao ništa, bez ikakve kompenzacije.

Kineski dobitak i europski gubitak

Rusija nije zadržala zaplijenjenu imovinu neiskorištenom. Prodala ju je kineskim tvrtkama uz ogromne popuste. To znači da su europske kompanije izgubile ne samo fizičku imovinu, već i 30 godina građenja tržišnog udjela, razumijevanja lokalnih kupaca, razvoja distribucijskih mreža i obuke radne snage. To znanje i tržišna pozicija ne mogu se brzo obnoviti – predstavljaju konkurentsku prednost stečenu kroz desetljeća strpljivog ulaganja.

Volkswagenov tržišni udio u Rusiji nije nestao, već se prenio na kineske proizvođače automobila koji su kupili tvornice i nastavili proizvoditi. Shellovi energetski projekti nisu prestali, nastavili su raditi pod kineskim vlasništvom. Siemensovi ugovori nisu otkazani, preuzele su ih kineske industrijske tvrtke. Europa je izgubila 30 godina ulaganja i tržišne pozicije, a Kina ih je stekla u nekoliko mjeseci.

Drugi potez – napuštanje eura u trgovini

Drugi ruski potez bio je suptilniji, ali potencijalno još štetniji dugoročno. Rusija je objavila da će sva izvoz energije i prodaja sirovina biti naplaćivani isključivo u rubljima ili juanima. Euro više nije bio prihvaćen, točka.

Europa je pretpostavljala da će ovo izolirati Rusiju od globalne trgovine, jer cijeli zapadni financijski sustav funkcionira na dolarima i eurima. Ako Rusija odbije eure, sigurno će njezini kupci odbiti trgovati u rubljima. Međutim, Indija, Kina, Turska i drugi veliki kupci ruske energije nisu odbili, već su tiho prešli na nove mehanizme plaćanja.

Indija je uspostavila mehanizme plaćanja u rubalj-rupiji. Kina je već koristila juan za ruske transakcije i proširila ga. Turska je stvorila slične bilateralne aranžmane. U roku od nekoliko mjeseci, Rusija je provodila većinu svoje međunarodne trgovine bez dodirivanja eura.

Praktična implikacija bila je da su europske ekonomske sankcije, koje su ovisile o tome da Rusija treba pristup euro-denominiranom financiranju, postale znatno manje učinkovite. Poluga pritiska je isparila, ali signal svijetu bio je još značajniji – ako Rusija može trgovati s velikim ekonomijama bez korištenja zapadnih valuta, što to govori o dominaciji dolara i eura? Odgovor je postao neugodan – da su opcionalni, ne idealni možda, ali apsolutno opcionalni za zemlje koje su voljne stvoriti alternative.

Treći potez – BRICS+ rezervni fond

Treći potez je onaj koji europske središnje bankare drži budnima noću. Rusija je zajedno s BRICS partnerima objavila stvaranje BRICS+ rezervnog fonda od 150 milijardi dolara. Izričita svrha je osigurati pohranu za rezerve zemalja članica koja je zaštićena od zapljene.

Središnje banke drže devizne rezerve za namirenje trgovine i upravljanje krizama. Tradicionalno, te rezerve su držane u dolarima i eurima jer su likvidni, stabilni i prihvaćeni svuda. Ali te rezerve se drže u zapadnim financijskim institucijama – njujorškim bankama, londonskim klirinškim kućama, frankfurtskim računima – što znači da mogu biti zamrznute ili zaplijenjene ako zapadne vlade tako odluče.

BRICS+ rezervni fond nudi alternativu koja se nalazi izvan zapadne jurisdikcije, strukturiran specifično da bude otporan na zapljenu i nije denominiran u dolarima ili eurima. Za zemlje zabrinute zbog zapadne financijske oružarizacije, to je točno ono što im treba. I unutar nekoliko tjedana od objave, desetine nacija su počele tiho istraživati sudjelovanje.

