Europa je ogorčena zbog diktature dolara, ali nema načina ili snage da joj se odupre

Europski političari su iznimno nezadovoljni što Washington svoju valutu upotrebljava kao alat za ostvarivanje svojih vanjskopolitičkih ciljeva, piše njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung. Primjeri su američko povlačenje iz iranskog nuklearnog sporazuma i pokušaji Washingtona da blokira projekt “Sjeverni tok 2”. Autor članka, Andreas Ross, primjećuje da Europska unija još uvijek ne može učiniti ništa, ali tvrdi kako se pokušava pronaći izlaz iz ovog problema.

Nedavno povlačenja Washingtona iz iranskog nuklearnog sporazuma je zbog dominacije dolara izazvalo nezadovoljstvo među brojnim europskim zemljama, piše Frankfurter Allgemeine Zeitung. Pogotovo je bolna bila prijetnja Washingtona da će ukloniti iz američkog gospodarstva i izračuna u dolarima bilo koju kompaniju koja nastavi trgovati s Iranom.

Francuski ministar financija Bruno Le Maire je pozvao Europsku uniju da ne bude “vazal” Sjedinjenih Država, dok su u Berlinu doslovno “pobjesnili zbog načina kako Washington upotrebljava dolar kao oružje u provedbi svoje politike.

Njemački ministar vanjskih poslova, Heiko Maas, pozvao je Europu da stvori sustav naplate neovisan o Sjedinjenim Državama i naglasio je kako to smatra “obveznim za učiniti što je prije moguće” .

Međutim, ljutnja Europljana je usmjerena samo protiv Trumpa, iako je sukob između Bruxellesa i Washingtona zbog politike sankcija počeo i prije njegova predsjedanja.

Upozorenja o mogućim posljedicama nepažljivog uvođenja sankcija su se čula i za vrijeme predsjedanja Baracka Obame. Glavna opasnost je bila visoka vjerojatnost da će zemlje početi tražiti načine da ne zaključuju nikakve ugovore u dolarima, što se kasnije ispostavilo točnim, ne samo u poslu s Iranom, nego i nedavnim ugovorima o prodaju ruskog oružja Indiji i niz drugih transakcija.

Čak i ranije, devedesetih godina, bilo je situacija koje su eskalirale do sukoba između Europe i Sjedinjenih Država oko kubanskog embarga, ali je tada bilo moguće postići kompromis i europske tvrtke su imale dozvolu za poslovanje s Havanom.

Zamjenica američkog ministra financija, Sigal Mandelker, za Frankfurter Allgemeine Zeitung je izrazila uvjerenje kako će nove sankcije protiv Irana biti učinkovitije, te dodala “kako su SAD odlučile zaključiti puno bolji posao”.

Međutim, nema naznaka da je Teheran spreman na bilo kakve ponovljene pregovore, koji bi, kako ih je zamislila američka uprava, obuhvaćali 13 točaka ultimatuma Islamskoj Republici.

No, Sigal Mandelker je uvjerena u učinkovitost sankcija i tvrdi “kako sa zadovoljstvom primjećuje da europske tvrtke masovno napuštaju iransko tržište”.

Međutim, prema Andreasu Rossu, glavni razlog za odlazak je bio rizik samog iranskog gospodarstva, koje je pod kontrolom “čuvara Islamske revolucije”. Tako su kompanije bile suočene s prilično jednostavnim izborom – ili odabrati iransko tržište ili američko. Osim toga, gotovo sve međunarodne tvrtke provode transakcije u dolarima i to je bio razlog bijega, budući da EU nije učinila ništa po pitanju neovisnog sustava naplate u eurima, kojeg je vrlo lako mogla stvoriti, poput Rusije, čija Središnja banka već ima operativan sustav međunarodne naplate SFSP.

“Rezultat svega je da mogućnost stvaranja “koalicije nezadovoljnih” europskih zemalja sada nema skoro nikakvu ulogu na Trumpovu iransku strategiju”, kaže David Cohen, prethodnik Sigal Mandelker na mjestu zamjenika ministra financija u Washingtonu.

Zanimljiva je uloga financijske elite u vrhu vlasti u Sjedinjenim Državama, jer je David Cohen čak i pod Obamom pomogao Europskoj uniji da uvede embargo na iransku naftu.

Dakle, ovo nije samo Trumpova politika, iako je on glavni krivac moguće propasti nuklearnog sporazuma, jer je i Barack Obama također vršio pritisak na Europu, ali je više pažnje posvećivao tome da Bruxelles i Washington govore jednim glasom.

Europska unija u ovom trenutno formalno zabranjuje svojim kompanijama da slijede američke sankcije i za Trumpovu politiku prema Iranu tvrdi da je “hara-kiri”.

Ipak, velike europske kompanije i njihovi vlasnici shvaćaju da ih vlade neće moći zaštititi i stoga napuštaju Iran.

Predstavnici međunarodnog sustava naplate SWIFT su “sa žaljenjem” izjavili kako su iranske banke odvojili od svojih servera, “jer je to u interesu stabilnosti globalnog financijskog sustava”.

Ipak, Europljani tvrde kako su i dalje zainteresirani za očuvanje nuklearnog sporazuma s Iranom, kojim je Teheran ograničio svoj nuklearni program u zamjenu za pristup svjetskoj trgovini.

Zato su Berlin, Pariz, London i Bruxelles najavili stvaranje “posebne zajednice”, navodnog “tržišta bez dolara u kojem će biti moguće trgovati s Iranom”.

Američki državni tajnik Mike Pompeo je ovu ideju nazvao “jednom od najneproduktivnijih mjera za svijet koja se može zamisliti”.

Što se tiče gospođe Sigal Mandelker, naturalizirane Amerikanke rođene u Izraelu, koja je ranije za izraelski Globes izjavila kako na ovaj način SAD vrše pritisak na “najgori teroristički režim na svijetu”, tijekom svog putovanja u zemlje EU nije izrazila strah o mogućem stvaranju alternativnog sustava naplate.

“Europske kompanije su napravile pravi izbor i napustile iransko tržište”, rekla je Sigal Mandelker.

Andreas Ross za Frankfurter Allgemeine Zeitung naglašava kako europsko nezadovoljstvo nije bez granica, ne samo zbog iranskog pitanja. Američki Kongres je već dao predsjedniku ovlasti da nametne sankcije tvrtkama koje će sudjelovati u projektu “Sjeverni tok 2”. Tijekom posjete Europi, američka podtajnica Sigal Mandelker se dotaknula i te temu, rekavši kako će SAD “osigurati Europu da ne ovisi o ruskim energentima”.

Kolumnist njemačkog lista postavlja retoričko pitanje tko je Washingtonu dao za pravo da odlučite s kojim trećim zemljama bi europske kompanije trebale poslovati? U svom nezadovoljstvu, njemački novinar s odbojnošću podsjeća na Trumpove riječi, koji je rekao kako američki ukapljeni plin želi uvesti u Europu, iako bi prema svim analizama i izračunima takav posao uništio ne samo njemačko gospodarstvo, nego bi drastično pao standard građana, ne samo Njemačke, nego većine stanovništva Europske unije, koje ovisi o prilično jeftinom i sigurnom ruskom prirodnom plinu.

Dakle, svima u Europskoj uniji je sve jasno, svi bi htjeli učiniti nešto, ali se nijedna zemlja ne usuđuje prijeći “crvenu liniju” koju je postavio vladar ovog nakaradnog konstrukta s one strane Atlantika.