Pojačanje vojne aktivnosti Kine u blizini otoka Tajvan dovelo je do toga da su neki promatrači zabrinuti u vezi s potencijalnom invazijom. No, isplati li se Pekingu ili tajvanskim navijačima, SAD-u, pokvariti napeti status quo?
Kako su napetosti između SAD-a i Kine rasle posljednjih mjeseci, jedno od najvećih žarišta u sukobu bio je Tajvanski tjesnac, kojeg je Washington pokušao upotrijebiti u pokušajima suzbijanja Pekinga. Dok su Sjedinjene Države plovile ratnim brodovima kroz tjesnac, Peking je podjednakim intenzitetom povećavao pomorske i zračne vježbe oko svog teritorija, što je izazvalo strahove da bi mogao izbiti sukob. Kina polaže pravo na suverenitet nad samoupravnim otokom, koji ostaje nastavak države “Republika Kina”, koja je poražena na kopnu u građanskom ratu 1949. godine.
Peking ističe da njegova politika Jedna Kina, koju su Ujedinjeni narodi priznali od 1971. godine, znači da postoji samo jedna legitimna vlada za cijelu zemlju. Inzistirao je na tome da ponovno ujedinjenje mora biti ishod i pozvao druge zemlje na poštivanje njezinog stava. S druge strane, mnogi na samom otoku sada zagovaraju samostalnost i sretni su zbog statusa quo oko stvarne neovisnosti, stava koji Washington već dugo podupire i pojačava kako bi odvratio Kinu od pretenzija prema Tajvanu. Peking legitimitet “tajvanske neovisnosti” vidi kao ozbiljnu prijetnju njezinoj suverenosti. Na to je Peking uzvratio demonstracijom svoje vojne moći.
No, hoće li izbiti rat i hoće li Peking formalno napasti Tajvan? Odgovor je: to nije vjerojatno. Iako nema sumnje da se odnos snaga u Tajvanskom tjesnacu sve više koleba u korist Kine, takav bi ishod nesumnjivo uvukao zemlju u katastrofalni rat sa Sjedinjenim Državama i pokazao bi se destruktivnim za vlastitu i globalnu ekonomiju u cjelini. Čak i kada bi Kina pobijedila, bila bi to Pirova pobjeda. Kao rezultat toga, njezinu vojnu aktivnost oko otoka treba shvatiti kao vid odvraćanja, kako bi se druge države prisilile na ozbiljno shvaćanje njezinih stavova. S druge strane, Washington rado potiče eskalaciju, ne samo kako bi naveo Kinu na konfrontaciju, već i zato što Taipei nudi veliku zaradu za vojni industrijski kompleks.
Kina u središte svojih međunarodnih odnosa stavlja ponovno ujedinjenje i politiku Jedne Kine. Glavna tema “ponovnog ujedinjenja Kine” srž je pripovijesti o državi NRK, koja proizlazi iz diskursa Kine o prevladavanju poniženja i kršenja njenog suvereniteta od strane Zapadnih sila. Iz perspektive Pekinga, otok Tajvan bio je dio Kine, ali je od Kine odvojen 1950. godine, nakon kineskog građanskog rata, nakon nastojanja Harryja Trumana kako bi zaštitio vladu Chiang Kai Sheka, koji je pobjegao s kopna kako bi nastavio s vladom “Republike Kine” na otoku. Kinesko kopno na taj prebjeg gleda kao na nelegitiman čin, nakon čega je naložilo uspostavu diplomatskih veza s NRK-om, kao i priznavanja principa Jedne Kine.
Iako je Kina dosljedno tvrdila da će upotrijebiti silu ako je potrebno kako bi se ponovno ujedinila s otokom, status quo stvarne neovisnosti i dalje je prevladavao, dok je Taipei dobivao vojnu potporu od Sjedinjenih Država. Iako sama Amerika službeno “prepoznaje” politiku Jedne Kine i ne održava “službene” veze s Tajvanom, ipak je podržala odnos kao strateški važan. U eri Trumpove administracije, koja je vodila konfrontaciju protiv Kine, ovo je doseglo novu razinu i Bijela kuća je spremna Taipeiju pružiti neviđenu potporu za uzvraćanje udaraca protiv Kine. Prije nekoliko mjeseci, prvi službenik američkog kabineta u posljednjih nekoliko desetljeća, tajnik zdravstva i socijalnih usluga Alex Azar, nastavio je posjećivati taj otok.
Peking ovu sve veću američku potporu Tajvanu gleda s neodobravanjem. Isto vrijedi i za sve veću američku potporu formalnoj neovisnosti i osjećajima koji postoje u vezi s kineskim kopnom na samom otoku. S njihove pozicije, diskreditacija njihovih suverenih potraživanja nad Tajvanom predstavlja udar na legitimitet i vjerodostojnost režima, a mogla bi pozvati i druge zemlje na prelazak granice. Kao rezultat toga, Kina obavlja vojne pripreme i demonstracije, ne bi li tako pokazala da je spremna povratiti Tajvan, ako je potrebno i vojnim putem. Iako Kini nije cilj invazija na otok, već samo utvrđivanje vojne sposobnosti, jer tako Kina može prisiliti druge sile da je shvate ozbiljno. Napokon, svatko bi mogao hipotetički zahtijevati vlast nad bilo čime, ali ako nema mogućnosti i moć za aktualiziranje takve, onda ih nitko ni ne bi shvatio ozbiljno.