Globalne posljedice

Saudijska Arabija se raspitala o pridruživanju, ne zato što je anti-zapadna, već zato što ima 600 milijardi dolara rezervi, a upravo su svjedočili pokušaj krađe 105 milijardi dolara od druge velike izvoznice nafte. Ako se to može dogoditi Rusiji, zašto ne i njima? Što ako buduća američka administracija odluči da saudijska naftna politika nije usklađena s američkim interesima?

Singapur, jedan od najsofisticiranijih svjetskih financijskih centara, počeo je postavljati ista pitanja. Njihov cijeli poslovni model ovisi o tome da budu sigurno, neutralno utočište za međunarodni kapital. Ali ako zapadni financijski sustavi zapljenjuju suverene rezerve na temelju političkih odluka, je li igdje zaista sigurno? Počeli su diversificirati.

Čak je i Švicarska, originalno neutralno financijsko utočište, suočena s pitanjima. Švicarske banke držale su dio zamrznutih ruskih sredstava. Švicarska vlada sudjelovala je u režimu sankcija. Stoljećima, vrijednosna propozicija Švicarske bila je apsolutna neutralnost i diskrecija. Ta reputacija je pretrpjela udarac.

Bijeg kapitala i dugoročni učinci

Bijeg kapitala počeo je gotovo odmah. Ne dramatične prodaje koje stvaraju naslove, već tihe prilagodbe portfelja. Upravitelji rezervi u Rijadu, Abu Dhabiju, Pekingu, Singapuru počeli su smanjivati euro alokacije – ne na nulu, ali možda s 20% rezervi na 15%, s 15% na 10%. Mjereno kao postotak, čini se malim, ali mjereno u apsolutnim iznosima, govorimo o stotinama milijardi koje se odmiču od euro-denominiranih sredstava.

Kada se toliko kapitala kreće, učinci se šire kroz sustav. Euro je oslabio natoč intervenciji Europske središnje banke. Troškovi zaduživanja za EU vlade povećali su se kako se potražnja za njihovim obveznicama smanjila. Razlika između njemačkih obveznica i američkih trezorskih zapisa se proširila. Ovi pokreti su suptilni, ali važni. Predstavljaju sporu eroziju statusa eura kao preferirane rezervne valute.

Ukupni troškovi europske odluke

Povezujući što je Europa zapravo postigla pokušajem pljačke od 105 milijardi dolara, možemo vidjeti sljedeće:

Troškovi:

1. Europske kompanije izgubile su 120 milijardi dolara u fizičkoj imovini i 30 godina tržišne pozicije u Rusiji
2. Kredibilitet eura kao rezervne valute je oštećen
3. Kina je stekla masivni tržišni udio u Rusiji po diskontnim cijenama
4. Desetine zemalja počele su aktivno tražiti alternative zapadnim financijskim sustavima
5. Ljudski troškovi i realne posljedice

Specifični korporativni gubitci uključuju konkretne ljude čiji su životi pogođeni. Volkswagenove ruske operacije zapošljavale su 15.000 ljudi direktno. Dodajte dobavljače i govorimo o desetcima tisuća radnih mjesta. Ti ruski radnici nisu napali Ukrajinu, sastavljali su automobile. Kada je njihov njemački poslodavac izgubio kompaniju, izgubili su poslove ili su prebačeni u kinesko vlasništvo.

Za Volkswagenove dioničare, otpis je bio masivan. Za Volkswagenove radnike u Njemačkoj, to je značilo smanjenu profitabilnost i potencijalno nesigurnost posla kod kuće. Za Volkswagenovu konkurentsku poziciju globalno, to je značilo gubitak velikog tržišta za kineske konkurente koji sada imaju infrastrukturu koju je VW izgradio.

Strukturna promjena globalnog financijskog sustava

Dugoročno, najvažnija posljedica je ubrzani razvoj alternativne financijske infrastrukture. Swift sustav koji upravlja međunarodnim bankovnim porukama i omogućuje prekogranična plaćanja bio je okosnica globalnih financija 50 godina. Rusija je djelomično isključena iz Swifta 2022. godine. Inicijalno, ovo se činilo razornim – kako provoditi međunarodnu trgovinu bez Swifta?