To je ono što Kina naknadno radi s Tajvanom, radi se o traženju njihove ruke. Pokušaj invazije na Tajvan, bez obzira na ishod, bio bi katastrofalan i sigurno bi značio rizik od rata sa Sjedinjenim Državama, ali da bi ilustrirao perspektivu u vezi s kojom trebaju razmišljati jednako Washington i Taipei, kao i sam Peking. Sjedinjene Države, međutim, rado igraju ovakvu igru. One ne traže rat s Kinom o ovom pitanju, samo žele obuzdati ambicije Pekinga u vezi s političkim podjarmljivanjem otoka; ali u dizanju prašine postoji i element dobiti. Prodaja oružja Tajvanu predstavlja ogromnu dobit za kompleks vojne industrije, a s nadolazećim izborima Trump pojačava prodaju oružja, kako bi spasio radna mjesta kod kuće, čime je zapravo ”ubio dvije muhe jednim udarcem”.
Iako rata na tajvanskom tjesnacu neće biti, stvari će sigurno i dalje biti napete. Peking se ne želi prikazati slabim i ne želi da drugi misle kako Kina ne može ostvariti ono što je u vezi s Tajvanom. Isto tako, Kina ne želi da druge zemlje prijeđu crvene crte koje je Kina podvukla Zbog svega toga, Kina koristi vojne vježbe, kako bi poslala ovu poruku svijetu i Taipeiju, pritom održavajući pritisak prema Tajvanu, u skladu s rastućom podrškom koju prema Tajvanu iskazuju SAD. Nesumnjivo je da će u pokušaju održavanja ravnoteže stvari ostati napete. Pod uvjetom da obje strane (SAD i Kina) ostanu racionalne i da ne postanu ratoborne, ratni sukob će se moći izbjeći.
bit će invazija ali kad Tajvan izvrši invaziju na Kinu, Kina ne može ništa Tajvanu, samo mogu prodavat iste isprazne diplomatske fraze kako to rade već desetljećima a kineska mornarica pažljivo plovi oko Tajvana da nebi izazvali SAD
Tajvan je ipak Kina s drugačijim političkim sustavom, tako da usporedba s Turskom i Grčkom ne stoji.
Mene zanima samo moralna vertikala vojne pomoci Tajvanu od strane SAD-a u mogucem konfliktu sa Kinom iako ne mislim da do toga moze doći u skoro vrijeme, pa čak i da izbiju teski nemiri poslije izbora Trump vs Biden.
Invazija na vlastiti teritorij ne postoji.
danas,sutra-nevažno,no tajvan bu bil’ dio PRC ma što obožavatelji imperijalista mislili o tom’.
Ma ovo je sve trolanje redakcije. Kina jedva probavlja i HongKong. Imaju veliki odliv kapitala. Stvarni cilj Kine je prodor prema mekom trbuhu SSSRa. Zato “discipliniraju” Ujgure. Putin i Rusija trenutno proživljavaju veliku slabost jer ih je iscrpila Ukrajina i Sirija. To se vidi sa nestabilnošću Bjelorusije. A najbolje oslikava stanje u Nagorni Karabahu koje redakcija krije kao zmija noge. Dakle, Karabah je pred padom unatoč “primirjima” sklopljenim u Moskvi. Azeri su prešli 40 km uz granicu prema Iranu i došli na 5 km od granice prema Armeniji. Od eventualnog kotla ih čuvaju turski dronovi i rezervni mostobran na sjeveru gdje osposobljavaju autoput. Kada utvrde mostobran Karabah je bivši. A kada padne Karabah, onda će Putin imati dosta objašnjavati Armencima.
Mislim Da se NR Kina neće još odlučit vratiti Tajvan pod svoju kontrolu vojnm putem Po mom mišljenju 2 su razloga za to; 1 Kineska Narodno Oslobodilačka još se ubrzano modernizira i još nije u potpunosti spremna za veliki rat ali se sprema vrlo brzo. 2 SAD koristi Tajvan kao okidač i pokušava izazvati rat s NR Kinom koji ona ne želi iz gore navedenih razloga svjesna nepovoljnosti trenutka za isti. Ali ne treba sumnjati u jedno stratezi i vojnici KNOV spremaju se vratit Tajvan i krenut će u provođenje operacija za zauzimanje istog čim bude izdana zapovijed za to. Ali moramo biti svijesni da to neće biti laka zadaća Jer i Tajvan ima uglavnom moderno opremljenu vojsku američkim oružjem i nešto raketa vlastite proizvodnje. Smatram da bi rat ipak završio pobjedom Kine ali rano je o tome govoriti.
Objektivno,Kina nema nikakvih šansi u tom sukobu. Taiwan će ostati samostalna i suverena država dok je USA. Slično kao i Izrael.
Ne treba zaboraviti da su Kinezi izvršili agresiju na Tibet i da ga drže okupiranog, otprilike toliko dugo koliko je Taiwan slobodan.
A zasto bi kinez isao na kineza.Jednostavno vrijeme radi za kinu i kad na tajvanu uvide da se i u kini zivi odlicno jednostavno ce se vratit pod okrilje pekinga.Drugo je bilo prije kad je kina fakticki bila trecerazredna drzava a tajvan moderan, sad se to okrece i kinezi sa tajvana ce zeljeti sami da zive u takvoj kini
Mislim da USA ne bi započele svjetski rat zbog Tajpeha a u konvencionalnom
ratu bi izgubili glatko. Ostale komplikacije su izgledne. Pitanje je samo koliko će antikineska politika USA ići daleko da natjera Kinu na radikalan korak. Ako antikineski postupci ne prevrše mjeru onda će po sadašnjim trendovima Kina preuzimati inicijativu a USA će prestati biti globalna sila.