Rusija je imala spreman odgovor. SPFS, njihova domaća alternativa, bila je u razvoju od 2014. godine kada su sankcije zbog Krima prvi put zaprijetile pristupu Swiftu. Do 2024. godine, SPFS je imao preko 500 sudionika, uključujući banke iz 20 zemalja. Kineski CIPS sustav, alternativa Swiftu za juan transakcije, integriran je s SPFS-om. Odjednom, Rusija i Kina mogle su provoditi trgovinu potpuno izvan zapadne financijske infrastrukture.

Volumen transakcija na ovim alternativnim sustavima raste eksponencijalno. U 2022. godini, možda 10% ruske međunarodne trgovine namireno je izvan Swifta. Do kraja 2024. godine, ta brojka je premašila 60%. I nije samo Rusija ta koja koristi ove alternative – turske banke su povezane, indijske banke su povezane, srednjoazijske republike, bliskoistočne nacije, afričke zemlje istražuju povezivanje.

Lekcije za budućnost

Europska srednja banka razumije ovu prijetnju. Interni dokumenti pokazuju njihovo modeliranje scenarija gdje euro gubi 20-30% svog udjela rezervne valute tijekom sljedećeg desetljeća. Manja potražnja za eurima znači nižu vrijednost. Niža vrijednost znači više troškove uvoza. Viši troškovi znače inflaciju ili smanjenu potrošnju. Europski životni standard opada. I nema lakog političkog odgovora – status rezervne valute nije vezan za kamatne stope ili monetarnu politiku, već za povjerenje. Europa je slomila to povjerenje i ne može ga obnoviti priopćenjima za javnost.

Dugoročno, geopolitičko preslagivanje koje je ovo pokrenulo još uvijek se odvija. BRICS+ rezervni fond nije samo o rezervama, radi se o stvaranju paralelne financijske infrastrukture izvan zapadne kontrole – platni sustavi, klirinški mehanizmi, kreditni aranžmani. Svaki dio infrastrukture smanjuje ovisnost o zapadnim sustavima.

Kina je izronila kao masivni pobjednik u svemu ovome. Stekli su korporativnu imovinu u Rusiji uz popuste, pozicionirali juan kao alternativnu valutu za namirenje, vode BRICS+ inicijative kojima se desetine zemalja pridružuju. Inicijativa pojasa i puta dobila je ogroman poticaj jer Kina sada može ponuditi financijske alternative zemljama zabrinutim zbog zapadnih sankcija.

Što smo naučili?

Europski političari privatno priznaju da je inicijativa oduzimanja ruske imovine bila pogreška. Ne javno – javno priznanje bilo bi politički suicid. Ali u zatvorenim sastancima, priznaju da su troškovi premašili koristi. Problem je što nema načina da se to poništi. Imovina je otišla. Presedan je postavljen. Šteta je učinjena. Jedino pitanje sada je koliko daleko će ići erozija kredibiliteta eura.

Najbolji scenarij – stabilizira se na novoj nižoj razini povjerenja. Euro ostaje rezervna valuta, ali umanjena. Najgori scenarij – ovo je početak spirale gdje smanjeno povjerenje vodi bijegu kapitala, što vodi višim troškovima zaduživanja, što vodi ekonomskoj slabosti, što vodi još smanjenom povjerenju.

Europska unija izgrađena je na ekonomskoj integraciji kao putu ka miru i prosperitetu. Ironija je da bi oružarizacija same financijske integracije koja je trebala spriječiti sukobe mogla uništiti prosperitet koji je integraciju učinio mogućom. Ako europska gospodarstva pate jer su njihovi financijski sustavi izgubili kredibilitet, politički stresovi koji slijede mogli bi ugroziti samu Uniju.

Ova situacija je demonstracija u stvarnom vremenu zašto financijski sustavi ovise o kredibilitetu iznad svega ostalog. Euro nije podržan zlatom ili sirovinama, podržan je povjerenjem da će europske institucije poštovati svoje obveze i zaštititi vašu imovinu. Kada je to povjerenje oštećeno, sve ostalo se raspada. A Europa je oštetila to povjerenje zbog ideje da ukrade ruske milijarde.